I

     Homer otvori vrata.
     "Hajde, uđi, Randolfe."
     Džaf je mrzeo način na koji je on izgovarao to Randolfe, sa blagim, jedva primetnim prezirom, kao da mu je bio poznat svaki prokleti zločin koji je Džaf ikada počinio, još od onog prvog, najmanjeg.
     "Šta čekaš?" upita Homer, primetivši da Džaf okleva. "Čeka te posao. Što pre počneš, pre ću moći da ti nađem još."
     Randolf zakorači u prostoriju. Bila je prostrana, okrečena kao i sve ostale kancelarije i hodnik u Centralnoj pošti Omahe, sumorno žutom bojom i sivom bojom borbenih brodova. Međutim, zidovi gotovo da se i nisu videli. Svuda unaokolo nalazile su se gomile pošte koje su nadmašivale visinu čoveka. Vreće, ruksaci, kutije, nije im bilo kraja, rasipali su se po hladnom betonskom podu.
     "Zagubljena pisma", reče Homer. "Ona koja čak ni dobra stara američka pošta ne može da isporuči. Prizor i po, a?"
     Džaf je bio nestrpljiv, ali se potrudio da to ne pokaže. Pazio je da nikada ništa ne pokaže, naročito ne pred mudrim momcima kakav je bio Homer.
     "Sve je ovo tvoje, Randolfe", reče njegov pretpostavljeni. "Tvoj delić raja."
     "A šta treba da uradim sa ovim?" upita Džaf.
     "Da sortiraš. Otvoriš, vidiš ima li čega vrednog unutra kako ne bismo bacali dragocenosti u peć."
     "U tim pismima ima novaca?"
     "U nekima", odvrati Homer iskezivši se. "Možda. Uglavnom je to đubre. Pošiljke koje ljudi ne žele da prime, pa ih vraćaju u sistem. Na nekima je pogrešna adresa, pa idu tamo amo dok ne završe u Nebraski. Ne pitaj me zašto, ali kadgod ne znaju šta će sa ovim sranjem, pošalju ga u Omahu."
     "Pa, nalazi se u sredini države", primeti Džaf. "Kapija za zapad. Ili istok. U zavisnosti u kom pravcu ste okrenuti."
     "Nije ovo baš središte", usprotivi se Homer. "Pa ipak, svo đubre završava kod nas. I treba sve to razvrstati. Ručno. Eto to ćeš ti uraditi."
     "Sve ovo?" upita Džaf. Čekale su ga najmanje dve, tri, četiri nedelje posla.
     "Sve", potvrdi Homer, ni ne pokušavajući da sakrije zadovoljstvo. "Sve je tvoje. Brzo ćeš se uhodati. Ako na koverti ugledaš neku vladinu oznaku, pismo odmah odloži na gomilu za spaljivanje. Ni ne trudi se da ga otvaraš. Jebeš ih, je l' tako? Ali ostala, otvori. Nikada ne znaš šta u njima možemo naći." Zaverenički se osmehnuo. "A ono što nađemo, delimo", reče on.
     Džaf je radio za Američku poštu tek devet dana, ali i to je bilo dovoljno, sasvim dovoljno, da sazna kako zaposleni dostavljači presreću veliki deo pošte. Žiletom otvaraju pakete i kradu sadržinu, unovčavaju čekove, smeju se čitajući ljubavna pisma.
     "Navraćaću ovamo redovno", upozorio ga je Homer, "i zato nemoj ni pokušati da bilo šta sakriješ od mene. Imam ja nos za te stvari. Znam u kom kovertu su novčanice i kada je u ekipi lopov. Jesi li upamtio? Imam šesto čulo. I zato nemoj da izigravaš pametnjakovića, daso, jer ja i momci ne gledamo blagonaklono na takve. A ti želiš da te primimo u ekipu, je li tako?" Spustio je široku tešku šaku na Džafovo rame. "Deli i deli ravnopravno, razumeš?"
     "Upamtio sam", odvrati Džaf.
     "Dobro", primeti Homer. "Izvoli..." On raširi ruke pokazujući na nagomilane vreće. "Sve je tvoje." Frknuo je prezrivo, iscerio se i udaljio.
     Dok su se vrata zatvarala, Džaf pomisli kako sigurno nikada neće biti u ekipi. Ali to nije nameravao da kaže Homeru. Dozvolio mu je da se ponaša prema njemu zaštitnički; dobrovoljno je izigravao roba. Ali u srcu? U srcu je nosio drugačije planove, težio je drugačijim stvarima. Problem je bio u tome što nije bio nimalo bliže ostvarenju tih ambicija nego kada mu je bilo dvadeset godina. Sada je imao trideset sedam, i bližio se trideset osmoj. Pripadao je onim muškarcima koje bi žene samo jedanput pogledale. A stvari nisu mnogo bolje stajale ni kada je u pitanju bio njegov karakter. Počeo je da ćelavi isto kao i njegov otac. Najverovatnije će već u četrdesetoj biti ćelav. Ćelav, neoženjen, sa sitninom u džepu za koju ne može da kupi više od jednog piva, jer još nikada nije uspeo da zadrži neki posao duže od godinu dana, najduže mu je pošlo za rukom da na jednom radnom mestu ostane osamnaest meseci, tako da se nikada nije prešao onaj najniži stepenik na lestvici uspeha.
     Pokušao je da mnogo ne razmišlja o tome, jer kada bi to činio počeo bi da oseća jaku želju da uradi nešto gadno, uglavnom samome sebi. To bi bilo tako lako. Pištolj u usta, koji bi mu golicao grlo. Škljoc i gotovo. Bez poruke. Bez objašnjenja. Šta bi i mogao da napiše? Ubijam se jer nisam postao kralj sveta? Smešno.
     Ali... to je bilo ono što je želeo da bude. Nikada nije znao kako, nikada čak nije ni nazreo način na koji bi to mogao da ostvari, ali to je bilo nešto čemu je težio od početka. I drugi se izdignu ni iz čega, nije li tako? Mesije, predsednici, filmske zvezde. Izmigolje se iz blata poput riba, isto onako kao što su to ribe uradile kada su odlučile da prošetaju. Izrasle su im noge, počele su da udišu vazduh, postale su savršenije. Ako su jebene ribe to mogle da urade, zašto ne bi i on? Ali to se mora uskoro dogoditi? Pre no što napuni četrdesetu. Pre no što oćelavi. Pre no što umre, i nestane, posle čega ga se niko neće čak ni sećati; pamtiće ga možda samo kao bezimenog govnara koji je proveo tri nedelje u zimu 1969. u prostoriji punoj zagubljenih pisama, otvarajući poštu-siročad u potrazi za novcem. Kakav epitaf.
     Seo je i zagledao se u posao nagomilan pred njim.
     "Jebi se", izgovori on. Imajući u vidu Homera. Imajući u vidu svo to sranje ispred sebe. Ali najviše od svega, imajući u vidu samog sebe.

     U početku je to bilo mučenje. Pravi pakao; dan za danom, prekopavao je po vrećama.
     Gomile kao da se nisu smanjivale. Tačno je da ih je Homer, koji se stalno cerio, nekoliko puta dopunio, dovodivši reku nadničara sa dodatnim vrećama uvećavajući broj postojećih.
     Džaf je počeo tako što je prvo razdvojio zanimljive koverte (naduvene; u kojima je nešto zveckalo, mirišljave) od dosadnih; zatim privatnu prepisku od službene, i švrakopis od krasnopisa. Kada je sve to obavio, počeo je da otvara koverte, prve nedelje prstima, dok nije dobio žuljeve, a potom kratkim nožem koji je kupio upravo za tu svrhu, vadeći sadržinu poput lovca na bisere u potrazi za biserom, uglavnom ne nalazeći ništa, i samo ponekad, kao što je Homer i obećao, nailazeći na novac ili ček, koje je revnosno prijavljivao svom šefu.
     "Dobar si u ovom poslu", pohvalio ga je Homer posle dve nedelje rada. "Stvarno si dobar. Možda bi trebalo da ti dam da na ovome radiš puno radno vreme."
     Randolf je želeo da mu kaže da se jebe, ali već je to previše puta kazao šefovima posle čega bi se već u narednom trenutku našao na ulici; ovaj posao nije smeo da izgubi: morao je da plati stanarinu i grejanje za svoj jednosobni stan, što je iznosilo pravo bogatstvo, a sneg nije prestajao da pada. Pored toga, nešto se s njim dešavalo dok je provodio samotničke časove u Prostoriji sa zagubljenim pismima, tako da je krajem treće nedelje počeo da uživa u poslu, a krajem pete je shvatio.
     Nalazio se na raskršću Amerike.
     Homer je bio u pravu. Omaha u Nebraski nije bila geografsko središte SAD, ali što se ticalo poštanske službe, mogla je to i da bude.
     Komunikacijske veze su se ukrštale i ukrštale i na kraju su ovde odlagale svoje siročiće, jer ih niko, ni u jednoj državi, nije želeo. Ta su pisma slata sa jedne obale na drugu onima koji je trebalo da ih otvore, ali niko ih nije podigao. Na kraju su završila kod njega: kod Randolfa Ernesta Džafa, proćelavog nikogovića koji nikada nikome nije govorio o svojim ambicijama niti je ikada iskaljivao svoj bes, koji ih je nožićem parao, sićušnim očima pregledao, i koji je... sedeći na svom raskršću... počeo da sagledava privatno lice nacije.
     Bilo je tu ljubavnih pisama, pisama punih mržnje, zahteva za otkupninu taoca, molbi, listova hartije po kojima su muškarci crtali liniju oko svog dignutog kurca, čestiki za Dan svetog Valentina napravljenih od stidnih dlaka, ucenjivačkih pisama koje su poslale supruge, novinari, muvatori, advokati i senatori, bezvredne pošte i beleški samoubica, izgubljenih romana, lančanih pisma, sažetaka, neisporučenih poklona, odbačenih poklona, pisama upućenih u divljinu poput boca sa kakvog ostrva, u nadi da će pribaviti pomoć, pesama, pretnji i recepata. Toliko toga. Međutim, to nije bilo sve. Iako bi se ponekad preznojio čitajući kakvo ljubavno pismo, ili stao da se pita nisu li pošiljaoci zahteva za otkupninu usmrtili taoce kada nisu dobili odgovor na svoja pisma, priče o ljubavi i smrti iznesene u njima samo su ga se usput doticale. Mnogo ubedljivija, mnogo dirljivija, bila je jedna druga priča, koja se nije mogla tako lako rečima iskazati.
     Sedeći na raskrsnici počeo je da shvata da je Amerika vodila tajni život; život koji nikada ranije nije čak ni nazreo. Za ljubav i smrt je znao. Ljubav i smrt bili su otrcani klišei; blizanačke opsesije iz pesama i sapunskih opera. Ali postojao je i drugi život, koji je nagoveštavalo svako četrdeseto, pedeseto, ili stoto pismo, a svako hiljadito je sa ludačkom jasnoćom tvrdilo da on postoji. Kada se to u pismima jasno tvrdilo, to onda nije bila cela istina, ali bio je početak, i svaki od pisaca se na svoj vlastiti ludački način zlagao za nešto što se gotovo nije moglo tvrditi.
     Sve se svodilo na ovo: svet nie bio onakav kakav je izgledao. Nije bio ni izdaleka onakav kakav je izgledao. Sile (vladini, religijski, medicinski krugovi) kovale su zavere da prikriju i ućutkaju one koji su postali svesni te činjenice, ali nisu bili u stanju da začepe usta svima niti da sve zatvore. Bilo je muškaraca i žena koji su im se izmigoljili iz mreža, koliko god da ih široko bacili; oni su pronalazili sporedne puteve kojima su putovali, a na kojima bi se njihovi progonioci izgubili, kao i sigurne kuće duž puta u kojima bi ih nahranili i napojili slični vizionari, i bili spremni da pse upute u pogrešnom pravcu kada stignu njuškajući. Ti ljudi nisu imali poverenja u Mamu Bel, pa nisu koristili telefone. Nisu se usuđivali da se okupljaju u skupine veće od dvoje kako ne bi na sebe privukli pažnju. Ali su zato pisali. Ponekada je čovek sticao utisak da su morali, kao da su tajne koje su u sebi čuvali zapečaćene bile suviše vrele, pa su plamenom prokrčile sebi put napolje. Ponekad su to činili jer su znali da su im progonioci za petama i nisu bili u prilici da na neki drugi način opišu svet samom sebi pre no što budu uhvaćeni, drogirni i zatvoreni. Ponekad je bilo i razorne vedrine u švrakopisu, upućenom namerno na neku nepotpunu adresu u nadi da će pismo razneti um neke nevine osobe koja ga pukim slučajem dobije. Neke od poslanica bile su bombastični izlivi stuje svesti, druge precizni, čak klinički, opisi kako se svet može izokrenuti naopačke pomoću seks-magije ili jestivih gljiva. Neki su koristili besmisleni slikoviti jezik priča iz Nešenel Inkvajerera kako bi u njega zavili kakvu poruku. Pominjali su NLO-e i kultove zombija; vesti primljene od venerijanskih evanđelista i medija koji su opštili sa mrtvima na TV-u. Međutim, posle nekoliko nedelja proučavanja tih pisama (pravog proučavanja; podsećao je na čoveka zaključanog u osnovnoj biblioteci) Džaf je počeo da nazire priču skrivenu iza besmislica. Provalio je šifru; ili bar veći deo šifre tako da se našao na paklenim mukama. Umesto da se iznervira svakog dana kada bi Homer otvorio vrata da unese novih pet-šest vreća pisama, on bi im se obradovao. Što više pisama, to više tragova; više tragova veća nada da će rešiti tajnu. Postojala je, bio je sve ubeđeniji, što su nedelje prerastale u mesece i zima sve više popuštala, samo jedna tajna. Oni u čijim pismima je spominjan Veo, i način kako da se on ukloni, pronalazili su vlastite načine da se približe otkrovenju; svaki od njih imao je vlastiti način i metaforu; međutim, negde u toj kakofoniji, jedna jedina himna nastojala je da bude otpevana.
     To nije bila himna o ljubavi. Bar ne onakvoj za kakvu su znali sentimentalisti. Nije bila ni o smrti, u smislu u kome bi literalisti razumeli taj izraz. Imala je... ni po kakvom redosledu ... izvesne veze sa ribama, i morem (ponekad Morem nad morima); i tri načina na koja se do tamo moglo doplivati; i snovima (jako je bila vezana za snove); i ostrvom koje je Platon nazvao Atlantida, iako je sve vreme znao da je to neko drugo mesto. Imala je veze sa krajem Sveta, koji je, pak, govorio o svom početku. I imala je veze sa Umetnošću.
     Ili bolje rečeno, određenom Umetnošću.
     Najviše je lupao glavu oko te od svih šifri, a uspeo je samo da dobije bore po čelu. O Umetnosti se govorilo na mnogo načina. Kao o Konačnom Velikom Delu. Kao o Zabranjenom voću. Kao o Da Vinčijevom očajanju ili Prstu u piti, Vedrini dupe-kopača. Postojalo je mnogo načina da se ona opiše, a postojala je samo jedna Umetnost. I (ovo je predstavljalo pravu misteriju) nigde nije bilo Umetnika.
     "Znači, ovde si srećan?" upitao ga je Homer jednog majskog dana.
     Džaf podiže pogled sa posla. Svuda oko njega ležala su razbacana pisma. Njegova koža, koja nikada nije izgledala naročito zdravo, bila je bleda i izbrazdana kao i listovi koje je držao u šaci.
     "Svakako", odvrati on Homeru, ni ne trudeći se da ga pogleda. "Imate li još robe za mene?"
     Homer mu nije odmah odgovorio. Malo kasnije ga upita: "Šta kriješ, Džafe?"
     "Šta bih krio? Ništa ne krijem."
     "Odvajaš na stranu stvari koje bi trebalo da podeliš sa nama ostalima."
     "Ne odvajam", odvrati Džaf. Veoma je pazio da ne pogazi Homerovu prvu naredbu, da sve što pronađe u zagubljenim pismima treba podeliti. Novac, porno časopise, bižuteriju na koju će s vremena na vreme nailaziti; sve je to odlazilo Homeru, na podelu. "Sve vam dajem", reče on. "Kunem se."
     Homer ga je posmatrao sa očiglednom nevericom. "Provodiš po ceo bogovetni dan tu dole", reče on. "Ne razgovaraš sa ostalim momcima. Ne piješ sa njima. Zar ti se ne dopada naš miris, Randolfe? Je li to u pitanju?" Nije sačekao odgovor. "Ili si ti jednostavno lopov?"
     "Nisam ja lopov", reče Džaf. "Uverite se." On ustade, podiže šake, držeći po jedno pismo u svakoj. "Pretražite me."
     "Ne želim ni da te dotaknem", glasio je Homerov odgovor. "Šta ti misliš da sam ja, jebeni peško?" I dalje je zurio u Džafa. Posle izvesne pauze dodade: "Narediću da neko drugi preuzme ovo ovde. Proveo si ovde pet meseci. To je dosta. Premestiću te."
     "Ne želim..."
     "Šta?"
     "Hoću da kažem... hteo sam da kažem, da sam ovde dole sasvim srećan. Zaista. Posao mi se dopada."
     "Bah", prozbori Homer, očigledno i dalje sumnjičav. "Od ponedeljka ne radiš više ovde."
     "Zašto?"
     "Jer ja tako kažem! Ako ti se to ne dopada pronađi drugi posao."
     "Dobro obavljam posao, nije li tako?" upita Džaf.
     Homer mu je već bio okrenuo leđa.
     "Ovde zaudara", primeti on dok je izlazio. "Gadno zaudara."

     Randolf je, čitajući poštu, naučio reč koju nikada ranije nije sreo: sinhronija. Morao je da ode i kupi rečnik da bi video šta to znači, i otkrio je da ona označava događaje koji se ponekad podudaraju. Pisci pisama su obično njome označavali nešto značajno, tajanstveno, možda čak i čudovišno u načinu na koji se jedna okolnost podudarala sa drugom, kao da je postojalo ustrojstvo koje je jednostavno bilo skriveno od ljudskog pogleda.
     Do takvog jednog sudara došlo je onog dana kada je Homer bacio tu svoju bombu, ukrstili su se događaji koji će sve izmeniti. Manje od sata pošto je Homer otišao, Džaf je dohvatio već otupeo nož kratke oštrice, i prineo ga kovertu koji je bio teži od većine. Otvorio ga je, i iz njega je ispao mali medaljon. Pao je na betonski pod: prijatno je stao da odzvanja. Podigao ga je prstima koji su drhtali još od Homerovog odlaska. Medaljon nije visio ni na kakvom lancu, niti je imao ušicu koja bi služila u tu svrhu. Zaista nije bio dovoljno privlačan da bi ga neka žena okačila oko vrata kao nakit, ali iako je imao oblik krsta, posle podrobnijeg razgledanja utvrdio je da taj krst nije hrišćanskog oblika. Sva četiri kraka bila su mu iste dužine, raspona ne većeg od inča i po. Na mestu preseka nalazilo se ljudsko obličje, ni muško ni žensko, raširenih ruku kao na raspeću, ali nije bilo prikovano za krst. Duž četiri puta širili su se apstraktni crteži, koji su se svi završavali u krugu. Lice je bilo veoma jednostavno prikazano. Pomislio je da nikada nije video tananiji osmeh.
     Nije bio stručnjak za metalurgiju, ali ta stvar očigledno nije bila ni od zlata ni od srebra. Podozrevao je da krst ne bi zasijao ni kada bi uklonio prljavštinu sa njega. Pa ipak, bilo je nečeg strašno privlačnog u njemu. Dok ga je posmatrao, prožimao ga je isti osećaj koji bi ponekad imao kada se ujutro budio posle burnih snova čijih pojedinosti nije bio u stanju da se seti. Ovo je bio neki značajan predmet, mada nije znao zašto. Da mu možda znamenja koja su se širila iz prilike nisu neodređeno bila poznata iz pisama koja je pročitao? Za proteklih dvadeset nedelja pregledao ih je na hiljade, i u mnogima je naišao na male crteže, ponekad opscene, često nedokučive. One koje je procenio kao najzanimljivije prokrijumčario je iz pošte, kako bi ih noću proučavao. Nalazili su se u svežnju ispod kreveta u njegovoj sobi. Možda će uspeti da odgonetne san-kod na medaljonu pomnim pregledanjem pisama.
     Odlučio je da toga dana ruča zajedno sa ostalima, zaključivši da ne bi trebalo dodatno da izaziva Homera. To se pokazalo kao greška. U društvu dobrih starih momka koji su razgovarali o vestima koje on mesecima nije slušao, o kvalitetu sinoćne šnicle, i jebačini koju su imali ili propustili, posle šnicle, i o tome šta će im leto doneti, osećao se kao potpuni stranac. I oni su to znali. Razgovarali su napola mu okrenuvši leđa, spuštajući glas dok bi povremeno šaputali o njegovom čudnom izgledu, divljim očima. Što su ga više izbegavali, to je bio srećniji, jer oni su znali, čak su i ovakvi zajebanti znali, da se razlikuje od njih. Možda su ga se čak malo i bojali.
     Nije uspeo da natera sebe da se vrati u Prostoriju za zagubljena pisma u pola dva. Medaljon i njegovi tajanstveni znaci su mu progorevali rupu u džepu. Morao je da se vrati u stan i počne da pretražuje svoju privatnu biblioteku pisama, smesta. Ni ne potrudivši se da o svom odlasku obavesti Homera, jednostavno je otišao.
     Bio je predivan, sunčani dan. Navukao je zavese kako bi odagnao invaziju svetlosti, upalio lampu sa žutim abažurom, i tu, sav u groznici, započeo svoje izučavanje, lepeći pisma sa ma kakvim tragom ilustracije po golim zidovima, a kada su zidovi bili puni, stao je da ih širi po stolu, krevetu, stolici i podu. Zatim je krenuo od jednog do drugog pisma, od znaka do znaka, tražeći bilo šta što je makar izdaleka podsećalo na medaljon koji je držao u šaci. Svo to vreme, proganjala ga je jedna ista misao: da on zna za postojanje Umetnosti, i nepostojanje Umetnika, prakse bez praktičara, i da je možda on taj čovek.
     Ta misao nije morala dugo da ga proganja. Već posle jednog časa iščitavanja pisama zauzela je počasno mesto u njegovoj glavi. Medaljon mu nije slučajno pao u ruke. Bio mu je nagrada za strpljivo izučavanje, i način da prikupi niti svoje istrage kako bi konačno mogao da nazre bar kakav takav smisao u svemu tome. Većina simbola i crteža na stranicama pisama bila je sasvim nevažna, ali bilo ih je dosta, čak suviše da bi to bila slučajnost, koji su podsećali na slike sa krsta. Na istoj stranici nikada ih nije bilo više od dva i većina je predstavljala grube prikaze, jer niko od onih koji su pisali pisma nije u svojim rukama držao potpuno rešenje kao on, ali su zato svi shvatili po neki deo slagalice, a njihova opažanja o delu koji su posedovali, bilo da se radilo o haiku, prostaklucima ili alhemijskoj formuli, pomagala su mu da bolje prozre sistem iza simbola.
     Izraz koji se redovno javljao u pismima sa najboljim zapažanjima bio je Šoal. Prešao je preko te reči nekoliko puta dok ih je čitao, ne poklonivši joj neku naročitu pažnju. U tim pismima bilo je dosta govora o evoluciji, pa je pretpostavio da mu i taj izraz pripada. Sada je shvatio da je pogrešio. Šoal je bio kult, ili neka vrsta crkve, čiji je simbol bio predmet koji je držao na dlanu. Sasvim je bilo nejasno u kakvoj su vezi bili predmet i Umetnost, međutim, sada se potvrdila njegova dugo potiskivana sumnja da se radilo o jednoj tajni, jednom putovanju, i on shvati da je, ako medaljon prihvati kao kartu, konačno pronaći put iz Šoala do Umetnosti.
     U međuvremenu, morao se pobrinuti za nešto mnogo hitnije. Kada se setio plemena saradnika, sa Homerom na čelu, stresao se i od same pomisli da bi iko od njih mogao saznati tajnu koju je on otkrio. Nije se bojao da bi oni mogli da ga preduhitre u njenom rešavanju: bili su suviše glupi za to. Međutim, Homer je bio dovoljno sumnjičav da počne da njuška sledeći izvesno vreme trag, a ideja da bilo ko... naročito neotesanac i tupavko Homer... ukalja posvećeno tlo bila je nepodnošljiva. Postojao je samo jedan način da se spreći ta nesreća. Morao je brzo da dela, ako je hteo da uništi sve dokaze koji su mogli Homera da navedu na pravi trag. Medaljon će, razume se, zadržati: poverile su mu ga uzvišenije moći, čija će lica jednoga dana uspeti da vidi. Takođe je zadržao dvadeset do trideset pisama koja su mu nudila najbolja obaveštenja o Šoalu; ostala (njih tri stotine otprilike) morao je da spali. I kolekcija iz Prostorije za zagubljena pisma morala je da završi u peći. Celokupna. To će potrajati, ali moralo se obaviti, i to što pre to bolje. Napravio je izbor pisama u svojoj sobi, spakovao ona koja nije morao da sačuva, i krenuo nazad u Kancelariju za sortiranje.
     Već je bilo kasno popodne, i on se kretao u suprotnom pravcu od reke ljudi; ušao je u kancelariju sa stražnje strane kako bi izbegao Homera, mada je dobro znao njegov raspored; izišao je tačno u pola šest, i već je negde lokao pivo. Peć je bila znojava tandrkava antika, o kojoj se starala jedna druga znojava tandrkava antika, po imenu Miler, sa kojim Džaf nikada nije izmenio nijednu jedinu reč, jer je Miler bio gluv kao top. Džaf je utrošio dosta vremena dok nije uspeo da mu objasni kako će narednih sat ili dva spaljivati neke stvari, a prva je bio paket što ga je doneo od kuće, i koji je smesta ubacio u plamen. Zatim je otišao do Prostorije sa zagubljenim pismima.
     Homer nije otišao da loče pivo. Čekao je, sedeći u Džafovoj stolici osvetljen golom sijalicom i preturao po gomilama oko sebe.
     "U čemu je štos?" upita on čim je Džaf ušao.
     Džaf je bio svestan da više ne može izigravati nevinašce. Meseci proučavanja otisnuli su izraz saznanja na njegovom licu. Više nije mogao da prođe kao naivčina. Niti je... sada kada je došlo do toga... želeo.
     "Nema štosa", reče on Homeru, izražavajući prezir prema detinjastom sumnjičavom planu ovog čoveka. "Ne uzimam ništa što bi vi mogli da poželite. Ili što biste mogli da upotrebite."
     "Ja ću prosuditi da li je tako, usranko", odvrati Homer, bacivši pisma koja je proučavao na pod među ostalo đubre. "Želim da saznam šta si ti to ovde dole smišljao. Osim što si drkao ."
     Džaf zatvori vrata. Ranije nije primetio da zidovi provode tutnjavu peći čak do ove prostorije. Istog časa je sve zatreperilo. Vreće, koverti, reči na stranicama gurnutim unutra. Kao i stolica na kojoj je Homer sedeo. I nož, nož sa kratkom oštricom, što je ležao na podu pored stolice na kojoj je Homer sedeo. Celo mesto se kretalo, jedva primetno, kao da je u tlu zagrmelo. Kao da će se svet prevrnuti.
     Možda i hoće. Zašto da ne? Nije imalo svrhe pretvarati se da je status i dalje quo. On je čovek koji je krenuo ka nekom prestolu. Ne zna kakvom i ne zna gde se on nalazi, ali brzo mora da ućutka svakog pretendenta. Niko ga neće pronaći. Niko neće njega okriviti niti mu suditi, a neće ga ni poslati u deo zatvora predviđen za osuđenike na smrt. Sada je on sam sebi zakon.
     "Trebalo bi da vam objasnim..." obrati se on Homeru, uspevši da zazvuči gotovo neuljudno, "... u čemu je, u stvari, štos."
     "Aha", primeti Homer izvivši usne. "Zašto to i ne učiniš?"
     "Pa, krajnje je jednostavno..."
     Krenuo je prema Homeru, stolici, i nožu pored stolice. Brzina kojom mu je prilazio unela je nervozu u Homera, ali ostao je da sedi.
     "...otkrio sam tajnu", nastavio je Džaf.
     "Uh?"
     "Zanima li Vas kakvu?"
     Homer je sada ipak ustao, a pogled mu je podrhtavao kao i sve ostalo. Sve osim Džafa. Šake, utroba i glava, više mu uopšte nisu podrhtavali. Bio je smiren u nemirnom svetu.
     "Ne znam šta ti to, do đavola, radiš", primeti Homer. "Ali mi se ne dopada."
     "Ne krivim Vas", reče Džaf. Nije pogled usredsredio na nož. Nije morao. Mogao je da ga oseti. "Ali Vaš je posao da znate, je li tako?" nastavio je Džaf, "šta se ovde dole dešava."
     Homer se nekoliko koraka udaljio od stolice. Izgubio je ono neotesano držanje kojim je voleo da ostavlja utisak na druge. Posrtao je, kao da mu se i pod pod nogama ljuljao.
     "Sedeo sam u središtu sveta", reče Džaf. "Ovaj sobičak... u njemu se sve događa."
     "Zaista?"
     "I te kako."
     Homer se nervozno nasmešio. Pogledao je prema vratima.
     "Želite li da odete?" upita Džaf.
     "Aha." Pogledao je na sat, ne videći uopšte koliko je sati. "Moram da bežim. Samo sam sišao ovamo..."
     "Vi me se plašite", primeti Džaf. "I treba. Nisam više onaj čovek kakav sam bio."
     "Zaista?"
     "Ponavljate se."
     Homer je ponovo pogledao prema vratima. Bila su udaljena pet koraka; četiri ako potrči. Prevalio je polovinu te udaljenosti dok Džaf nije podigao nož. Već je zgrabio kvaku kada je čuo kako mu se približava s leđa.
     Okrenuo se i nož mu se zario pravo u oko. Ubod nije bio slučajan. Radilo se o sinhroniji. Oko mu je zasvetlucalo, nož je zasvetlucao. Svetlucanja su se sudarila, i u narednom trenutku on je vrištao padajući unazad na vrata, a Randolf se stuštio za njim da izvuče otvarač za pisma iz njegove glave.
     Tutnjanje peći postade još glasnije. Leđima oslonjen o vreće Džaf je mogao da oseti kako se koverti gnezde jedan uz drugoga, što je dovelo do toga da se uzdrmaju reči na stranicama pisama, koje su na kraju oblikovale veličanstvenu poeziju. Krv, pisalo je; poput mora; njegove misli poput grudvica u moru, tamnih, zgrušanih, toplijih od toplog.
     Posegnuo je za drškom noža i zgrabio je. Nikada ranije u životu nije prosuo krv; nije čak ni bubu zgnječio, bar ne namerno. A sada ga je prožimao predivan osećaj dok je u pesnici stezao toplu mokru dršku. Proročanstvo; dokaz.
     Iscerivši se, izvukao je nož iz Homerove očne duplje, i pre nego što je njegova žrtva uspela da sklizne niz vrata, zario ga je do balčaka u Homerovo grlo. Ni ovog puta ga nije tamo ostavio, već ga je izvukao čim su zamrli Homerovi krici, a potom ga zabo čoveku posred grudi. Naleteo je na kost, i morao je da zapne, ali odjednom je postao veoma snažan. Homer je umukao, a iz usta, kao i iz rane na vratu, mu je pokuljala krv. Džaf je izvukao nož. Nije ga ponovo ubo. Umesto toga obrisao je sečivo maramicom i okrenuo leđa telu kako bi razmislio o svom narednom koraku. Ako pokuša da nagura vreće sa poštom u peć rizikuje da ga otkriju, i iako se osećao uzvišeno, kao na sedmom nebu, bio je svestan da ga mogu otkriti, a time bi sebe doveo u opasnost. Biće bolje da donese peć ovamo. Konačno, vatra je pokretan praznik. Bilo mu je samo potrebno nešto čime će je potpaliti, a Homer je to imao. Vratio se do otromboljenog leša i stao da mu pretura po džepovima u potrazi za kutijom šibica. Kada ju je pronašao, izvadio ju je, i uputio se ka ruksacima.
     Iznenadilo ga je što se rastužio se dok se spremao da potpali zagubljena pisma. Proveo je ovde tolike nedelje, izgubljen u nekoj vrsti delirijuma, opijen tajnama. Trebalo se od svega toga oprostiti. Posle ovoga... Homerove smrti, spaljivanja pisama... biće begunac, čovek bez istorije, koga će mamiti Umetnost o kojoj ništa nije znao, ali koju je više od svega drugog želeo da upražnjava.
     Počeo je da zavija nekoliko stranica, kojima je nameravao da potpali ostalo. Kada se jednom rasplamsa, uopšte nije sumnjao da će se vatra održati: u sobi nije bilo ničega... hartija, tkanina, meso... što nije bilo zapaljivo. Kada je napravio tri gomile hartije, zapalio je šibicu. Plamen je bio sjajan, i gledajući u njega shvatio je koliko mrzi sjaj. Tama je mnogo zanimljivija, puna pretnji. Prineo je plamen nagomilanoj hartiji i ostao da posmatra kako se širi. Zatim se povukao ka vratima.
     Homer je, razume se, ležao navaljen na njih, krvareći iz tri rane, a njegovu telesinu nije bilo baš lako pomeriti, ali Džaf je podmetnuo leđa, dok je njegova senka poigravala po zidu zahvaljujući sve jačoj lomači iza njega. Već za pola minuta, koliko mu je bilo potrebno da skloni leš u stranu, toplota je rasla eksponencijalno, tako da je u trenutku kada se osvrnuo da još jednom pogleda prostoriju, ova bila u plamenu od zida do zida, a toplota je već pokrenula vlastiti vetar, koji je raspirivao plamen.

     Tek dok je uklanjao iz svoje sobe sve tragove koji su mogli ukazati na to da je on u njoj živeo... brišući svaki trag Randolfa Ernesta Džafa... zažalio je zbog onoga što je učinio. Ne zbog požara koji je izazvao... jer to mu je bio mudar potez... već zbog toga što je ostavio Homerovo telo u prostoriji da ga vatra spali zajedno sa zagubljenim pismima. Shvatio je da je trebalo mnogo podrobnije da se osveti. Trebalo je da raskomada telo na komade, upakuje ga, jezik, oči, testise, utrobu, kožu, lobanju, sve posebno... i da te delove uključi u sistem, nažvrljavši adrese bez smisla, kako bi slučaj (ili sinhronizam) došli u priliku da odaberu prag na kome će završiti Homerovo telo. Poštom isporučeni poštar. Obećao je sam sebi da ubuduće neće propuštati takve ironične mogućnosti.
     Nije mu trebalo dugo da počisti vlastitu sobu. Imao je malo ličnih stvari, a i većina onoga što je posedovao ništa mu nije značila. Sve u svemu, jedva da je i postojao. Mogao se svesti na nekoliko dolara, nekoliko fotografija, i nešto odeće. Sve je to moglo stati u mali kofer i još da ostane mesta za komplet enciklopedija.
     U ponoć je već, sa istim tim malim koferom u ruci, napuštao Omahu, spreman da krene na put koji ga je mogao odvesti u bilo kom pravcu. Kapija za istok, kapija za zapad. Bilo mu je svejedno kojim će putem poći, sve dok je taj put vodio ka Umetnosti.