10. SVETKOVINA PROLEĆA

     Skladnim pokretom, Baradakas izvuče iz ogrtača tojagu i podiže je dok se kretao prema Kovenantu.
     Kovenant je reagovao nagonski, odbrambeno. Pre nego što je Zubljonoša mogao da ga dosegne, on se saže i dograbi štap lomillialor levom rukom. Kada je Baradakas zamahnuo tojagom prema njegovoj glavi, on udari Zubljonošinu ruku štapom.
     U pljusku belih iskara, tojaga se razlete u paramparčad. Baradakas polete unazad kao da ga je odbacila eksplozija.
     Silina udarca podrhtavala je Kovenantovom rukom sve do lakta, a prsti mu u trenutku obamreše. Štap poče da mu klizi iz ruke. Zinuo je na njega, pomislivši: Šta, do đavola..."
     Ali onda ga povratiše nemo zaprepašćenje Časnika i opružena prilika Zubljonoše. Da me proveravaju? - zarežao je u sebi. Kopilad. Uzeo je štap u desnu ruku, držeći ga za sredinu kao što je to činio Baradakas. Svetlucavo drvo delovalo je klizavo; davalo mu je utisak kao da će iskliznuti, kao da mu curi iz stiska, iako se, zapravo, nije pomeralo. Kada ga je čvrsto uhvatio, sevajući očima obazreo se po Časnicima, uloživši u pogled sav bes koji su u njemu raspirili njihovi postupci. "Zašto mi sada ne ispričate još jednom o tome kako me ova stvar odbija?"
     Soranal i Laura stajali su oko Atiaran, a Maliner je bio naspram njih kraj suprotnog zida. Omurnil i Padrias nagli su se nad opruženim Zubljonošom. Dok ih je Kovenat gledao, Atiaran se mrgodno suoči s njim. "U staro doba", reče ona, "dok je vrhovni poglavar Kevin verovao Sivom Krvniku, ovaj je dobio dragocene darove u vidu orkresta i lomillialora. Priča kaže da su darovi uskoro izgubljeni - ali dok ih je Sivi Krvnik posedovao, nisu ga odbijali. Moguće je da Opačija nosi masku istine. Možda divlja magija nadilazi istinu."
     Mnogo ti hvala! - natušti se Kovenant na nju. Šta to pokušavaš da mi učiniš?
     Tankim glasom, Laura odvrati: "Tako glasi priča. Ali mi smo samo Drvograđani - a ne poglavari. Takve nas stvari prevazilaze. Nikada u sećanjima našeg naroda nije proba istine oborila Zubljonošu lillianrila. Kako glasi pesma? - 'On će spasti ili prokleti Zemlju.' Molimo se da nas ne snađe prokletstvo zbog našeg nepoverenja." Ispruživši nesigurnu ruku prema Kovenantu u pozdravu dobrodošlice, ona reče: "Živeo, Neverniče! Oprosti nam zbog naših sumnji i budi dobro došao u Viti Drvograd."
     Na trenutak Kovenant ju je gledao sa gorkim odgovorom koji mu je krivio usne. Ali kada se sreo sa njenim pogledom, otkrio je da može da razabere iskrenost njenog izvinjenja. Pun protivurečnih htenja, on promrmlja: "Zaboravi."
     Laura i Soranal nakloniše se kao da je prihvatio izvinjenje. Onda se okrenuše ka Baradakasu koji se ošamućeno pridizao. Trljao je lice rukama kao da je prekriveno paučinom, ali je uveravao Omurnil i Padriasa da je nepovređen. Uz mešavinu čuđenja i zbunjenosti u očima, i on pozdravi Kovenanta.
     Kovenant odvrati mrgodnim klimanjem. Nije čekao da Zubljonoša zatraži; pružio je lomillialor Baradakasu i bilo mu je drago što se otarasio tog uznemirujućeg, nesigurnog dodira.
     Baradakas prihvati štap i nasmeši se na njega iskrivljeno, kao da ovaj predstavlja svedočanstvo njegovog poraza. Onda ga gurnu u ogrtač. Uputivši osmeh i Kovenantu, on reče: "Neverniče, naše prisustvo na ovom mestu više nije neophodno. Nisi jeo, a zamor usled putovanja počiva svom težinom na tebi. Hoćeš li prihvatiti gostoprimstvo moje kuće?"
     Poziv iznenadi Kovenanta; trenutak je oklevao, pokušavao da odluči da li da veruje Zubljonoši ili ne. Baradakas je delovao mirno, prijateljski, ali osmeh mu je bio složeniji od Laurinog izvinjenja. Ali tada Kovenant shvati da je, ukoliko je reč o pitanju poverenja, bezbedniji sa Baradakasom nasamo nego sa svim Časnicima skupa. Kruto reče: "Činiš mi čast."
     Zubljonoša se nakloni. "Prihvatanjem ponuđenog počastvuješ nudioca." Obazre se po ostalim Drvograđanima, a kada ovi klimnuše u znak slaganja, okrete se i iziđe iz odaje drvensrca.
     Kovenant baci pogled na Atiaran, ali ona je već tiho razgovarala sa Soranalom. Bez daljeg oklevanja, on kroči na široku granu pokraj Baradakasa.
     Noć nad velikim drvetom sada je bila posuta svetlima - domaćim ognjištima Drvograđana. Osvetljavale su prostor između grana daleko u dubinu, ali nisu dosezale do tla. I protiv volje, Kovenant steže Baradakasovo rame.
     "Nije daleko", reče Zubljonoša tiho. "Samo do sledeće grane. Ići ću za tobom - nećeš pasti."
     Tiho kunući između zuba, Kovenant dograbi prečagu lestvi. Želeo je da se povuče, da ode nazad u čvrstinu odaje drvensrca, ali sprečavali su ga ponos i bes. A prečage pod njegovim prstima delovale su sigurno, gotovo lepljivo. Kada Baradakas položi umirujuću ruku na njegova leđa, on nespretno stade da se penje.
     Kao što je Baradakas obećao, sledeća grana nije bila daleko. Uskoro je Kovenant stigao do drugog širokog izdanka. Na nekoliko koraka od stabla ovaj se račvao, a na račvi počivao je dom Zubljonoše. Držeći se za Baradakasova ramena kao oslonac, on stiže do vrata i pređe prag kao da ga je oduvao nalet olakšanja.
     Nalazio se u ugodnom obitavalištu od dve odaje u potpunosti obrazovanom od granja drveta. Isprepletane deblje grane tvorile su delove poda i sve zidove, uključujući i pregradu između soba. A tavanica je bila kupola od grančica i lišća. Duž jednog zida prve sobe, široka kolena od drveta urastala su u odaju kao stolice, a naspram njih stajao je ležaj. Mesto je imalo topao, čist izgled, izgled posvećenosti znanstvu, koji se Kovenantu učinio nejasno uznemirujući, kao podsećanje da bi Zubljonoša mogao biti opasan čovek.
     Dok je Kovenant razgledao odaju, Baradakas postavi baklje po svim zidovima i pripali ih tako što je protrljao ruke nad njihovim krajevima, tiho mrmljajući dok je to činio. Onda je na trenutak nešto obavljao u daljoj sobi, a zatim se vratio noseći u rukama pladanj natovaren kriškama hleba i sira, bogatim grozdovima i drvenim vrčem. Postavio je mali, tronogi sto između dve stolice, odložio pladanj na njega i pokretom ruke pokazao Kovenantu da sedne.
     Pred prizorom hrane, Kovenant otkri da je gladan; protekla dva dana nije jeo ništa osim alianthe. Gledao je kako se Baradakas na trenutak nagao nad hranu. Onda je i sam seo. Sledeći primer domaćina, napravio je sendviče od sira i grožđa između kriški svežeg hleba i žedno se prihvatio vrča sa kladenicom. U prvoj žurbi jela nije govorio ništa, čuvajući pažnju za hranu.
     Ali nije zaboravio ko mu je domaćin i šta se desilo između njih.
     Prepustivši kladenicu Kovenantu, Baradakas je uklonio ostatke obroka. Kada se vratio, pošto je odložio hranu u daljoj sobi, rekao je: "A sada, Neverniče, na koji način ti mogu pomoći?"
     Kovenant povuče krupan gutljaj kladenice, a onda odvrati što je nemarnije mogao: "To mi ti reci. Bio si spreman da mi raspolutiš glavu - tamo dole. A izgleda da si dobio popriličan udar od onog... od onog veledrva. Zbog čega si me pozvao ovamo?"
     Na trenutak, Baradakas je oklevao, kao da razmišlja koliko treba da kaže. Onda je otišao u zadnju sobu, uzeo glatki štap dug gotovo šest stopa i seo na krevet naspram Kovenanta. Dok je govorio, stao je da glača štap od belog drveta mekom krpom. "Mnogo je razloga, Tomase Kovenante. Bilo ti je neophodno mesto za počinak, a moj dom bliži je odaji drvensrca od ijednog drugog - za onoka ko ne voli visine. A ni ti ni ja nismo potrebni za razmatranje saveta i pomoći koje će se odigrati noćas. Atiaran zna Domaju - ona će reći sve što treba u vezi sa vašim putem. A i Soranal i Laura sposobni su da joj pruže svaku pomoć koju bi mogla da zatraži."
     Osmotrivši preko sobe Zubljonošine zaposlene ruke i svetle, prodorne oči, Kovenant steče čudan osećaj da se proba nastavlja - da je susretom sa lomillialorom tek otpočela Baradakasova provera. Ali kladenica je opustila njegove strahove i napetosti; nije više osećao bojazan. Mirno reče: "Ispričaj mi još."
     "Takođe sam želeo da moja ponuda gostoprimstva bude izvinjenje. Bio sam spreman da te povredim, a to kršenje mog zaveta mira nalaže da bude ispravljeno. Čak i da se pokazalo da si sluga Sivog Krvnika, bilo bi dovoljno da te zarobimo. A povreda je mogla uskratiti priliku poglavarima da te ispitaju. Prema tome, načinio sam pogrešku. Ta greška je postala još veća kada si digao lomillialor i kada me je udario njegov oganj. Želim da popravim svoju ludost."
     Kovenant raspozna Zubljonošinu iskrenost, ali osećaj da je i dalje proveravan produbio se umesto da ga nestane. Gledao je domaćina u oči kada je rekao: "Još mi nisi odgovorio na pitanje."
     Glasom bez ikakvog iznenađenja, Baradakas se usprotivi: "Zar ima i drugih razloga? Šta to vidiš u meni?"
     "I dalje me proveravaš", zareža Kovenant.
     Zubljonoša lagano klimnu. "Možda. Možda to i činim." Digao se na noge i oslonio jedan kraj štapa na pod, dok je dovršavao glačanje. Onda reče: "Vidiš, Tomase Kovenante - napravio sam štap za tebe. Kada sam počinjao, verovao sam da je za mene. Ali sada znam da je drugačije. Uzmi ga. Mogao bi ti poslužiti kada savet i pomoć pretrpe neuspeh." Na kratko pitanje u Kovenantovim očima odvratio je: "Ne, ovo nije vrhovno drvo. Ali je svejedno dobro. Dopusti mi da ti ga uručim."
     Kovenant zavrte glavom. "Dovrši probu."
     Iznenada, Baradakas diže štap i zadade snažan udarac drvetu pod nogama. Na trenutak, čitava grana zadrhta kao da je prošao nalet vetra; manje grane stresoše se, a nastamba poče da poskakuje poput ivera na gnevnom talasu. Kovenant se uplaši da se drvo ruši i dograbi stolicu u očekivanju pada. Ali siline gotovo u trenutku nestade. Baradakas usmeri svetle oči prema Kovenantu i prošapta: "Onda me počuj, Neverniče. Nijedna proba istine nije veća od onoga ko je zadaje. A ja sam osetio tvoju moć. U svim sećanjima lillianrilla, nijednog Zubljonošu nije udarilo vrhovno drvo. Mi smo prijatelji Jedinog drveta, ne njegovi protivnici. Ali pokraj tebe slab sam poput deteta. Ne mogu silom izvući istinu iz tebe. I pored moje probe, ti bi mogao biti lično Sivi Krvnik, koji je došao da pretvori sav živalj Domaje u pepeo."
     Uvređen tim nagoveštajem, Kovenant zareža: "To je smešno."
     Baradakas kroči bliže, zaputi ispitivački pogled duboko u Kovenantove oči. Kovenant poče da se meškolji; osećao je da Zubljonoša istražuje u njemu delove koje je on želeo da zaštiti, da zadrži skrivene. Šta mi je učinio taj kopilan Krvnik, upita se gorko. Nisam baš bio željan da mu budem potrčko.
     Odjednom, Baradakasove oči raširiše se i on polete unazad preko odaje kao da je ugledao nešto zapanjujuće moćno. Zaustavio se na ležaju i sedeo tamo jedan trenutak dok je gledao kako mu ruke drhte na štapu. Onda pažljivo reče: "Istina je. Jednog dana možda ću biti dovoljno mudar da znam na šta se mogu osloniti. A sada mi je potrebno vremena da shvatim. Verujem ti, prijatelju moj. U odsudnom trenutku nećeš nas prepustiti smrti."
     "Evo." Ponovo je ponudio štap. "Za nećeš da prihvatiš moj dar?"
     Kovenant nije odmah odvratio. I on se tresao i morao je da se obuzda pre no što je uspeo da izgovori bez drhtaja u glasu: "Zašto? Zbog čega mi veruješ?"
     Zubljonošine oči zablistaše kao da je ovaj na rubu suza, ali se smešio dok je odgovarao: "Ti si čovek koji zna vrednost lepote."
     Kovenant je na trenutak piljio u taj odgovor, a onda je skrenuo pogled. Obuze ga složeni stid; osećao se nečisto, ukaljano pred licem Baradakasovog poverenja. Ali onda se pribra. Produži dalje. Preživi. Kakve veze ima poverenje sa ovim? Oštrim pokretom posegao je i prihvatio štap.
     Ovaj mu je delovao čisto u rukama, kao da je oblikovan od najzdravijeg drveta uz najprivrženije posvećivanje. Dohvatio ga je i stao da proučava pogledom, kao da mu palica može obezbediti nevinost koja mu je nedostajala.
     Ubrzo potom, i sam se iznenadio kada je široko zevnuo. Nije znao da je toliko umoran. Pokušao je da potisne zamor, ali je napor samo izazvao novo zevanje.
     Baradakas odvrati blagim osmehom. Digao se sa postelje i pokaza Kovenantu da legne.
     Kovenant nije nameravao da spava, ali čim se našao u vodoravnom položaju sva kladenica koju je ispio kao da mu je pojurila u glavu i on zateče sebe kako lebdi na lahoru u visini drveta. Uskoro je čvrsto zaspao.
     Spavao je krepkim snom, koji su remetila samo sećanja na Zubljonošine napete, ispitivačke oči i osećaj da mu lomillialor klizi između prstiju, koliko god ih čvrsto stezao. Kada se probudio sledećeg jutra, ruke su ga bolele kao da se čitave noći rvao sa anđelom.
     Kada je otvorio oči, zatekao je Atiaran kako sedi na drugoj strani odaje i čeka. Čim je videla da je budan, ustala je i prišla mu bliže. "Hajde, Tomase Kovenante", reče ona. "Već smo izgubili zoru ovog dana."
     Kovenant ju je proučavao jedan trenutak. Pozadina njenog lica sadržavala je sve dublju senku iscrpljenosti i on zaključi da je najveći deo noći provela u razgovoru sa Časnicima. Ali činila se nekako smirena onim što je s njima podelila i čula, a blistanje njenog pogleda bilo je gotovo optimističko. Možda je sada imala neku vrstu nade.
     Odobravao je sve što je moglo da smanji njeno neprijateljstvo prema njemu, te je skočio iz kreveta kao da deli njen optimizam. I pored bola u rukama, osetio se izuzetno osveženo, kao da je okolina Drvograda koristila sopstvenu gostoprimljivost, dobrotu, da mu pomogne da otpočine. Žustrim pokretima umio se, obrisao debelim slojem lišća, a onda proverio da nema povreda i sredio odeću. Na tronogom stočiću ležala je vekna hleba, a kada je odlomio parče za doručak, otkri je da je zgotovljena od hleba i mesa pečenih zajedno. Žvaćući, otišao je da pogleda kroz prozor.
     Atiaran mu se pridružila i zajedno su gledali kroz granje prema severu. U daljini, videli su reku koja je tekla gotovo pravo prema istoku, a iza nje brda su se prostirala sve do obzorja. Ali još nešto osim reke razdvajalo je ta severna brda od onih kraj kojih su putnici hodali još od kako su napustili Kamendol Mithil. Zemlja iza reke kao da je blistala u jutarnjem suncu, kao da spokojno tle teče preko grebenja - kao da tajna stena Domaje nabira površinu, otkrivajući sebe onima koji je mogu očitati. Sa visoke drvogradske osmatračnice, Kovenant oseti da gleda u nešto što nadilazi čak i njegovu novu sposobnost viđenja.
     "Tamo", reče Atiaran blago, kao da govori o svetilištu, "tamo je Andelejn. Zubljonoša je dobro izabrao dom za takav vidik. Ovde reka Mithil teče prema istoku pre nego što ponovo okrene severno ka Gravin Trendoru i Opčarnici. A iza nje su Bregovi Andelejna, bogatstvo Domaje koje srcu donosi spokoj. Ah, Kovenante, već i to što ih vidim daje mi hrabrost. A Soranal mi je rekao za prolaz koji će omogućiti ostvarivanje mog najdražeg sna - uz dobru sreću i lepu brzinu, mogli bismo videti ono što će pretvoriti veći deo mog ludila u mudrost. Moramo poći. Jesi li spreman?"
     Ne, pomisli Kovenant. Ne da se pentram po ovom drvetu. Ali je klimnuo. Atiaran mu donese zavežljaj i dok je izlazila iz Zubljonošinog doma, on navuče vezove na ramena, ne obraćajući pažnju na bol u rukama. Onda uze štap koji mu je dao Baradakas i pripremi se da rizikuje glavu spuštanjem sa Drvograda.
     Stablo je bilo samo tri ili četiri koraka daleko, ali dubina od dve stotine stopa do tla sledi mu krv u žilama, natera ga da uz oklevanje zastane dok su mu prvi naleti vrtoglavice glodali odlučnost. Ali kada je stao na vrata Zubljonošinog doma, začuo je povik mladih glasova i video decu kako jurcaju po granama nad njime. Neki od njih gonili su druge i u poteri skakali sa grane na granu tako bezbrižno kao da ponor ne može da im naudi.
     Sledećeg trenutka, dvoje dece, dečak i devojčica, sleteše na granu pred Kovenanta sa ogranka na gotovo dvadeset stopa većoj visini. Devojčica je veselo gonila dečaka, ali on izbeže njen dodir i otrča iza Kovenanta. Iz tog skloništa veselo je povikao: "Ja sam bezbedan! Juri drugoga! Ja sam bezbedan!"
     Ne razmišljajući, Kovenant reče: "Bezbedan je."
     Devojčica se nasmeja, napravi se kao da će se baciti napred, a onda pohita za nekim drugim. Dečko smesta skoči prema stablu i stade da se uspinje uz lestve prema igralištima na većoj visini.
     Kovenant duboko udahnu, dograbi štap da održi ravnotežu i zakorači dalje od vrata. Nespretno se zanosio i upinjao da dospe do srazmerne bezbednosti stabla.
     Posle toga osećao se bolje. Kada je gurnuo štap među vezove zavežljaja, mogao je da uhvati lestve obema rukama, a onda ga primiri bezbedni dodir prečaga. Pre nego što je prešao polovinu rastojanja, srce mu više nije tuklo i bio je u stanju da toliko veruje svom zahvatu da je mogao da se obazre oko sebe po nastambama i ljudima kraj kojih je prolazio.
     Najzad je stigao do najnižih grana i sledio Atiaran niz stepenište do tla. Tamo su se okupili Časnici da bi se oprostili. Kada je ugledao Baradakasa, Kovenant uze štap u ruke da mu pokaže da ga nije zaboravio i iskrivi lice u odgovor na Zubljonošin osmeh.
     "Pa, nosioci poruke", reče Laura posle kratke pauze, "rekli ste nam da je sudbina Domaje na vašim plećima i mi vam verujemo. Žalosti nas to što vam ne možemo olakšati breme - ali sudimo da niko ne može zauzeti vaše mesto u ovoj stvari. Ono malo pomoći što smo mogli već smo dali. Preostaje nam samo da branimo domove i da se molimo za vas. Želimo vam dobru brzinu zarad čitave Domaje. A radi vas samih požurićemo vas da stignete na vreme za Svetkovinu. Silna su znamenja nade za sve one koji vide taj praznik.
     Atiaran, družbenice Trelova, idi u miru i spokoju. Seti se puta kome te je Soranal naučio i nemoj skrenuti.
     Tomase Kovenante, Neverniče i stranče u Domaji - budi što jesi. U času tame, seti se Zubljonošinog štapa. A sada pođite svojim putem."
     Atiaran odvrati formalno kao da dovršava obred. "Idemo, sećajući se Vitog Drvograda kao utočišta, pomoći i nade." Naklonila se, dodirnuvši dlanovima čelo, a zatim raširivši ruke. Nesigurno, Kovenant je sledio njen primer. Časnici uzvratiše gest otvaranja srca ceremonijalnom odlučnošću. Onda Atiaran krupnim koracima zagrabi ka severu, a Kovenant je krenu za njom poput lista ponesenog njenom odlučnošću.
     Nijedno od njih nije se obazrelo. Počinak i obnavljanje u prijatnom naselju na drvetu učinili su ih žustrim, dali im podstrek za napredovanjem. Oboje su na svoj način bili željni da stignu do Andelejna i znali su da je Jehanum napustio Viti Drvograd prema istoku, a ne severu. Žurili su napred duž sve bogatijih brda i rano tog popodneva prispeše do obale Mithila.
     Prešli su ga, gazeći po širokim plićacima. Pre nego što je ušla u vodu, Atiaran izu sandale, a neko polusvesno uviđanje natera Kovenanta da izuje čizme i čarape. Kada je osetio prve bogate mirise Bregova, nekako je shvatio da je morao da pređe Mithil bosonog da bi bio spreman, da je pranje nogu u njegovoj struji bilo neophodno da prilagodi put oštrijoj suštini Andelejna. A kada je kročio na severnu obalu, otkrio je da može da oseti njenu životnost kroz stopala; sada su mu čak i tabani bili osetljivi na zdravlje Domaje.
     Toliko mu se dopadao snažni osećaj Bregova pod nožnim prstima da mu se naprosto gadilo da ponovo navuče čizme, ali je uskratio sebi zadovoljstvo da bi mogao da drži korak sa Atiaran. Onda ju je sledio stazom kojoj ju je naučio Soranal - lagodnim putem kroz središte Andelejna - hodao je i čudio se promeni koja je zahvatila zemlju otkako su prešli reku.
     Osećao je promenu sasvim jasno, ali se činilo da ova nadilazi pojedinosti koje su je sačinjavale. Drveće je uglavnom bilo više i deblje od južnih srodnika; bujna i mnogobrojna aliantha ponekad je prekrivala čitave bregove oštrim zelenilom; uzvišice i dolje obilovale su aromatičnom travom; cveće se povijalo na povetarcu tako prirodno kao da je pre samo nekoliko trenutaka veselo iskočilo iz hranljivog tla; male šumske životinje - zečevi, veverice, jazavci i slično - skakutale su po okolini, tek neodređeno stavljajući do znanja da su svesne ljudskih bića. Ali stvarna razlika je nadilazila to. Bregovi Andelejna nosili su čistiji osećaj zdravlja do svih Kovenantovih čula, od svega što je do tada iskusio. Oreol ispravnosti ovde je bio toliko moćan da on poče da žali što potiče sa sveta gde je zdravlje neopipljivo, neodređeno, razaznatljivo samo po nagoveštajima. Izvesno vreme pitao se kako bi izdržao povratak, buđenje. Ali lepota Andelejna brzo ga je naterala da zaboravi takve brige. Bila je to opasna dražest - ne zbog toga što je izgledala varljiva, već zato što je mogla zavesti. Ubrzo su bolest, VPE, Opačija i bes bili zaboravljeni, izgubljeni u protoku zdravlja, satkanom od niza prizora oko njega.
     Opkoljen Bregovima, okružen tako opipljivom i posebnom životnošću, Kovenant je sve više bivao iznenađen time što Atiaran ne želi da se zadrži malo duže. Dok su pešačili preko talasavog predela, prodirali milju za miljom dublje u Andelejn, želeo je da zastane za svako novo otkrovenje, svaku novu dolinu, prolaz ili udubinu, da upije ono što je video - da je grabi očima sve dok ne postane njegov deo, neodvojiv, bezbedan pred svakom nadolazećom silom. Ali Atiaran je gurala dalje - rano je ustala, retko zastajala, žurila do kasno u noć. Oči su joj bile okrenute prema daljini, a zamor koji je rastao iza njenih crta kao da nije mogao da dosegne površinu. Očevidno su čak i ovi Bregovi za nju bledeli pred očekivanjem nerazjašnjene "Svetkovine". Kovenant nije imao izbora nego da nagoni sebe za njom; njena volja nije dopuštala odlaganje.
     Njihova druga noć van Vitog Drvograda bila je tako blistava i vedra da nisu morali da se zaustave sa zalaskom sunca i Atiaran nastavi hod gotovo do ponoći. Posle večere, Kovenant je neko vreme sedeo i gledao nebo i prelepe zvezde. Sve tanji mesečev srp stajao je visoko na nebu i njegovo belo srebro odašiljalo je na tle samo nagoveštaj sablasne svetlosti koja je osvetljavala njegovu prvu noć u Domaji. Nemarno je primetio: "Biće mlad mesec za dva dana."
     Na to, Atiaran se oštro zagleda u njega, kao da je posumnjala da je razotkrio neku njenu tajnu. Ali nije rekla ništa, a on nije znao da li je reagovala na sećanje ili predviđanje.
     Sledeći dan poče blistavo kao i prethodni. Sunčevo svetlo prekrilo je rosu draguljima, sjalo poput dijamanata po travi i lišću; vazduh svež poput prvog daha Zemlje nosio je preko Bregova mirise alianthe i tise, dah zlatana i božura. Kovenant je posmatrao te stvari sa svojevrsnim blaženstvom u srcu i išao za Atiaran prema severu kao da je našao duševni mir. Ali rano tokom po podneva dogodilo se nešto što mu je pomračilo svu radost, ujelo ga do srži kostiju. Dok je putovao prirodnom stazom između bregova prekrivenih drvećem, koračajući sa finim osećajem gipkosti trave pod nogama, neočekivano je kročio na busen trave koji mu se učini opak poput jame sa živim peskom.
     Nagonski se trže i skoči unazad tri koraka. Osećaja opasnosti smesta nestade. Ali njegovi nervi upamtiše ga od tabana duž čitave noge.
     Bio je toliko iznenađen, toliko povređen, da nije ni pomislio da zovne Atiaran. Umesto toga, oprezno je prišao tački na kojoj je osetio opasnost i dirnuo je vrhom noge. Ali ovoga puta nije osetio ništa izuzev bujne trave Andelejna. Pognuvši se, prešao je rukama preko trave po jard u svim pravcima. Ali šta god da je probudilo njegov osećaj neispravnosti sada je nestalo i posle trenutne zbunjenosti on ponovo pođe napred. Najpre je svaki korak pravio oprezno, očekujući novi udar. Ali zemlja je izgledala isto onako puna čiste, treptave živosti kao ranije. Ubrzo, on zakaska da bi stigao Atiaran.
     Pred veče, ponovo oseti ujed neispravnosti, kao da je zagazio u kiselinu. Ovoga puta reagovao je silovitim grčem; posrnuo je napred kao da skače pred udarom munje, a jauk se otrže između njegovih zuba pre nego što je mogao da se zaustavi. Atiaran se trčeći vrati do njega i zateče ga na sve četiri u travi kako čupa vlati u gnevnim pregrštima.
     "Ovde!" škrgutao je zubima, udarajući po busenju pesnicom. "Tako mi pakla! Bilo je ovde."
     Atiaran prazno zatrepta prema njemu. Skočio je na noge, uperivši optužujući prst u tle. "Zar nisi osetila? Bilo je tu. Vatru mu paklenu!" Prst mu se tresao. "Kako si ga propustila?"
     "Nisam osetila ništa", odvrati ona ravnim glasom.
     Uzdrhtao je i pustio ruku da padne. "Osetio sam se kao... kao da sam zakoračio u živi pesak... ili kiselinu... ili..." setio se ubijenog Putnima, "...ili ubistvo."
     Lagano, Atiaran kleče pokraj tačke koju je pokazao. Jedan trenutak ju je proučavala pogledom, a onda je dodirnu rukama. Kada je ustala, ona reče: "Ništa ne osećam..."
     "Nestalo je", umeša se on.
     "...Ali ja ne posedujem veštinu rhadhamaerla", nastavi ona. "Jesi li to osetio i pre?"
     "Jednom. Ranije."
     "Ah", uzdahnu ona, "kako bih volela da sam poglavarka i da znam šta da preduzmem. Mora biti da je neko zlo na delu u dubini Zemlje - silno zlo, zaista, ako Bregovi Andelejna nisu u potpunosti bezbedni. Ali to zlo je još novo, ili slabo. Ne ostaje dugo. Moramo se nadati da ga možemo preduhitriti. Ah, slabosti! Naša brzina postaje sve nedovoljnija, sa svakim danom koji prođe."
     Čvrsto je zategla haljinu oko sebe i dugim koracima pošla u veče. Ona i Kovenant putovali su bez zaustavljanja sve dok se noć nije zgusnula oko njih, a sve tanji Mesec našao visoko među zvezdama.
     Sledećeg dana, Kovenant je sve češće osećao grčeve zla u travi. Dvaput tokom jutra, a četiri puta tokom po podneva i večeri, jedna ili druga noga sa naglom žestinom trgle bi mu se sa busenja i do trenutka kada je Atiaran zastala da provedu noć, njegovi živci celim potezom od nogu do korena zuba bili su bolni i titravi. Snažno je osećao da su te bolesne tačke povrede, čak izdajstvo Andelejna, gde su svi drugi dodiri, svaka linija i preliv neba, drveća, trave i bregova bili mirisavi od bogatstva. Ti napadi, udari, ujedi učiniše ga i protiv njegove volje svesnim samog tla, kao da su same osnove Zemlje bačene u senku sumnje.
     Petog dana posle Vitog Drvograda, poče sve ređe da oseća pogrešnost u travi, ali su napadi iskazivali jačanje opakosti. Ubrzo posle podneva, pronašao je tačku zla koja nije nestala pošto ju je prvi put dodirnuo. Kada je ponovo spustio nogu na nju, osetio je drhtaj kao da je nagazio bolno mesto u tlu. Od titraja njegova noga je brzo trnula, a vilice su ga bolele od stezanja zuba, ali nije se povukao. Pozvavši Atiaran, klekao je na travu i dodirnuo zemnu ranu rukama.
     Na njegovo iznenađenje, ništa se nije dogodilo.
     Atiaran i sama opipa tlo, a onda ga namrgođeno pogleda. Ni ona nije osetila ništa.
     Ali kada je oprobao tačku stopalom, otkrio je da je bol još tamo. Grebao mu je mozak, isterivao kapi znoja na čelu, izvlačio mu urlik iz grla. Dok mu se bol širio kroz kosti, šaljući hladnu obamrlost uz nogu, on poče da prolazi prstima ispod potpetice čizme. Ali šaka mu i dalje nije ništa osećala; samo su mu noge bile osetljive na opasnost.
     Gonjen naglim porivom, izuo je jednu čizmu, skinuo čarapu i stavio golu nogu na tačku zla. Ovog puta, neslaganje je bilo još više iznenađujuće. Mogao je da oseti bol nogom obuvenom u čizmu, ali ne i golom. A ipak su mu osećaji bili savršeno jasni; neispravnost se dizala iz tla, a ne iz čizme.
     Pre nego što je mogao da se zaustavi, dograbio je drugu čizmu i čarapu i bacio ih od sebe. Onda se teško sručio da sedne na travu i glavu u kojoj su mu udarali damari uhvatio sa obe ruke.
     "Nemam sandale za tebe", reče Atiaran kruto. "Biće ti potrebna obuća pre nego što se ovo putovanje završi."
     Kovenant jedva da ju je čuo. Oštro je razabrao opasnost, odredio pretnju koja ga je nesvesno mučila danima.
     Da li ćeš to tako izvesti, Kletniče? - zarežao je u sebi. Najpre mi nervi ožive. Onda me Andelejn natera da zaboravim - zatim odbacujem čizme. Da li to hoćeš? Da mi oboriš sve odbrane tako da ne mogu da se zaštitim? Da li ćeš tako da me uništiš?
     "Moramo da produžimo", reče Atiaran. "Odluči šta ćeš."
     "Da odlučim? Pakla mu krvavog!" Kovenant se sa trzajem diže na noge. Sav zapenjen, on zaškrguta zubima: "Nije to tako lako." Onda je pošao da ponovo obuje čizme i čarape.
     Preživi.
     Gurnuo je stopala u čizme kao da su one neka vrsta oklopa.
     Ostatak dana trzao se pred svakim nagoveštajem bola u zemlji i turobno sledio Atiaran, sa napregnutim pogledom u očima, upinjući se da očuva vlast nad sobom, osećaj za sebe. A kako se bližilo veče, izgledalo je da njegova borba daje rezultate. Posle naročito opakog napada tokom kasnog popodneva, udari zla prestadoše. Nije znao hoće li se vratiti ili ne, ali bar je za neko vreme bio slobodan od njih.
     Ta noć je bila mračna od oblaka i Atiaran je bila prisiljena da napravi logor ranije nego obično. Pa ipak, ona i Kovenant imali su malo odmora. Laka, ravnomerna kiša natapala im je pokrivače i držala ih budne većim delom noći, zgrčene u želji za skloništem pod nekom vrbom zbijene krošnje.
     Ali sledeće jutro - šesto na njihovom putu iz Vitog Drvograda - svanulo je blistavo i puno radosti Andelejna. Atiaran ga dočeka sa hitnjom i iščekivanjem u svakom pokretu; a način na koji je požurivala Kovenanta kao da je iskazivao više prijateljstva, više drugarstva od bilo čega što je učinila još od početka njihovog puta. Njena želja za brzinom bila je zarazna; Kovenantu je bilo drago da je podeli, jer ga je sprečavala da misli o mogućnosti novih napada neispravnosti. Počeli su dnevno putovanje gotovo kaskajući.
     Dan je bio kao stvoren za putovanje. Vazduh je bio svež, sunce čisto i ohrabrujuće; put je bio prav i vodoravan; gipka trava je sa svakim dugim korakom nosila Atiaran i Kovenanta napred. A njena zarazna želja nagonila ga je da kaska za njom milju za miljom. Polovinom dana, usporila je korak da bi putem jela blagovnjače; ali čak je i tada postizala dobru brzinu, a kada se veče primaklo ponovo je pretvorila njihov korak u kas.
     Onda ju je neutabana staza u koju su je uputili Drvograđani dovela do kraja široke doline. Posle kratke pauze dok je proveravala pravac, pošla je pravo uz dugačku, blagu padinu brega koja je, činilo se, išla prema istoku u dugačkom luku. Odabrala je put prav kao strela koji ju je proveo ravno između dva stabla zlatana podjednake visine na stotinak stopa iznad doline, a Kovenant je sledio njen naporni kas uz brdo bez ikakvih pitanja. Bio je previše umoran i bez daha da bi postavljao pitanja.
     I tako su se uspeli uz tu padinu - Atiaran je kaskala nagore visoko podignute glave i kose koja se vijorila, kao da je pred sobom videla zvezdane vratnice nebesa, a Kovenant se teturao i dahtao za njom. Za njihovim leđima, Sunce je zalazilo uz dugi izdisaj nalik ispuštanju dugo zadržavanog daha. A pred njima padina kao da se nastavljala sve do neba.
     Kovenant je bio potpuno zbunjen kada je Atiaran izbila na vrh brda, naglo stala, dograbila ga za ramena i okrenula se oko njega u krugu, vičući radosno: "Tu smo! Stigli smo na vreme!"
     Izgubio je ravnotežu i pao na travu. Jedan trenutak ležao je i dahtao, sa jedva dovoljno snage da gleda u nju. Ali ona ga nije bila svesna. Oči su joj bile prikovane za istočni obronak brega kada povika glasom kratkog daha usled iscrpljenosti, uzbuđenja i obožavanja: "Banas nimoram! Ah, radosno srce! Radosno srce Andelejna. Doživela sam ovaj trenutak."
     Zatečen opčinjenošću njenog glasa, Kovenant se diže na noge i stade da sledi njen pogled kao da očekuje da ugleda otelotvorenu dušu Andelejna.
     Nije mogao da se uzdrži da ne zaječi u prvom naletu razočaranja. Nije video ništa što bi objašnjavalo Atiaranino ushićenje, ništa što bi bilo zdravije ili dragocenije od nebrojenih prizora Andelejna kraj kojih je projurila ne obraćajući pažnju. Pod njima, trava se spuštala u glatku, široku udubinu smeštenu između bregova, poput kakve posude za piće noćnog neba. Pošto je sunce zašlo, oblici udubine nisu bili jasno vidljivi, ali zvezdana svetlost bila je dovoljna da pokaže da nema drveća niti grmlja, nikakvog narušavanja glatkoće udubine. Izgledala je tako pravilno kao da je površina trave posuta peskom i uglačana. Te noći, zvezde su delovale naročito veselo, kao da ih je tama koju je ostavio Mesec izazivala da dostignu novi sjaj. Ali Kovenant je osećao da takve stvari nisu dovoljna nagrada za zamor koji mu je prodirao u same kosti.
     Međutim, Atiaran nije promaklo njegovo ječanje. Uzevši ga za ruku, ona reče: "Nemoj mi još suditi", i povuče ga napred. Pod granama poslednjeg drveta na rubu udubine bacila je zavežljaj i sela uz stablo, lica okrenutog nizbrdo. Kada joj se Kovenant pridružio, ona reče blago: "Zauzdaj ludo srce, Neverniče. Stigli smo na vreme. Ovo je Banas Nimoram, mlad mesec tokom središnje noći proleća. U mom pokolenju nije bilo takve noći, vremena tako retke lepote. Nemoj suditi Domaju po sopstvenim merilima. Čekaj. Ovo je Banas Nimoram, svetkovina proleća - najlepši obred od svih blaga na Zemlji. Ukoliko ne uznemiriš vazduh gnevom, videćemo ples utvara Andelejna." Dok je govorila, glas joj je odzvanjao bogatim sazvučjima kao da peva; a Kovenant oseti silinu onoga što je obećala, iako nije shvatao. Nije bilo vreme za pitanja i on se pripremi da čeka na početak predstave.
     Čekanje nije bilo teško. Najpre mu je Atiaran dodala hleb i poslednje ostatke kladenice, tako da su mu jelo i piće olakšali deo iznurenosti. Onda, kako se noć produbljivala, on otkri da vazduh koji dotiče do njih iz udubine ima bujno, osvežavajuće dejstvo. Kada ga je uzeo duboko u pluća, učini mu se da mu raspliće brige i strahove i sve osim sebe ostavlja za sobom, dižući ga u stanje spokojne spremnosti. Opustio se na blagom povetarcu, udobnije namestio uz drvo. Atiaranino rame toplo je dodirivalo njegovo, kao da mu je oprostila. Noć se produbljivala, zvezde su blistale u očekivanju, a lahor je dizao paučinu i prašinu sa Kovenantovog srca - i čekanje mu nije padalo teško.
     Prvo treptanje svetla dođe poput drhtaja odlučnosti i dovede celu noć u žižu. Preko čitave širine udubine on ugleda plamen poput svetlosti sveće - sićušan u daljini, pa ipak živ, titravo žut i narandžast, tako jasan kao da drži sveću u rukama. Osetio je čudnovatu uverenost da rastojanje nije bitno; da je plamen pred njime na travi, ne bi bio veći od njegovog dlana.
     Kada se utvara pojavila, Atiaranin dah napeto zašišta između njenih zuba, a Kovenant sede uspravnije da bi bolje video.
     Jasno ocrtanim, kružnim pokretom, plamen pođe naniže po udubljenju. Nije bio ni na pola puta prema dnu kada druga vatra stiže na severni rub. Još dve utvare uđoše sa juga - a onda, previše naglo da bi se prebrojavala, čitava vojska plamenova poče iz svih pravaca da ucrtava sopstvene puteve ka udubljenju. Neki su promicali na deset stopa sa jedne ili druge strane Kovenanta i Atiaran, ali činilo se da su nesvesni posmatrača; sledili su spore krugove kao da je svaki od njih sam u Bregovima, nezavistan od bilo kog blistanja osim sopstvenog. Pa ipak, svetla su im se slivala, obrazujući kupolu od zlata kroz koju su se zvezde jedva videle; a na trenutak činilo se da neke utvara prave lukove i okreću se jedna oko druge, kao da dele dobrodošlicu na putu prema središtu.
     Kovenant je gledao to silno kretanje koje je dovlačilo u udubinu hiljade plamenova što su lebdeli u visini ramena i jedva se usuđivao da diše. Sav preplavljen čuđenjem, osetio se poput tajnog gledaoca koji posmatra neki okultni čin koji nije predviđen za ljudske oči. Dograbio se za grudi kao da prilika da gleda Svetkovinu do kraja zavisi od potpune tišine njegovog disanja, kao da se plaši da bi bilo kakav zvuk mogao povrediti vilinsko okupljanje, preplašiti i oterati utvare.
     A onda promena prođe okupljenim plamenovima. U nebo se diže visoka, svetlucava pesma bez reči, melodija radosti. Iz središta udubine zasebno obrtanje utvara pretvorilo se u zračeći, kružni ples. Činilo se da je svaka utvara najzad našla mesto i ogromnoj šari nalik na točak koja je ispunjavala polovinu udubine, i taj točak poče da se okreće oko središta. Ali u središtu nije bilo svetla; točak se okretao na osovini oštrog crnila koje je odbijalo blistanje utvara.
     Dok se pesma širila u noć, veliki krug se okretao - svaki plamen plesao je tajnu, nezavisnu igru, različitu po pokretima i zanošenju - svaki plamen držao je mesto u čitavom liku dok se ovaj okretao. A u prostoru između unutrašnje osovine i spoljašnjeg ruba okretalo se još krugova, tako da je čitav točak bio ispunjen mnoštvom manjih točkova koji su se svi okretali. Nijedna utvara nije dugo držala položaj. Plamenovi su neprekidno tekli kroz pokretnu šaru, tako da su tokom okretanja točka pojedinačne utvare plesale od jednog mesta do drugog, sad bi se njihale po rubu, sad bi kružile po središnjim prstenovima, sada bi se okretale oko osovine. Sve utvare neprekidno su se kretale i menjale mesto, ali šara se nikada nije prekidala - nikakva pukotina ni pogrešan korak nisu razdvojili točak, makar na tren - i svaki plamen istovremeno se činio savršeno sam, u tajanstvenom lutanju za nekom ličnom sudbinom kroz ples, i savršeno uklopljen u celinu. Dok su plesali, svetla su im jačala, sve dok zvezde nisu izbledele sa neba, a noć se povukla, poput udaljenog posmatrača Svetkovine.
     A lepota i čudo Plesa nateraše Kovenanta da suspregne bol pun čežnje.
     Onda nova promena zađe u svetkovinu. Kovenant nije shvatio sve dok mu Atiaran ne dodirnu ruku; njen znak odasla drhtaj svesti kroz njega i on vide da se točak utvara lagano krivi. Ostatak točka zadržao je oblik, a crno središte nije se pokrenulo. Postepeno, krug koji se obrtao spljošti se dok su se spoljašnje utvare više primicale posmatračima. Uskoro je rastuće ispupčenje nepogrešivo pokazivalo prema Kovenantu.
     Kao odgovor, učini mu se da jače oseća njihovu pesmu - izoštrenu, strasnu odu mrtvima, žalopojku nabijenu osećanjima poput zapevanja, a istovremeno bezosećajnu poput uzvišenog, bezličnog potvrđivanja. Njihovi plamenovi koji su mu prilazili ispunjavali su ga strahopoštovanjem i oduševljenjem, tako da se sav zgurio u sebi, ali nije mogao da se pomeri. Krug za krugom, utvare su se pružale prema njemu, a on steže rukama kolena, ostavši da sedi mirno, stegnutog srca i nem pred vilinskim plesačima.
     Posle nekoliko trenutaka, vrh tog dugačkog ispusta iz kruga stajao je nad njim i on vide da mu se svaki plamen klanja dok pleše pokraj njega. Onda se rub produžetka naže, a brzina plesača smanji, kao da treba da pruži priliku svakoj utvari da se zadrži u njegovom društvu. Uskoro su mu vatre prolazile nadohvat ruke. Onda duga ruka plesa usplamte, kao da je između plesača doneta odluka. Najbliža utvara pokrenu se napred da se spusti na njegovu burmu.
     On se trže, očekujući da ga oganj sagori, ali nije bilo bola. Plamen se zakači za prsten kao za fitilj sveće i on oseti nejasno kroz prst sazvučja pesme svetkovine. Dok se utvara držala prstena, plesala je i poskakivala kao da se tamo uzbuđeno hrani. A boja joj se lagano promeni iz usplamtele narandžastožute u srebrnastobelu.
     Kada je preobražaj bio potpun, utvara blesnu i odlete, a sledeća zauze njeno mesto. Sledio je niz novih oganja - svaki je plesao oko prstena dok nije poprimio srebrnu boju; a kako mu je napetost popuštala, niz se smenjivao sve brže. Ubrzo kolona blistavo belih utvara gotovo da doseže ostatak plesa. Svaki novi plamen žustro je prilazio belom zlatu Kovenantovog prstena, kao da je željan nekog ispunjenja, nekog vrhunca sopstvenog bića.
     Pre nego što je prošlo mnogo vremena, njegova osećanja postadoše previše jaka da bi mu dopustila da sedi. Digao se na noge, držeći prsten tako da ga utvare mogu obasjati ne spuštajući se.
     Atiaran je stajala kraj njega. Imao je oči samo za preobražaj koju je njegov prsten nekako omogućio, ali ona je gledala na drugu stranu, preko plesa.
     Ono što je tamo ugledala nagna je da mu zarije prste u ruku poput kandži očajanja. "Ne! Sedmice mu! To se ne sme desiti!"
     Njen povik prigrabi mu pažnju; pogled mu skoči preko udubine.
     "Tamo! To je značenje zla koje su osetile tvoje noge!"
     Ono što je ugledao nateralo ga je da se zatetura kao da je dobio udarac po srcu.
     Sa severoistočnog ruba u udubinu ispunjenu zlatnom svetlošću upadao je klin tame, grobno crn i neprobojan za svetlost, poput mrestilišta noći. Klin se zarivao uskim putem prema plesu i kroz pesmu plamenova nosio je zvuk nalik armiji okrvavljenih nogu koja juri preko čiste trave. Odlučno, bolno, dosegao je unutrašnjost, ne gubeći formaciju. U nekoliko trenutaka, vrh tmine zaseče ples i poče da tone prema njegovom središtu.
     Užasnut, Kovenant opazi da ples nije zastao niti se prekinuo. Na prvi dodir klina, pesma utvara napusti vazduh kao da je istrgnuta svetogrđem, ne ostavljajući nikakav zvuk iza sebe osim šuma nalik ubistvu u pokretu. Ali ples se nije zaustavio. Plamenovi su se i dalje okretali kao da su nesvesni toga što im se događa, bespomoćni. Sledili su kruženje koje ih je nosilo na put klina i nestajali kao da padaju u bezdan. Nijedna utvara nije izišla iz tame.
     Gutajući svu svetlost koja bi ga dotakla, crni klin se zabijao u Svetkovinu.
     "Svi će umreti!" zaječa Atiaran. "Ne mogu da stanu - ne mogu da pobegnu. Moraju plesati dok ples ne bude gotov. Sve će pomreti - sve utvare, sva blistava svetlost Domaje! To ne sme da bude. Pomozi im! Kovenante, pomozi im!"
     Ali Kovenant nije znao kako da pomogne. Bio je kao ukočen. Od prizora crnog klina osetio je mučninu kao da preko procepa obamrlosti posmatra kako mu prste proždire ludak - osećao je mučninu, bes i nemoć, kao da je predugo čekao da bi se odbranio i sada nema šake kojima bi mogao da se suprotstavi. Triokov nož iskliznu mu između obamrlih prstiju i nestade u tami.
     Kako...?
     Jedan trenutak, Atiaran ga je besomučno trzala. "Kovenante! Pomozi im!" vrisnu mu u lice. Onda se okrenula i pojurila u dolinu da presretne klin.
     Utvare...!
     Njeni pokreti prekinuše sleđenost njegovog straha. Dograbivši Baradakasov štap, povio se ispod plamenova i pohitao za njom, držeći se pognuto da bi se sklonio sa puta utvarama. Kao da mu je ludilo ubrzavalo noge; stigao je Atiaran pre nego što je prešla pola puta prema osovini. Odgurnu je iza sebe i pohita prema prodirućem klinu, gonjen slepim ubeđenjem da mora stići do središta pre crnila.
     Atiaran ga je sledila, vičući za njime: "Dobro se čuvaj! To su pragrdani! Zli nakot Demonije!"
     Jedva da ju je čuo. Bio je usredsređen na mahnitu želju da stigne do središta plesa. Da bi postigao veću brzinu, trčao je uspravnije, trgavši glavu u stranu svaki put kada bi mu neka utvara blesnula blizu očiju.
     Poslednjim naletom probio se u prazno središte točka.
     Zaustavio se. Sada je bio dovoljno blizu da vidi kako je klin sačinjen od visokih, mnogobrojnih stvorenja, tako crne puti da nikakva svetlost nije mogla zasvetlucati ili zasijati sa njihove kože. Kako su bespomoćne utvare naletale na klin, napadači su ih proždirali.
     Pragrdani se privukoše bliže. Vrh njihovog klina predstavljala je usamljena prilika, krupnija od ostalih. Kovenant je mogao jasno da je vidi. Izgledala je poput Putnima koji je izrastao krupan i opak - dugački trup, kratki udovi jednake dužine, šiljate uši visoko na glavi, oči bez lica gotovo sasvim ispunjene razjapljenim nozdrvama. Njegova usta u obliku proreza škljocnula bi poput klopke svaki put kada bi se približila neka utvara. Sline su se slivale iz njegovih nozdrva sa obe strane glave. Kada se Kovenant suočio sa njim, nos mu uzdrhta kao da je nanjušio novu lovinu i on zaurla prema ostalim stvorenjima otegnutim lavežom nalik na dozivanje. Čitav klin željno se baci napred.
     Atiaran stiže do Kovenanta i povika mu u uvo: "Tvoja ruka! Pogledaj ruku!"
     Trgao je levicu. Jedna utvara i dalje mu je bila pripijena za prsten - belo je blistala - bezbrižno plesala.
     Sledećeg trenutka, predvodnik pragrdana probi se u središte plesa i stade. Napadači su se tiskali rame uz rame iza vođe. Mračni, surovi i nakazni, skupa su se cerili i gutali bespomoćne utvare.
     Kovenant zadrhta kao da mu se srce pretvorilo u pesak. Ali Atiaran mahnito uzviknu: "Sada! Udari ih sada!"
     Tresući se, kročio je napred. Nije imao pojma šta da radi.
     Odjednom, prvi pragrdan izvuče dugi nož oštrog, krvavo crvenog sečiva. Užasna silina zračila je sa oštrice; i protiv svoje volje, Kovenant i Atiaran se lecnuše.
     Pragrdan diže ruku da udari.
     Gonjen instinktom, Kovenat unese belu, plamteću utvaru u lice pragrdana. Sa urlikom bola, stvorenje odskoči unazad.
     Iznenadno shvatanje prože Kovenanta. U trenutku je dodirnuo kraj štapa plamtećom utvarom. Sa bleskom, odvažni beli plamen rascveta se na štapu, zasenivši zlato njihovog plesa i izazivajući silu pragrdana. Njihov vođa još malo ustuknu.
     Ali odjednom je povratio odlučnost. Skočivši napred, zario je krvavo crveni nož pravo u srce belog ognja.
     Sila se sudarala u središtu plesa. Nož pragrdana blistao je poput vrele mržnje, a štap je divlje bleštao. Njihov sudar je bacao iskre kao da se vazduh zapalio krvlju i munjama.
     Ali pragrdan je bio majstor. Njegova sila ispunjavala je udubinu dubokim, tutnjavim zvukom, poput drobljenja stena pod visokim pritiskom. U narednom silovitom naletu, Kovenantova vatra se ugasi.
     Žestina gašenja baci njega i Atiaran poleđuške u travu. Sa slavobitnim režanjem, pragrdan se pripremi za ubilački skok.
     Kovenant ugleda kako mu crveni nož prilazi i sav se zgrči sa senkom smrti u umu.
     Ali Atiaran se uspentra na noge, vičući: "Melenkurion abatha! Melenkurion abatha!" Glas joj je zvučao krhko pred pobedom pragrdana, ali ih je ona dočekala punom snagom, počela da se bori sa rukom vođe koja je držala nož. Na trenutak mu potisnu udarac.
     A onda, iza nje iz pravca zapada, na njen povik dođe odgovor. Gvozdeni glas pun besa povika: "Melenkurion abatha! Binas mill Banas Nimoram Khabaal! Melenkurion abatha! Abatha Nimoram!" Zvuk se probi kroz Kovenantovu paniku i on skoči da pomogne Atiarani. Ali ni zajedno nisu mogli da zadrže pragrdana; ponovo ih je hitnuo na zemlju. U istom trenutku on se baci na njih.
     U pola puta zaustavi ga gromadno obličje koje je skočilo preko njih da bi ga dohvatilo. Na trenutak njih dvoje se divlje borilo. Onda pridošlica ote krvavo crveni nož i zari ga u srce stvorenja.
     Provala urlika zaori se od pragrdana. Kovenant začu šum kao kada mnogo dece trči. Digavši pogled, video je reku sitnih životinja kako se slivaju u udubinu - zečevi, jazavci, lasice, krtice, lisice, nekoliko pasa. Sa nemom odlučnošću, bacali su se na pragrdane.
     Utvare su se rasipale. Dok su se Atiaran i Kovenant dizali na noge i poslednji plamen iziđe iz udubine.
     Ali pragrdani su ostali, a usled njihove veličine napad životinja izgledao je kao obična neprijatnost. U nagloj tami, stvorenja kao da su se širila, kao da ih je svetlost sputavala, prisiljavala da drže zbijene redove. Sada su se razdvojili. Desetine oštrica koje su ključale poput lave iskočiše poput jedne i u jezivom jedinstvu počeše da kolju životinje.
     Pre nego što je Kovenant mogao da pojmi sve što se desilo, masivna prilika koja ih je spasla okrete se i prosikta: "Idite! Severno prema reci. Oslobodio sam utvare. Sada ćemo obezbediti vreme za vaše bekstvo. Idite!"
     "Ne!" zadahta Atiaran. "Ti si jedini čovek. Životinje nisu dovoljne. Moramo ti pomoći u borbi."
     "Ni zajedno nismo dovoljni!" povika on. "Zar zaboravljate svoj zadatak? Morate stići do poglavara - morate! Drul mora platiti za ovo skrnavljenje! Idite! Ne mogu vam pružiti mnogo vremena!" A zatim, uzviknuvši: "Melenkurion abatha!" okrenu se poput vihora i skoči usred naleta, obarajući pragrdane svojim moćnim pesnicama.
     Zastajkujući samo da podigne Baradakasov štap, Atiaran potrča prema severu. A Kovenant ju je sledio, jurio kao da noževi pragrdana udaraju po njegovim leđima. Zvezde su im pružale dovoljno svetlosti. Uspeli su se uz padinu, ne obazirući se da vide da li su progonjeni, ne mareći za zavežljaje koje su ostavili za sobom - plašeći se da misle o bilo čemu drugom izuzev o potrebi za što većim rastojanjem. Kada su prešli rub udubine, zvuci pokolja naglo se utišaše. Nisu čuli poteru. Ali trčali su i dalje - trčali i nisu zastali sve dok ih usred koraka nije uhvatio kratki vrisak pun agonije i osujećene snage.
     Na taj zvuk, Atiaran pade na kolena i obori čelo na zemlju, otvoreno plačući: "Mrtav je!" naricala je. "Neomeđeni je mrtav! Avaj za Domaju! Sve moje staze su zlo, a uništenje ispunjava svaki moj izbor. Od samog početka navukla sam zlo na nas. Sada više neće biti Svetkovina, a krivica je moja!" Ona diže lice prema Kovenantu i zajeca: "Uzmi štap i udari me, Neverniče!"
     Kovenant se prazno zagleda u lokve bola koje su joj bile oči. Obamro je od bola, tuge i neutaženog besa i nije shvatao zbog čega ona krivi sebe. Sagao se za štap, a onda ju je uzeo za ruku i digao na noge. Utučen i prazan, vodio ju je u noć sve dok nije isplakala očajanje i dok nije mogla sama da stoji. I sam je želeo da plače, ali u dugotrajnoj borbi protiv bede gubavosti zaboravio je kako i sada je samo mogao da nastavi da hoda. Kada je Atiaran povratila kontrolu nad sobom i otrgla se od njega, bio je svestan da ga optužuje za nešto. Tokom čitave besane noći njihovog puta prema severu nije mogao da učini ništa oko toga.