7.

     Vilinzemlja je imala lik divljine - sa brdima, šumama i neobrađenim dolinama. Holger upita Hjudžija, koji se beše prilično povukao u sebe, od čega žive ovdašnji stanovnici, i patuljak mu objasni da uz pomoć magije dolaze do nekih namirnica i pića, da ponešto dobijaju i iz drugih kraljevstava u Srednjem svetu, od kojih naplaćuju danak, i da love neke od čudnih zveri koje krstare njihovom domajom. Izgleda da su svi od reda bili ratnici i čarobnjaci... Svakodnevne poslove obavljali su im robovi koje su uzimali od goblina, kobolda i ostalih zaostalih rasa. Dalja pitanja otkrila su da Farizeji ne znaju ni za starost ni za bolest, ali da se priča kako nemaju dušu. Prema Holgerovom mišljenju, po svemu se činilo da se baš neće naći u najprijatnijem zamislivom društvu.
     Pokušavajući da pronađe čvrsto mentalno uporište i da zaboravi onaj prazan oklop što je ostao da leži u polju asfodela, Holger stade da se domišlja. Njegovo poznavanje fizike i matematike bilo je krajnje površno, ali, ipak, trebalo je da bude u stanju da uobliči neke koliko-toliko razumne pretpostavke. Moralo je postojati racionalno objašnjenje za ovaj svet!
     S obzirom na sličnosti sa njegovim domom - na primer, u pogledu sazvežđa - kao i na razlike - na primer, sve ovo što ga upravo okružuje - morala se odbaciti mogućnost da se nalazi na nekoj drugoj planeti. Nalazio se, dakle, u istom, svom svemiru, i to je bilo nesumnjivo. Uobičajeni zakoni prirode, poput gravitacije i hemijskih jedinjenja, izgleda da su i ovde važili; ali, ovde su se, očigledno, temeljili na pretpostavkama koje omogućavaju i postojanje... ovaj, magije. Razume se, magiju nije predstavljalo ništa drugo do izravna mentalna kontrola materije. Čak i tamo odakle je on dolazio, neki su ljudi verovali u telepatiju, telekinezu i slične stvari. Možda u ovom svetu, pod izvesnim okolnostima, mentalne sile mogu da budu jače od neorganskih... Dotle je, upravo, stigao kada shvati da se našao u ćorsokaku - to jest, da je samo nadenuo druga imena istom nizu fenomena.
     Bilo kako bilo, pitanje je ostajalo: Gde se on to nalazi? Ili bi, možda, trebalo da upita u kada se on to nalazio? Na neko drugoj Zemlji? A, možda, najzad, dva predmeta mogu da zauzimaju isti prostor u isto vreme, a da ne utiču jedan na drugi - što bi značilo da je to isto moguće i za čitava dva sveta. Ili, čak, bilo koji broj svetova. Upao je, dakle, u jedan od njih: neki koji je u velikoj meri bio paralelan sa njegovim vlastitim svetom... Uprkos svim razlikama... među njima mora da je postojala neka veza. Ali, kakva?
     On uzdahnu i najzad odustade. Samo redom: jedno po jedno. Kao prvo, mora uznastojati da preživi u zemlji u kojoj je bilo mnogo onih koji su bili kivni na onoga ko nosi znak tri srca i tri lava.
     Iz sumraka, napokon, polako izroni zamak. Zidovi su mu se dizali do vrtoglavih visina, krovovi su mu se sastojali od samih šiljaka i uglova, i nad svim tim nadnosile su se tanke kule, stremeći u visinu; divlja lepota, poput šume zimi okovane ledom. Beli kamen podsećao je na čipku i izgledao je tako krhak da bi ga i sam dah mogao raščiniti; ali kada je prišao bliže, Holger vide da su zidovi i te kako masivni. Brdo na kome je stajao zamak opkoljavao je šanac, i mada se u njega nije ulivala nikakva reka, voda je u beskraj kružila, mirno žuboreći.
     Nedaleko odatle nalazilo se još jedno brdo, prekriveno ružama i napola skrivenim pramenovima magle; činilo se, međutim, kao da ima oblik ženskih grudi. Hjudži pokaza prema njemu. "Vilinbrdo", reče on veoma tihim glasom. "U njem' vilenjaci održavadu svoje neobične pijančevine, a u noć kad je mesečina izlazu da na njemu igradu." U pozadini se put severa, juga i istoka protezala tako mračna šuma, da je Holger jedva bio u stanju da razabere pojedinačno drveće. "Tamo u Mirkšumi, momci Farizeja lovu grifine i mantikore", dodade Hjudži, takođe šapatom.
     Iz zamka se oglasi truba, daleka i hladna, nalik na vodu koja teče. Videli su nas, pomisli Holger, i istog časa spusti ruku na mač. Alijanora lepećući krilima slete, da bi u ljudskom obliku stala pored njega. Izraz lica bio joj je ozbiljan.
     "Ti i Hjudži..." Holger zastade da pročisti grlo. "Doveli ste me dovde, i neizmerno sam vam zahvalan na tome. Ali, možda će biti najbolje da sada odete."
     Ona podiže pogled ka njemu. "Ne", odvrati posle jednog trenutka, "mislim da ćemo još malko ostati. Možda vami možemo biti od pomoć tamo."
     "Nisam vam niko i ništa", zamuca Holger. "Vi meni ništa ne dugujete, dok vam ja dugujem više nego što ću ikada moći da vam vratim."
     Sive oči ostadoše ozbiljne. "Ja mislim da ste vi malko više od niko, čak ako to i ne znajete", promrmlja ona. "Osećam nešto spram vas, ser Holger. I zato ću, bar ja, da ostadnem."
     "E pa", stade da brekće Hjudži, mada ne baš oduševljeno, "niste valjda bili pri pomisli da sam gi ja poslednja kukavica, a, niste li?"
     Holger nije više navaljivao. Izvršio je svoju dužnost, ponudivši im izgovor da odu; i, oh Bože, kako mu je samo bilo drago što ga nisu iskoristili!
     Kapije zamka otvoriše se i pokretni most bešumno se spusti. Trube se ponovo oglasiše, i Holgeru u susret izjaha četa sa stegom, štitom sa grbom, perjanicom i kopljem. On zauzda konja i ostade da čeka, čvrsto stežući vlastito koplje. Znači, ovo su bili gospodari Vilinzemlje.
     Bili su odeveni u boje koje kao da su svetlucale naspram sumraka - grimiznu, zlatnu, purpurnu, zelenu; međutim, boja svakog dela odeće presijavala se i svetlucala i menjala iz trenutka u trenutak. Neki su nosili pancire ili oklope, i srebrnasti metal bio je pažljivo oblikovan i izgraviran; ostali su, opet, imali odore i plemićke krune. Bili su visoki, i kretali su se kao da klize; takvu gracioznost, nema sumnje, ni jedno živo biće nije moglo da postigne, čak ni mačka. Hladna oholost obeležavala je njihove neobične crte lica, sa visokim, ispupčenim jagodičnim kostima, širokim nozdrvama i uskom bradom. Koža im je bila bela, dugačka lepa kosa srebrnastoplava, i većina među njima nije nosila bradu. Pošto su se dovoljno pribiližili, Holger u prvi mah pomisli da su slepi, jer su im kose oči sadržale samo azurnu ispraznost. Ali, ubrzo je shvatio da im je vid čak i bolji od njegovog.
     Vođa se zaustavi i malo nakloni, izdižući se u uzengijama. "Dobro došli, ser viteže", reče on. Glas mu je bio prijatan za uvo, i više je nalikovao pesmi nego govoru. "Ja jesam Alfrik, vojvoda Alfarkrajine, u Vilinzemlji. Ne dolaze nam često smrtnici u posetu."
     "Hvala, gospodaru." Uglađene reči same od sebe kliznuše sa Holgerovih usana. "Veštica, Majka Gerda, za koju verujem da je vaš ponizni sluga, preporučila mi je vašu milost. Mišljenja je bila da bi vaša premudrost mogla rešiti moj bol, i zato sam došao da molim za uslugu."
     "Ah, tako znači. Dobro se našli, onda. Nudim vama i vašim slugama da ostanete koliko želite, i nastojaću da pomognem gospodinu vašeg položaja koliko sam to u stanju."
     Mog položaja? Holgeru pade na pamet da je stvorenje koje ga beše napalo van svake sumnje moralo biti u vojvodinoj službi. Tri srca i tri lava izgleda da nisu bili nimalo omiljeni u Srednjem svetu. Nametalo se, dakle, pitanje: Nije li Alfriku, najzad, postalo jasno da Holger ipak nije bio onaj koga je hteo da ubije? Bilo da je to znao ili ne, šta li se zaista dešavalo iza tog glatkog, ledenog lica?
     "Zahvaljujem vašoj visosti", izgovori naglas Holger.
     "Žao mi je, međutim, što vas moram zamoliti da napolju ostavite krst i čelik; ali, verujem da vam je poznata nesrećna slabost naše rase", uljudno reče Alfrik. "Ne bojte se, dobićete drugo oružje."
     "U vašoj tvrđavi, gospodaru moj, ne može postojati ništa čega bi se trebalo plašiti", odvrati Holger, pomislivši istovremeno kakav je samo lažov u međuvremenu postajao.
     Alijanora se stade premeštati s noge na nogu. "Ja ću vami čuvati stvari, Holger", reče ona. "Ionako ću radije ostanem napolje."
     Alfrik i ostali Farizeji okrenuše svoje razrogačene isprazne oči prema njoj. "Pa to je labud-devojka o kojoj smo slušali", osmehnu se vojvoda. "Ne, lepa damo, bili bismo rđavi domaćini kada i vama ne bismo ponudili krov nad glavom."
     Ona, međutim, tvrdoglavo odmahnu svojom riđokosom glavom, i Alfrik se jedva primetno namršti. "Ne biste valjda odbili?" zadahta on.
     "Bi'", odreza Alijanora.
     "Ja ću gi ostanem ovdi napolju s nju", brzo dodade Hjudži.
     "Ne, ti ćeš ideš sa ser Holger", reče devojka.
     "Ali..." poče Hjudži.
     "Čuo si me", završi devojka.
     Alfrik najzad sleže ramenima. "Ako biste nam se sada pridružili, ser viteže..." naglasi on.
     Holger sjaha i skide oklop. Dok je dodirivao krst, Farizeji okrenuše poglede na drugu stranu. Papijon frknu i zagleda se u njihove konje, i Alijanora natovari opremu na paripa i uhvati ga za povodac. "Čekam te u šumi", dobaci ona i odvede bojnog konja. Holger ju je pratio pogledom sve dok nije nestala.
     Skupina se potom uputi nazad u utvrđenje. Dvorište je bilo široko, sa drvećem i cvetnim lejama, fontanama koje su živahno prskale vodu, muzikom i opojnim mirisom ruža u vazduhu. Ispred glavne tvrđave Holger ugleda gospe Vilinzemlje koje se behu okupile da gledaju, i na trenutak zaboravi na sve ostalo. Jude mu! Vredelo je preći i čitave vaseljene, samo da bi se video ovaj prizor. Pomalo ošamućeno, on im se nakloni.
     Alfrik potom naloži oniskom robu, goblinu zelene kože, da gosta odvede u njegove odaje. "Čekamo vas na večeri", dobaci mu on uglađeno. Sa Hjudžijem koji je tapkao za njim, Holger zatim prođe kroz čitav lavirint hodnika, visokih i zasvođenih, koji su nejasno svetlucali. Kroz polulučna vrata video je prostorije što su zaslepljivale oči sjajem ukrasa. Razume se, pomisli on, pokušavajući da sačuva spokoj, kada je neko u stanju da stvori takve stvari ni iz čega...
     Uz dugačko stepenište i potom niz drugi hodnik, napokon stigoše u apartman kao iz "Hiljadu i jedne noći". Pošto im iskaza poštovanje dodirnuvši čelom pod, goblin se udalji, a Holger se stade osvrtati unaokolo, zagledajući sjajne tepihe, mozaike od dragog kamenja, zavese od zlatne tkanine, balkonske prozore koji su gledali na mnogo ari bašte. Tanke voštane sveće gorele su jasnom, postojanom svetlošću. Na jednom zidu visila je tapiserija na kojoj su se prilike lagano menjale, izvodeći priču s koje on posle nekog vremena skrenu pogled, blago se pri tom stresavši.
     "Možem kaz'ti da oni dobro pazu ovdi sebe", izjavi Hjudži. "Ipak bi gi ja dao sve to đuture da se nađem ispod svoj stari 'rastov koren. Sve je ovde puno trikovi."
     "Ne sporim." Holger ode do kupatila koje mu je nudilo pogodnosti kao da je kod kuće - sapun, toplu tekuću vodu, makazice, brijač, stakleno ogledalo - a opet ga ni malo nije podsećalo na dom. Ipak je iz njega izišao krajnje osvežen. Na krevetu je ležala odeća koja mora da je bila njemu namenjena; kada ju je navukao, odgovarala mu je kao druga koža. Svilena košulja dugačkih rukava, purpurni satenski prsluk, grimizne pantalone, kratka plava pelerina, crne somotske cipele - i sve to prošarano zlatnim nitima i draguljima i opervaženo neobičnim, mekim krznom, što mu još više podiže moral. U uglu takođe primeti gomilu vojne opreme, uključujući i mač sa štitom u obliku polumeseca. Bilo je to vrlo taktično od Alfrika, mada teško da bi bilo ko poneo oružje na gozbu.
     "Oh, kako lepo izgledati, ser Holger", stade mu se diviti Hjudži. "Nećeš bidneš u stanje da s' odbraniš od vilingospe. Priča se da gi ovde ima mlogo."
     "Voleo bih da znam zbog čega su svi tako prijateljski nastrojeni prema meni", primeti Holger. "Nisu li Farizeji, najblaže rečeno, u lošim odnosima sa ljudskim stvorovima? Zbog čega bi Alfrik činio ovoliko za mene?"
     "Nije mi u znanju, momak. Možda ti ga postavlje stupicu. A opet, mož' da gi zabavlje da bidne ljubazan spram tebe. Nikada si ga ne zna šta će vilinljudi misli ili uradi. Ni oni ti gi to ne znadu, a nit' ne mare."
     "Osećam se krivim što te ostavljam da sediš ovde i što Alijanora logoruje napolju u šumi."
     "Oh, daće gi oni meni nešto da jednem, a cura srećnija tamo je di jeste. Znam šta joj je na um. Ja da ti pomažem sa savet i delo ovdi unutra, dok si ga ona čeka napolje da učini što mogne ako iskoči potreba."
     Uskoro se pojavi goblin, pokorno najavljujući da je večera poslužena. Holger krenu za njim niz dim-plave hodnike do prostorije tako velike da joj je jedva mogao sagledati kraj ili tavanicu. Gospodari i gospe Vilinzemlje sedeli su za stolom koji je podsećao na istopljenu dugu. Neljudske sluge trčkarale su unaokolo, odnekud je dopirala muzika, razgovor i smeh poigravali su iznad, na neki način, nenarušenog mira.
     Holger bi odveden da sedne levo od Alfrika, a devojka koja je sedela s njegove druge strane bila mu je predstavljena kao Meriven. Imala je takvo lice i stas da ime gotovo nije ni čuo. Kolena su mu klecala dok je sedao i pokušavao da se uključi u razgovor.
     Spremno je odgovarala, uprkos njegovim malaksalim naporima. Iz onoga što je čuo, Holger je zaključio da se ovde razgovara o visokoj umetnosti: razgovor je bio brz, oštrouman, poetičan, ciničan, sa sveprisutnim nagoveštajima tanane pakosti, uvek sa razrađenim pravilima koja još nije počeo da shvata. E pa, dobro, pomisli on, besmrtnici koji nemaju šta da rade osim da love, bave se magijom, kuju intrige i vode ratove, razvili bi istančanost iz čistog hira. Ovi ovde, po svemu sudeći, nisu znali za viljuške, ali su zato hrana i mnogobrojna vina predstavljali pravu simfoniju. Kada mu samo Meriven ne bi u toj meri odvlačila pažnju... Ovo je bio klasični embarras de richesses. Zbunjenost, do nelagodnosti, što je izaziva preobilno bogatstvo, ili, uopšte, raskoš; prim. prev.
     "Zaista", zausti ona, ne dozvoljavajući mu da skrene pogled sa tih njenih neobičnih očiju koje mu više nisu smetale, "mora da ste veoma hrabar čovek, kada ste se tek tako uputili ovamo. Smrtonosni udarac koji ste zadali svom neprijatelju bio je, ah, zaista predivan!"
     "Videli ste?" upita on oštro.
     "Da, u Crnom zdencu. Posmatrala sam vas... A da li smo vam se samo rugali, ser 'Olgere, ili zaista atakovali na vaš život - nije dobro da mlad čovek suviše toga zna... Malčice zbunjenosti sprečava ga da se ugoji." Ona mu se umilno nasmeši. "Ali, šta vas dovodi ovamo?"
     I on razvuče usta u osmeh. "Ni mlada dama ne bi trebalo suviše toga da zna", odvrati on.
     "Ah, okrutniče! Ipak, drago mi je što si došao." Ovom prilikom, upotrebila je prisniju zamenicu. "Mogu li na ovaj način da vam se obraćam, vrli gospodine? Među nama postoji srodnost duša, iako smo tu i tamo u ratu."
     "'Najdraži neprijatelju'", oslovi je Holger, i ona spusti kapke, zadovoljno se osmehujući. Imao je želju da i sam obori pogled... taj njen dekolte... On stade da pretura po Šekspiru, ne bi li još nešto ukrao od njega. Atmosfera postade sasvim opuštena.
     Nastavili su da flertuju za sve vreme gozbe, koja kao da potraja satima. Posle toga društvo je prešlo u jednu još veću odaju, na ples. Ali kada muzika započe, vojvoda Alfrik odvuče Holgera u stranu.
     "Pođite sa mnom na trenutak, molim vas, dobri gospodine", reče on. "Biće najbolje da smesta, u četiri oka, porazgovaramo o vašem problemu, kako bih mogao malko o njemu da porazmislim; jer, predviđam da vam naše dame neće baš dati mira."
     "Hvala, vaša visosti", odvrati Holger, pomalo narogušeno. U ovom trenutku mu baš nije bilo preterano stalo da ga podsećaju na stvarnost.
     Odšetali su u baštu, pronašli klupu ispod jedne svetlucave vrbe i seli. Pred njima je poigravala fontana, pozadi je pevao slavuj. Alfrikovo telo odeveno u crno nasloni se jednim gipkim pokretom. "Recite šta želite, ser 'Olgere", pozva ga on.
     Nije imalo svrhe bilo šta kriti. Ako su Farizeji posedovali moć da ga vrate, onda će im verovatno biti neophodno da se upoznaju sa ćitavom situacijom. Samo, odakle da počne? Kako mu opisati čitav svet?
     Holger dade sve od sebe. Alfrik ga je vodio svojim povremenim, oštroumnim pitanjima. Vojvoda ni u jednom trenutku nije pokazao iznenađenje, ali je na kraju delovao zamišljeno. Oslonio se laktovima o kolena i izvukao nož od belog metala koji je nosio za pasom. Dok ga je okretao s jedne na drugu stranu, Holgeru pođe za rukom da pročita natpis na oštrici. Nož plamena. On se upita šta li to može da znači.
     "Čudna priča", oglasi se najzad Alfrik. "Nikada nisam čuo čudniju. Ipak, mislim da u njoj ima istine."
     "Možete... možete li mi pomoći?"
     "Ne bih znao, ser 'Olgere... još mi se, znate, čini prirodnim da vas tako zovem. Ne bih znao. U svemiru ima mnogo svetova, čega je svestan svaki vrač i astrolog... Međutim, množina vaseljena je ipak nešto drugo, i samo se uvijeno pominju u izvesnim drevnim rukopisima. Ako sam vas sasluš'o i nisam ostao bespomoćan usled zaprepašćenja, to je stoga što sam i sam u razmišljanjima došao do zaključka da bi zaista mogla postojati i jedna druga Zemlja, kakvu vi opisujete, koja je izvor mitova i legendi poput one o Frederiku Barbarosi, ili velike epske šansone o caru Napoleonu i njegovim junacima." I, onako za sebe, Alfrik promrmlja nekoliko stihova:

     "Gerard li vaillant, brigadier magnes,
     Tres ans tut pleins ad este an Espagne
     Combattant contre le Grande-Bretagne."

     Žerar vrli, vojskovođa silni/Trinaest godina punih u Španiji provede/Boreći se protiv Velike Britanije; prim. prev.

     Stresavši se, on nastavi, ovog puta nešto žustrije:
     "Pozvaću duhove koji mogu da mi daju savet. Nema sumnje da će to potrajati, ali daćemo sve od sebe da vam bude prijatno kod nas. Mislim da možemo polagati veliku nadu u krajnji uspeh."
     "Suviše ste ljubazni", odvrati Holger, iskreno dirnut.
     "Ne." Alfrik odmahnu rukom. "Vi smrtnici ne znate kako dosadan može postati život bez konca, i sa koliko radosti se dočekuje izazov kao što je ovaj. Trebalo bi, stoga, da ja vama budem zahvalan."
     On ustade, iznenada se zakikotavši. "A sada, mislim da bi trebalo da se vratite na ples", reče on. "Prijatno, prijatelju moj."
     Holger se vrati u dvoranu ošamućen od radosti. Suviše je brzo u početku doneo sud o ovom Srednjem svetu. Niko ne može biti ljubazniji, niti udvorniji od ovih Farizeja. Dopadali su mu se!
     Meriven je predvodila nekoliko dama kada je ušao u balsku dvoranu. Pošto mu se okačila o ruku, vragolasto mu dobaci: "Ne znam zašto to činiš, ser viteže. Odeš, bez reči, i zaboraviš na mene."
     "Pokušaću da vam to nadoknadim", odvrati on.
     Vilinska muzika svega ga je obavila, zašavši u samo njegovo biće. Nije znao uzvišene okretne plesove koje je gledao oko sebe, ali je zato Meriven smesta pohvatala korake fokstrota; činilo mu se da nikada nije imao bolju partnerku. Nije bio siguran koliko je ples trajao. Iskrali su se u baštu, pili iz fontane sa vinom, smejali se, i nisu se vratili. Ostatak noći bio je isto onako zabavan kao i bilo koja koju do tada beše proveo, a možda i zabavniji.