10.

     Neprijatelj je otišao pre zore, i Hjudži im objasni da je to zbog toga što moraju da se u svoje brloge vrate na vreme. Holger se pitao zbog čega ne mogu da podnesu sunce. Hemijsko zračenje? Ako je to bilo tačno, u tom bi mu slučaju dobro došla ultravioletna lampa.
     Hej, stani malo! To je objašnjavalo Alfrikov bodež od magnezijuma. Ta stvar je samo slučajno upotrebljena kao oružje za nonešenje uboda. Ako bi ga propisno pritisli suparnici iz Srednjeg sveta, vojvoda je mogao da zapali metal. Balčak bi mu osvetlio šaku snažnim ultraljubičastim zračenjem, dok bi drugom rukom, sasvim sigurno, navukao kapuljaču preko lica. Protivnici bi bili prinuđeni da se razbegnu. E pa, ovakva stvarčica u nuždi nije bila na odmet ni jednom smrtniku.
     Pošto su spavali na smenu, Holger, Hjudži i Alijanora uhvatiše još dva do tri sata dremanja pre doručka. Kada se Danac probudio, otkri da je nag: vilinodeća beše nestala. To baš nije bilo lepo od Alfrika, pomisli on. Alijanora je srećom još spavala: pretpostavljao je da njoj ne bi bilo neugodno, ali bi zato bilo njemu. Navukao je stoga svoju staru odeću za putovanja, uključujući i mrežasti pancirni oklop i kacigu.
     Svežiji nego što je očekivao da će biti, spremili su se za nastavak puta. Alijanora je i dalje držala kraj sebe jednoroga, i Holger se u jednom trenutku upita kakav je bio njen uticaj na tu stidljivu životinju. "Kuda ćemo?" upita on.
     "Nisam sigurna", odvrati ona, "osim da bi bilo ponajboljše da potražimo prebivališta od ljudi. Jasno je da je Vilinzemlja izišla u poteru za tebe, Holger..." Ovog puta oslovila ga je sa ti i ozareno mu se osmehnula... "Ali, oni bez duša nisu u mogućnost da dođu blizu crkva, tako da tamo bar možemo naći odmor. Kasnije, pak, mi moramo potražimo zaklon neke moćne magije, bele magije."
     "Gde?"
     "Poznajem jedan veštac u selo Tarnberg, sa dobro srce i pomalo vešt. Tamo treba da idemo, mislim."
     "Dobro. Ali, šta ako to mesno čudo zaključi da ne može da se nosi sa prvoklasnim bacačima?" Igrači (pitchers) u bejzbolu, od čije veštine i snage kojom bacaju loptu veoma često zavisi ishod igre; prim. prev. Holger primeti kako zaprepašćenje počinje da kvari njen pogled pun poštovanja, pa požuri da objasni: "Hoću da kažem, šta ako seoski vršilac te dužnosti nije dorastao takvim stručnjacima kao što su Alfrik i Morgana le Fej?"
     "Ondak ćeš verovatno morati da potražiš Carstvo. Ono jeste daleko na zapad, teško i opasno putovanje, ali oni će sa raširene ruke dočekaju jakog viteza." Ona uzdahnu; pogled joj je bio zamućen. "A još od Karlovi' dani nije bilo takvog kakav si ti."
     "Ko je bio taj Karl?" upita on. "Već sam ranije čuo to ime."
     "Osnivač Svetog carstva. Kralj koji je ojačao hrišćanstvo i proterao Saraceni nazad u Španiju. Karlo Veliki, Karolus Magnus, sigurno si čuo za njega."
     "Mmmm... možda i jesam." Holger stade da pretura po umu. Teško je bilo razabrati koji deo znanja beše stekao obrazovanjem a koji je predstavljao deo ovih neobjašnjivih sećanja kakvih je bilo sve više. "Misliš li na Šarlemanja?"
     "Neki ga i tako zovu. Vidim da je njegova slava stigla i do tvoje Južne Karoline. Priča se da je im'o mnoge vrle vitezove koji su mu služili, mada sam ja čula samo priče o onaj Roland koji je pao kod Ronseval."
     Holgeru se zavrte u glavi. Da li se on to zaista nalazio u prošlosti? Ne, nemoguće. Ali, Šarlemanj je sasvim sigurno bio istorijska ličnost.
     Ah, setio se. Karolinški ciklus, Chansons de Geste, prozne romanse i narodne balade iz kasnog srednjeg veka. Da, sve se uklapalo. Vilinzemlja i Saraceni, labud-devojka i jednorog, vradžbine i vilinbrdo, Roland i Oliver... Isusa mu drečavog! Nije li on to na neki način upao u... knjigu?
     Ne, to nije imalo smisla. Ipak će biti najrazumnije da se drži pretpostavke da je ovo neka druga vaseljena, potpuni prostorno-vremenski kontinuum, sa vlastitim prirodnim zakonima. Kada postoji dovoljno veliki broj takvih vaseljena, jedna od njih mora da odgovara bilo kom nasumičnom ustrojstvu, kao što je pomenuto ustrojstvo legendarne prerenesansne Evrope.
     Mada, stvari ne mogu da budu baš toliko jednostavne. Nije on upao nasumice u neki kosmos, bez ikakvog razloga; suviše elemenata njegovog iskustva predobro je odgovaralo ovome ili onome. Znači: između njegovog rodnog sveta i ovoga, postojala je nekakva veza. Nisu imali samo paralelne astronomije i geografije, već su takve bile i istorijske pojedinosti. Karl ovoga sveta nije mogao biti identičan Šarlemanju iz njegovog sveta, ali na neki način oni su udovoljavali odgovarajućim ulogama. Mistici, sanjalice, pesnici i piskarala kod kuće na neki nesvestan način bili su u saglasnosti sa silom, kakva god da je bila, koja je povezivala dve vaseljene; nisu ni bili svesni kakve su dobre izveštaje predstavljale zbirke priča koje oni behu postepeno razvili.
     Nema sumnje da su ovde bila umešana više od dva kontinuuma, a možda i svi. Sve nebrojene vaseljene mogle bi predstavljati posebne vidove jednog transcendentalnog postojanja. Holger, međutim, ne nastavi da razvija tu ideju. Mučila su ga pitanja na koja je odmah trebalo odgovoriti. Šta je još mogao da razabere u ovom svetu?
     Pa evo: Hjudži beše pomenuo da je Morgana sestra kralja Artura. Onog Artura! Holger zažali što podrobnije nije iščitao stare priče; samo ih se ovlaš sećao iz detinjstva.
     A što se ostalog tiče, da vidimo... Među Karlovim paladinima bili su Roland i Oliver i Huan i... uf. Kako li se samo setio Huana? Tamno čudno lice javi mu se u umu, zajedno sa zajedljivim humorom koji je često nervirao ostale. Huan od Bordoa, da, na kraju je otišao i postao kralj ili vojvoda ili tako nešto u Vilinzemlji. Ali, otkud ja to znam?
     Hjudžijevo gunđanje prekide nit njegovih misli, i napola uhvaćena sećanja pobegoše nazad u skrovište. "To neće bude veselo putovanje, ako svaki noć moramo slušamo zavijanje od njihove dugonoge beštije s drugu stranu logorske vatre."
     "Ne, mislim da neće nastave s tim", odvrati Alijanora. "To im nije od korist, naročito sada kada moraju da se okupljaju za rat." Ona se namršti. "Ali, verovatno će pokušaju nešto drugo. Alfrik nije neki koji odustaju od lovine."
     Ta ideja nije baš predstavljala prijatno društvo.
     Nastavili su da se pentraju sve više u brda, prema severozapadu, kako im je devojka rekla. Do podneva behu već daleko odmakli. Ovde se predeo sastojao od stenja, litica i gromada, čekinjave trave, retkog drveća iskrivljenog i zakržljalog. Pogled im je nadaleko sezao na sve strane, od tame Vilinzemlje koja se povlačila do nepopustljivih visina koje se moraju preći, i pravo dole u kanjone koji su odzvanjali od buke što su je pravile glečerske reke. Nebo je bilo bledo, krzavi pramenovi oblaka hitali su preko njega, svetlost ledena i sjajna.
     Zaklonili su se iza jedne strmine kada su zastali da ručaju. Dok je lomio zube na komadu hleba tvrdog kao kamen i komadini sira koji kao da je bio od gume, Holger ne odole da se ne požali. "Da li je Danska bila jedina zemlja u nastajanju gde su umeli da naprave pristojan sendvič? Kada biste mi dali malo tanko isečenog crnog raženog hleba, račiće, jaja i..."
     "I ti kuvaš?" Alijanora se zagleda u njega s poštovanjem.
     "Uf, pa ne baš, ali..."
     Ona se privi uz njega, i on zaključi da je ideja... ili opsena... s kojom beše odrastao - da muškarac mora da napravi prvi korak - pomalo uznemirujuća. "Iskoristi priliku", promrmlja ona, "doneću to što tražiš, pa ćemo napravimo gozbu, samo za nas dvoje."
     "Hm", izusti Hjudži. "Mislim da ću odem d' omirišem vreme."
     "Hej, vrati se!" poskoči Holger, ali patuljak već beše zašao za strminu.
     "Dobar je on čovečuljak", reče Alijanora i obavi ruke Holgeru oko vrata. "Zna kada je devojci potrebito milovanje."
     "Stani malo. Čuj, hoću da kažem, ti si strašno fina, i mnogo mi se dopadaš. Ali... Hoću da kažem... Oh, do đavola. Nema veze." Holger je privi u zagrljaj.
     Hjudži im umalo ne pade u krilo. "Zmaj!" zavrišta on. "Zmaj tamo leti!"
     "A?" Holger skoči, ispustivši Alijanoru. "Šta? Gde?"
     "Vatrena muva, oh, oh, posl'o je Alfrik i sada smo gi gotovi!" Hjudži obgrli čovekova kolena. "Spasi nas, ser vitez! Nije li tvoj pos'o d' ubijaš zmajevi?"
     Papijon frknu i strese se. Jednorog je već bežao, i Alijanora potrča za njim, zviždeći. Zastao je tek na trenutak da mu ona skoči na leđa, a zatim nestao s vidika. Holger dohvati Hjudžija, i zagalopira njenim tragom.
     Kada se ispeo na vrh strmine, ugledao je i čudovište. Dolazilo je s juga, i još je bilo milju i po udaljeno, ali do ušiju mu je već dopirao gromoviti lepet njegovih krila. Dvadesetak metara dugačak, pomisli on u vrtoglavoj panici. Dvadesetak metara mišića zaštičenih krljuštima, zmijolika glava koja je mogla da ga proguta u dva zalogaja, krila kao u slepog miša, čelične kandže. Nije morao da mamuza Papijona. Konj kao da beše poludeo od straha, i trčao je gotovo isto onako brzo kao jednorog: varnice su letele pod njegovim potkovanim kopitima. Buka koju je stvarao njegov topot po stenju gubila se, međutim, u sve bližoj grmljavini zmajskih krila.
     "Ju-hu!" cvilio je Hjudži. "Spržiće nas!"
     Čudovište se najzad stade obrušavati, prestigavši ih košmarnom brzinom. Holger se ponovo osvrnu i vide kako plamen i dim u kovitlacima izbijaju iz čeljusti punih oštrih očnjaka. U jednom trenutku pomahnitalosti, Holger se upita kakav li je bio zmajev metabolizam; i kakav je to dodatak zakonu, kvadratno-kubnom, dozvoljavao tom truplu da leti? Nalet sumpor dioksida zapahnu mu nozdrve.
     "Pogle'jte tamo!" povika Alijanora jezdeći niz padinu. Holger se obazre u pravcu u kome je ona pokazivala i ugleda ulaz u neku usku pećinu u obližnjoj steni. "Tamo nas ne može sledi!"
     "Ne!" zaurla Holger. "Dalje od toga! To je smrt!"
     Ona mu uputi uplašen pogled, ali poslušno potera jednoroga dalje od pećine. Holger oseti prvi nalet vreline na leđima. Bogova mu, da su se sakrili u toj rupi u zemlji, zmaj ih je mogao pogušiti sa nekoliko kratkih dahtaja.
     "Moramo pronaći vodu!" viknu on.
     Bežali su uz stenovitu padinu i preko nje, dok su lepet krila i grmljavina vatre postajali sve glasniji. Holger izvuče mač. Ali, kakve bi imao izglede? Zmaj je lako mogao i da ga ispeče u tom železnom oklopu.
     Mogao bih, pomisli on, pružiti Alijanori priliku da umakne.
     Nije zastao da razmisli zbog čega mora pronaći vodu. Imalo se vremena samo za bežanje, preko brda, duž ruba provalije, niz ždrelo. Papijon vrisnu kada ga plamen oprlji.
     A onda proleteše kroz zaklon od šiblja i pod sebom ugledaše reku kako protiče zelena i brza, i desetak metara široka. Jednorog uroni u nju, dok su mu se kapljice rasprskavale oko spiralnog roga. Papijon se ustremi za njim... Zaustavili su se po sred struje. Reka je bila ledeno hladna, kao da im je neko zabijao bodeže u stopala.
     Zmaj se spusti na obalu. Izvivši leđa u luk, zasiktao je poput ljutite lokomotive. Holger shvati da se plaši vode. To je, znači, znala njegova intuicija.
     "Doleteće iznad nas i ščepati nas", zadahta Alijanora.
     "Sagnite se, onda!" Holger se otisnu od šljunkovitog dna. Struja je bila dosta jaka oko njegovih prsa. Hjudži i Alijanora držali su se za repove svojih uvaženih jahaćih životinja. "Kada dođe do napada, zaronite ispod površine", naredi Holger.
     Međutim, ni jedno ljudsko biće ne bi moglo da dole dugo izdrži. S njima je bilo svršeno.
     Aha, biće spečeni baš kako treba.
     Zmaj se nespretno vinu u vazduh i njegova senka pade na njih dok je lebdeo naspram sunca, a onda lagano poče da se spušta. Prethodio mu je plamen koji je izbijao iz otvorenih čeljusti.
     Plamen! Holger vrati mač u korice, strgnu kacigu i zahvati njome vodu. Zmaj se upravo obrušavao. Holger podiže jednu ruku da zaštiti oči, a onda, naslepo, hitnu vodu.
     Sa svih strana okruži ga para i zmaj zaurla, umalo mu ne raznevši bubne opne. Ljuskavo telo zatetura se u letu, dugački vrat stade se trzati napred-nazad, i rep zapenuša rečni tok. Holger opsova i hitnu još jednu kacigu punu vode u zmajevu čeljust.
     Od zmajevog vriska gotovo se skamenio. Lagano i bolno, zmaj se vinu u vazduh i odlete nazad ka jugu. Još dugo su čuli buku koju je stvarao.
     Holger se borio da dođe do daha. Stajao je nepokretan, iscrpljen, sve dok zver nije nestala sa vidika, a onda, konačno, izvede malu družinu na obalu.
     "Holger, Holger!" Alijanora se privi uz njega, drščući i plačući i smejući se istovremeno.
     "Kako si to napravio? Kako si ga pobedio, ti najbolji od svih vitezovi, dragi, ti moj?"
     "Ah, to?" Holger pažljivo opipa lice; bio je zaradio nekoliko plikova. "U pitanju je samo malo termodinamike."
     "Kak'a je to magija?" upita ona s poštovanjem.
     "Nije magija. Vidiš, ako neko stvorenje ima vatreni dah, onda to znači da tamo unutra mora da je još toplije. I tako sam mu sručio pola galona vode niz grlo. I izazvao malu ključalu eksploziju." Holger odmahnu rukom kao da to nije bilo ništa. "Sitnica."