IV

Smrt na prijelazu godišnjih doba

SUNCE GA JE došlo probuditi nedugo nakon svitanja: na njegove je vjeđe položilo zraku bijele svjetlosti. Naglo se trgnuo i sjeo te se na trenutak pitao kakav je to krevet, kakva je to soba i kakva je to kuća. Tada mu se vratilo sjećanje na prethodni dan pa je shvatio da je spavao od kasnog poslijepodneva do ranoga jutra. San ga je okrijepio. Osjećao se poletno pa je s veseljem iskočio iz kreveta i odjenuo se.

Kuća je danas još više odisala dobrodošlicom; cvijeće, koje je gospođa Griffin stavila na svaki stol i prozorsku dasku, pjevalo je bojama. Ulazna su vrata bila otvorena pa je Harvey, kliznuvši niz rukohvat, istrčao na trijem kako bi se upoznao s jutrom.

Čekalo ga je iznenađenje. Drveće, koje je jučer prijepodne bilo prepuno lišća, odbacilo je svoje raskošne haljine. Na svakoj grani i grančici niknuli su novi, sićušni pupoljci, kao da je prvi dan proljeća.

„Još jedan dan, još jedan novčić“, rekao je Wendell dotrčavši iza ugla Kuće.

„Što to znači?“ upitao je Harvey.

„To je moj otac stalno govorio. Još jedan dan, još jedan novčić. Moj tata je bankar. Wendell Hamilton Drugi. A ja sam...“

„Wendell Hamilton Treći.“

„Kak' znaš?“

„Pogodio sam. Ja sam Harvey.“

„Da, znam. Voliš kućice na drveću?“

„Nikad je nisam imao?“

Wendell je pokazao na najviše stablo. Među granama se nalazilo postolje na kojemu je bila nedovršena kućica.

„Već tjednima je gradim“, rekao je Wendell, „ali je ne mogu dovršiti sam. Hoćeš li mi pomoći?“

„Svakako. Ali najprije moram nešto pojesti.“

„Idi i pojedi nešto. Bit ću negdje u blizini.“

Harvey se vratio u Kuću i zatekao gospođu Griffin kako na stol postavlja doručak dostojan princa. Na podu je bilo proliveno mlijeko koje je lizala mačka s repom zakrivljenim poput upitnika.

„Ključić?“ pitao je.

„Upravo tako“, nježno je rekla gospođa Griffin. „Taj je zločest.“

Ključić je podignuo pogled kao da zna da se govori o njemu. Potom je skočio na stol te među tanjurima palačinki i kolača potražio još nešto za jelo.

„Zar smije činiti što god mu se prohtije?“ pitao je Harvey gledajući kako mačak njuška po stolu. „Mislim, zar ga nitko ne obuzdava?“

„Ah, pa, svi mi imamo nekoga tko nas nadzire, zar ne?“ odgovorila je gospođa Griffin. „Sviđalo se to nama ili ne. Jedi. Čekaju te divni trenuci.“

Harveyja nije trebalo ponuditi dva puta. Svojem drugom obroku u Kući za odmor prionuo je s još većim tekom nego prvom, a potom je izašao ususret novom danu.

Oh, kakav je to bio dan!

Puhao je topao povjetarac i sa sobom nosio zeleni miris svega što buja; savršenim nebom letjelo je mnogo ptica. Harvey je šetao kroz travu s rukama u džepovima kao gospodar svega što ga okružuje, zazivajući Wendella dok se približavao drveću.

„Mogu li doći gore?“

„Ako se ne plašiš visine“, izazvao ga je Wendell.

Ljestve su škripale dok se penjao, no, ipak je sigurno stigao do postolja. Wendell je bio zadivljen.

„Nije loše za novoga“, rekao je. „Dva dječaka nisu uspjela stići ni do pola puta.“

„Kamo su otišli?“

„Kući, pretpostavljam. Djeca dolaze i odlaze, znaš?“

Harvey je gledao kroz grančice na kojima su se svi pupoljci otvarali.

„Ne vidi se baš mnogo, zar ne?“ rekao je. „Mislim, grad se čak i ne nazire.“

„Baš me briga“, rekao je Wendell. „Ondje je ionako sve tmurno.“

„A ovdje je sunčano“, rekao je Harvey promatrajući zid od magličastoga kamenja koji je teritorij Kuće razdvajao od vanjskoga svijeta. „Kako je to moguće?“

Wendell je ponovno odgovorio istim riječima: „Baš me briga?“ rekao je. „Uopće me ne zanima. Hoćemo li početi graditi ili nećemo?“

* * *

Sljedeća su dva sata radili na kućici, silazili desetak puta i premetali trupce naslagane pokraj voćnjaka te tražili daske za popravke. Do podneva nisu samo našli dovoljno daski za popravak krova, već su obojica našli i prijatelja. Harveyju su se sviđale Wendellove prostačke šale i ono baš me briga koje je pronalazilo put u svaku drugu rečenicu. Wendell je bio jednako zadovoljan u Harveyjevu društvu.

„Ti si prvi s kojim je stvarno zabavno“, rekao je.

„Što je s Lulu?“

„Što bi bilo s njom?“

„Zar s njom nije zabavno?“

„Kad sam stigao, bila je u redu“, priznao je Wendell. „Mislim, ona je ovdje mjesecima pa mi je malo pokazivala Kuću. Ali, u posljednjih je nekoliko dana postala čudna. Katkad je vidim kako tumara uokolo kao da mjesečari i gleda u prazno.“

„Vjerojatno je hvata ludilo“, rekao je Harvey. „Mozak joj se pretvara u kašu.“

„Ti znaš nešto o tome?“ upitao je Wendell, a lice mu je zablistalo vragolastim oduševljenjem.

„Naravno da znam“, lagao je Harvey. „Moj tata je kirurg.“

Wendell je time bio prilično zadivljen pa je sljedećih nekoliko minuta širom otvorenih usta zavidno slušao dok mu je Harvey govorio o operacijama koje je vidio: lubanje otvorene pilom i otpiljene noge; stopala prišivena na mjesto dlanova i čovjeka s čirom na stražnjici koji je narastao i pretvorio se u brbljavu glavu.

„Kuneš se?“ pitao je Wendell.

„Kunem se“, rekao je Harvey.

„To je cool.“

Od tih su priča žestoko ogladnjeli pa su, na Wendellov prijedlog, sišli niz ljestve i pošli u Kuću na ručak.

„Što želiš raditi poslijepodne?“ pitao je Wendell kada su sjeli za stol. „Bit će stvarno vruće. Uvijek je tako.“

„Može li se negdje plivati?“

Wendell se namrštio. „Pa, može...“ rekao je nesigurno. „S druge strane Kuće je jezero, ali ti se neće osobito svidjeti.“

„Zašto?“

„Voda je toliko duboka da se ne vidi dno.“

„Ima li riba?“

„O, svakako.“

„Možda bismo mogli uloviti koju. Gospođa Griffin bi nam ih mogla ispeći.“

Na to je gospođa Griffin, koja je stajala pokraj štednjaka i stavljala pržene kolutove luka na tanjur, kriknula i ispustila tanjur. Posve blijeda, okrenula se prema Harveyju.

„To baš i nije pametno“, rekla je.

„Zašto ne?“ pitao je Harvey. „Mislio sam da mogu raditi što god hoću.“

„Pa, možeš, dakako da možeš“, rekla mu je. „Ali, ne bih željela da se razboliš. Ribe su... otrovne, znaš.“

„Oh“, rekao je Harvey, „pa, onda ih vjerojatno nećemo jesti.“

„Pogledaj taj nered“, rekla je gospođa Griffin nastojeći prikriti zbunjenost. „Potrebna mi je nova pregača.“

Požurila je po novu pregaču ostavivši Harveyja i Wendella da izmjenjuju zbunjene poglede.

„Sad stvarno moram vidjeti te ribe“, rekao je Harvey.

U tom je času vječno znatiželjni Ključić skočio na stol pokraj štednjaka i, prije nego što su ga dječaci uspjeli zaustaviti, stavio šape na rub jednoga lonca.

„Hej, silazi dolje!“ rekao mu je Harvey.

Mačak si nije dao zapovijedati. Mašući repom, ispružio se preko ruba lonca kako bi onjušio njegov sadržaj. Uslijedila je katastrofa. Rep se u svojem plesu previše približio jednom od plamenika i planuo. Ključić je dreknuo i prevrnuo lonac u koji je virio. Bujica kipiće vode odnijela ga je sa štednjaka i bacila na pod gdje se nastavio dimiti. Bez obzira na to je li se utopio, opekao ili zapalio, ishod je bio isti: na pod je pao mrtav.

Buka je potaknula gospođu Griffin da požuri natrag u kuhinju.

„Mislim da ću jesti vani“, rekao je Wendell kada se starica pojavila na vratima. Zgrabio je nekoliko hrenovki u pecivu i nestao.

„Oh, gospode Bože!“ vrisnula je gospođa Griffin kad je ugledala mrtvog mačka. „Oh... ti budalasto stvorenje.“

„Bila je to nezgoda“, rekao je Harvey, zgrožen onime što se dogodilo. „Skočio je na štednjak...“

„Budalasto stvorenje. Budalasto stvorenje“, bilo je sve što je gospođa Griffin bila sposobna izustiti. Kleknula je i zurila u žalosnu vreću od spaljenoga krzna. „Ti više nećeš postavljati pitanja“, napokon je promrmljala.

Harveyja su oči zapekle od prizora tuge gospođe Griffin, ali nije volio da ga netko vidi kako plače pa je svim silama susprezao suze i rekao:

„Da vam pomognem pokopati ga?“ svojim najhladnijim glasom.

Gospođa Griffin se osvrnula oko sebe. „To je vrlo lijepo od tebe“, rekla je blago. „Ali nema potrebe. Idi van i igraj se.“

„Ne želim vas ostaviti samu“, rekao je Harvey.

„Oh, pogledaj se, dijete“, rekla je gospođa Griffin. „Suze ti teku niz obraze.“

Harvey je pocrvenio i nadlanicom obrisao suze.

„Ne stidi se plakati“, rekla je gospođa Griffin. „To je divna stvar. Voljela bih da i sama još uvijek mogu proliti pokoju suzu.“

„Tužni ste“, rekao je Harvey. „To je očito.“

„To što osjećam baš i nije tuga“, odgovorila je gospođa Griffin. „Ali, bojim se da nije baš ni utjeha.“

„Što je utjeha?“ pitao je Harvey.

„To je nešto umirujuće“, rekla je gospođa Griffin ustajući. „Ono što liječi bol u srcu.“

„A vi toga nemate?“

„Ne, nemam“, rekla je gospođa Griffin. Ispružila je ruku i dodirnula Harveyjev obraz. „Osim možda u tvojim suzama. One me tješe.“ Uzdahnula je dok je prstima pratila njihove tragove. „Tvoje su suze mile, dijete moje. Baš kao i ti. Sada pođi van na svjetlost i uživaj. Vani je sunce koje ondje neće biti zauvijek, vjeruj mi.“

„Jeste li sigurni?“

„Sigurna sam.“

„Dobro, vidimo se poslije“, rekao je Harvey i krenuo ususret poslijepodnevu.