XI

Preokret

SLJEDEĆEG DANA NIJE bilo ni Lulu ni Wendella – gospođa Griffin je rekla da ih je oboje vidjela prije doručka, ali su tada nestali – pa je Harvey bio prepušten sam sebi. Nastojao je ne misliti o onome što se dogodilo prethodne večeri, ali mu to nije polazilo za rukom.

Neprestano su mu se vraćali djelići razgovora pa je nad njima cijeli dan razbijao glavu. Što je, primjerice, Jive želio reći kad mu je kazao da pretvaranje u vampira nije toliko igra koliko pouka? Koju je to pouku usvojio skočivši s krova i izbezumivši Wendella?

I sve ono o otimačima duša i o tome kako se njima mora služiti? Je li Jive govorio o gospodinu Hoodu, – tom velikom moćniku kojemu moraju služiti? Ako je Hood u Kući, zašto ga nitko – Lulu, Wendell ili on sam – nije sreo? Harvey je ispitivao svoje prijatelje o Hoodu i od oboje je čuo istu priču: nisu čuli ni korake, ni šapat ni smijeh. Ako je gospodin Hood doista ovdje, gdje se skriva i zašto?

Tako mnogo pitanja, a tako malo odgovora,

A tada ga je, kao da tajni nije dovoljno, došla mučiti još jedna. Kasno poslijepodne, dok je ljenčario u kućici na drvetu, začuo je gnjevan krik i provirio kroz lišće te ugledao Wendella kako juri po travnjaku. Na sebi je imao kabanicu i čizme, iako je bilo vruće, i toptao je uokolo kao luđak.

Harvey ga je pozvao, no kako ga Wendell nije čuo ili se nije obazirao, sišao je i potrčao za njim s druge strane Kuće. Našao ga je u voćnjaku, crvenoga u licu i znojnoga.

„Što se događa?“ upitao je.

„Ne mogu izaći!“ rekao je Wendell drobeći nogom napola istrunulu jabuku. „Želim otići, Harvey, ali nema izlaza!“

„Naravno da ima!“

„Pokušavam već satima i kažem ti, maglica me neprestano vraća odakle sam došao.“

„Hej, smiri se!“

„Želim ići kući, Harvey“, rekao je Wendell na rubu suza. „Prošla je večer bila previše za mene. Ono je željelo moju krv. Znam da mi ne vjeruješ...“

„Vjerujem ti“, rekao je Harvey. „Doista ti vjerujem.“

„Vjeruješ mi?“

„Naravno.“

„Pa, tada bi možda i ti trebao otići jer, ako ja odem, potražit će tebe,“

„Mislim da neće“, rekao je Harvey.

„Zavaravao sam se ovim mjestom“, rekao je Wendell. „Opasno je. O, da, znam da se sve čini savršeno, ali...“

Harvey ga je prekinuo. „Možda bi se trebao malo stišati“, rekao je. „O tome bismo trebali razgovarati tiho. Nasamo.“

„Gdje, na primjer?“ upitao je Wendell sa strahom u očima. „Cijelo nas ovo mjesto gleda i sluša. Zar to ne osjećaš?“

„Zašto bi to činilo?“

„Ne znam!“ otresao se Wendell. „Ali, sinoć sam pomislio da ću umrijeti ako ne odem odavde. Jedne ću noći jednostavno nestati; ili poludjeti kao Lulu.“ Spustio je glas i počeo šaptati. „Mi nismo prvi, znaš. Što je sa svom onom odjećom gore? Svi oni ogrtači, cipele i šeširi. Pripadali su djeci poput nas.“

Harvey je zadrhtao. Je li u maskirani pohod išao u cipelama ubijenoga dječaka?

„Želim otići odavde“, rekao je Wendell, a suze su mu se slijevale niz obraze. „Ali nema izlaza.“

„Ako postoji ulaz, mora postojati i izlaz!“, zaključio je Harvey. „Idemo prema zidu.“

S tim je riječima, u Wendellovoj pratnji, odlučno krenuo oko kuće i niz blagu padinu travnjaka. Dok su mu prilazili, magličasti se zid doimao posve bezazleno.

„Budi oprezan...“ upozorio ga je Wendell. „Spreman je na podvale.“

Harvey je usporio korak očekujući da će se zid zatresti ili čak posegnuti prema njemu. Ali ništa se nije dogodilo. Ohrabren, Harvey je zakoračio u maglicu, potpuno uvjeren da će izaći na drugu stranu. No, nekim je čudom bio okrenut a da toga nije bio svjestan, pa je izašao iz zida i pred sobom ugledao Kuću.

„Što se dogodilo?“ upitao je sam sebe. Iako zbunjen, ponovno je zakoračio u maglicu.

Dogodilo se isto. Ušao je i izišao okrenut u suprotnom smjeru. Pokušao je još jednom, i još jednom, i još jednom, ali je svaki put nasamaren na isti način sve dok nije bio jednako gnjevan kao što je Wendell bio pola sata prije.

„Vjeruješ li mi sada?“ upitao je Wendell.

„Da.“

„Pa, što ćemo učiniti?“

„Nećemo urlati zbog toga“, šapnuo je Harvey. „Jednostavno ćemo nastaviti kao i do sada. Pretvarat ćemo se da smo odustali od odlaska. Ja ću malo istražiti.“

Čim su se vratili u Kuću, Harvey je započeo s istragom tako što je krenuo potražiti Lulu. Vrata njezine sobe bila su zatvorena. Pokucao je, a zatim ju je pozvao. Nije bilo odgovora pa je pritisnuo kvaku. Vrata su bila otključana.

„Lulu?“ pozvao je. „Ja sam, Harvey.“

Lulu nije bila u sobi, ali je Harveyju laknulo kad je vidio da je spavala u krevetu i da se nedavno igrala sa svojim ljubimcima. Vrata kućice bila su otvorena, a gušteri su bili posvuda uokolo.

Nešto je, međutim, bilo neobično. Zvuk istjecanja vode odveo ga je u kupaonicu gdje je opazio da je kada puna gotovo do ruba i da odjeća leži u lokvi na pločicama.

„Jeste li vidjeli Lulu?“ upitao je gospođu Griffin kada je sišao.

„Ne u proteklih nekoliko sati“, odgovorila je. „Ali, ionako je povučena.“ Gospođa Griffin pogledala je Harveyja prodornim pogledom. „Da sam na tvojem mjestu, ne bih tome pridavala preveliku pozornost, dijete“, rekla je. „Gospodin Hood ne voli znatiželjne goste.“

„Samo sam se pitao kamo je otišla“, rekao je Harvey.

Gospođa Griffin se namrštila, a jezik joj je vrludao po unutarnjoj strani blijedog obraza kao da želi progovoriti, ali se ne usudi.

„Ionako“, nastavio je Harvey namjerno podbadajući gospođu Griffin, „ne vjerujem da gospodin Hood postoji.“

„Pazi što govoriš“, rekla je dubljim glasom i još više namrštena. „Nije pametno tako govoriti o gospodinu Hoodu.“

„Ovdje sam... danima i danima“, rekao je Harvey shvativši pritom da ni ne zna koliko je dugo u Kući. „I nisam ga nijednom vidio. Gdje je?“

Gospođa Griffin je tada krenula prema njemu podignutih ruku pa je na trenutak pomislio da će ga udariti. No, ona ga je uhvatila za ramena i protresla.

„Molim te, dijete!“ rekla je. „Budi zadovoljan s onim što znaš. Ovdje si zato da bi neko vrijeme uživao. I dijete, to je tako kratko vrijeme. Vrijeme leti. Oh, Bože, kako leti!“

„Samo nekoliko tjedana“, rekao je Harvey. „Neću zauvijek ostati ovdje.“ Sada je on zurio u nju. „Ili hoću?“ upitao je.

„Prestani“, rekla je gospođa Griffin.

„Mislite da ću ovdje ostati zauvijek, zar ne?“ upitao je odgurujući njezine ruke. „Kakvo je to mjesto, gospođo Griffin? Je li to neka vrsta zatvora?“

Odmahnula je glavom.

„Nemojte mi lagati“, rekao je Harvey. „To je glupo. Zatočeni smo ovdje, zar ne?“

Tada se, premda drhteći u strahu od glave do pete, odvažila gotovo nezamjetno kimnuti.

„Svi mi?“ upitao je. Ponovno je kimnula. „I vi?“

„Da“, prošaptala je, „i ja. I nema izlaza. Vjeruj mi, ako ponovno pokušaš pobjeći, Carna će te dohvatiti.“

„Carna...“ rekao je prisjećajući se tog imena iz razgovora Jivea i Marr.

„Gore je“, rekla je gospođa Griffin. „Na krovu. Ondje žive njih četvero. Rictus, Marr, Carna...“

„... i Jive.“

„Znaš.“

„Upoznao sam ih sve osim Carne.“

„Moli se da ga nikada ni ne upoznaš“, rekla je gospođa Griffin. „Sada me slušaj, Harvey. Vidjela sam mnogu djecu kako dolaze u ovu Kuću i odlaze iz nje – neki su bili luckasti, neki sebični, neki su bili dragi, a neki hrabri – ali ti, ti si jedna od najsjajnijih duša koju sam ikada vidjela. Želim da ovdje doživiš sve radosti koje možeš. Dobro iskoristi svoje vrijeme jer će biti mnogo kraće no što misliš.“

Harvey ju je strpljivo slušao. Kad je završila, rekao je:

„Ipak želim upoznati gospodina Hooda.“

„Gospodin Hood je mrtav“, rekla je gospođa Griffin popustivši pred njegovom upornošću.

„Mrtav? Kunete se?“

„Kunem se“, odgovorila je. „Grobom mojega jadnog Ključića, kunem se: gospodin Hood je mrtav. Zato me više nemoj pitati o njemu.“

Gospođa Griffin je po prvi puta nastupila gotovo zapovjednički i premda ju je htio dalje ispitivati, odlučio je odustati. Umjesto toga je rekao da mu je žao što je načeo tu temu i da to više neće učiniti, a potom ju je ostavio njezinim tajnim žalostima.