2. DVA ČOVEKA BEZ MAZGOVA

     Brod se nalazio u skoro potpunoj pripravnosti. Ništa nije nedostajalo, izuzev odredišta. Mazgov beše nagovestio povratak na Trantor - na svet koji je predstavljao olupinu neuporedive metropole najvećeg Carstva koje je čovečanstvo ikada poznavalo - povratak na mrtav svet koji jednom beše prestonica svih zvezda.
     Pričer to nije odobravao. Bio je to stari put - potpuno isceđen.
     U navigacionoj prostoriji broda zatekao je Bejla Čenisa. Mladićeva kovrdžava kosa bila je upravo dovoljno razbarušena da dopusti da mu na čelo padne jedan jedini uvojak - koji kao da beše brižljivo tu namešten - dok mu je ravne zube otkrivao odgovarajući osmeh. Ukočeni oficir nejasno u sebi oseti neku hladnoću prema drugom čoveku.
     Čenisovo uzbuđenje bilo je očigledno. "Pričeru, to je više nego koincidencija."
     "Moram priznati da mi nije poznat predmet razgovora", hladno uzvrati general.
     "Oh... Privuci onda stolicu, stari, pa da pređemo na stvar. Pročitao sam sve tvoje stare pribeleške. Mislim da su izvanredne."
     "Kako... je to lepo od tebe."
     "Međutim, pitam se da li si došao do istog zaključka kao i ja? Da li si ikada pokušao da problem deduktivno analiziraš? Hoću da kažem, lepo je to nasumice češljati zvezde, a ono što si ti radio u toku pet ekspedicija bilo je pravo skakutanje sa zvezde na zvezdu. To je očigledno. Ali da li si računao koliko bi vremena bilo potrebno da se na taj način prorešeta svaki poznati svet?"
     "Jesam. Nekoliko puta." Pričer nije osećao potrebu da mladom čoveku pođe u susret, no bilo je važno proniknuti u misli onog drugog jer njegov mozak nije bio kontrolisan, te je otuda i bio nepredvidljiv.
     "Kako bi bilo da izvršimo analizu i da pokušamo da odredimo šta je to što tražimo?"
     "Druga zadužbina", strogo odvrati Pričer.
     "Zadužbina psihologa", popravi ga Čenis, "koja slabo stoji s fizikom, upravo onako kao što Prva zadužbinma slabo stoji sa psihologijom. Eto, ti si iz Prve zadužbine, a ja nisam. Tebi su verovatno jasne implikacije. Moramo pronaći svet koji vlada pomoću umnih sposobnosti, a koji je ipak naučno veoma zaostao."
     "Mora li to biti", mirno upita Pričer. "Pa ni naš Savez svetova nije naučno zaostao, mada moć našeg vladara potiče od njegovih umnih sposobnosti."
     "To je zato što se on koristi umešnošću Prve zadužbine", dobi pomalo nestrpljiv odgovor, "a ona je jedini takav rezervoar znanja u Galaksiji. Druga zadužbina mora živeti od sasušenih mrvica srušenog Galaktičkog carstva. Tamo nema pabiraka."
     "Znači, pretpostavljaš da im je duhovna moć dovoljno velika da mogu uspostaviti vladavinu nad skupinom svetova, a istovremeno podrazumevaš i njihovu nesumnjivu fizičku bespomoćnost?"
     "Relativnu fizičku bespomoćnost. Sposobni su da se odbrane od dekadentnih susednih oblasti. Ne mogu se odupreti vaskrsloj sili Mazgova, koji za sobom ima zrelu atomsku privredu. Zato je njihov položaj tako dobro skrivan i na početku, kada je to činio osnivač Hari Seldom, a i sada, kad to čine oni sami. Tvoja Prva zadužbina nije skrivala svoje postojanje, niti je to neko drugi za nju činio onda kada je bila samo jedan jedini nebranjeni grad na usamljenoj planeti pre tri stotine godina."
     Spokojne crte Pričerovog lica ironično se iskriviše. "A sad, pošto si završio sa tom tvojom dubokom analizom, želiš li spisak svih onih kraljevina, republika, planetarnih država i diktatora ove ili one vrste u toj političkoj divljini napolju, koje bi odgovarale tvom dubokoumnom opisu i još nekim dodatnim činiocima?"
     "Dakle, o svemu ovome si razmišljao?" Čenis ne izgubi ništa od svoje drskosti.
     "Tu ga nećeš naći, prirodno, ali izradili smo potpuni priručnik o političkim jedinicama opozicione Periferije. Pobogu, ne misliš valjda da bi Mazgov radio potpuno na slepo?"
     "Pa, kako onda stoji s Oligarhijom Tazende?" energično ga prekide mladić.
     Pričer zamišljeno dodirnu svoje uho. "Tazenda? Mislim da znam za nju. Oni nisu na Periferiji, zar ne? Čini mi se da se nalaze baš na trećini puta ka središtu Galaksije."
     "Da. Pa šta?"
     "Zapisi kojima raspolažemo smeštaju Drugu zadužbinu na suprotan kraj Galaksije. Svemir zna da je to jedino na šta se možemo osloniti. Uostalom, čemu razgovor o Tazendi? Njeno ugaono odstupanje od radijanta Prve zadužbine ionako iznosi samo sto deset do sto dvadeset stepeni. Nije ni blizu sto osamdeset."
     "Još nešto se nalazi u zapisima. Druga zadužbina je zasnovana na 'Kraju Zvezda'."
     "U Galaksiji nikada nije pronađena takva oblast."
     "Zbog toga što je to lokalno ime koje je kasnije izbačeno iz upotrebe da bi se što bolje sačuvala tajna. A možda su ga i namerno izmislili Seldon i njegova grupa. Ipak, zar ti se ne čini da postoji neka veza između 'Kraja Zvezda' i 'Tazende'?"
     "Pa, pomalo slično zvuči? Nedovoljno."
     "Da li si nekad bio tamo?"
     "Ne."
     "A pominje se u tvojim pribeleškama."
     "Gde to? Ah, da, ali svratili smo samo da se snabdemo hranom i vodom. Sasvim je izvesno da na tom svetu nije bilo ničeg izuzetnog."
     "Da li ste pristali na upravnu planetu? U sedište vlade?"
     "Ne bih mogao da kažem."
     Čenis je razmišljao praćen hladnim pogledom drugog čoveka, a onda zapita: "Da li bi na trenutak zajedno sa mnom pogledao Sočivo?"
     "Svakako."

     Sočivo je, verovatno, najnoviji uređaj na savremenim međuzvezdanim krstaricama. Zapravo, to je jedan složeni računar koji je u stanju da na ekranu reprodukuje noćno nebo onako kako se vidi iz ma koje date tačke u Galaksiji.
     Čenis je uneo koordinate, a na zidu pilotske prostorije pogasiše se svetla. U prigušenoj crvenoj svetlosti na komandnoj ploči Sočiva Čenisovo lice se ozari rumenilom. Pričer beše seo na pilotsko sedište, prekrstivši svoje dugačke noge, dok mu je lice bilo smrknuto.
     Dok je proticalo vreme indukcije polagano su počinjale da blistaju svetleće tačke na ekranu. A onda postadoše guste i blistave; u središtu Galaksije nalazile su se obilato naseljene skupine zvezda.
     "Ovako u zimu izgleda nebo, gledano noću sa Trantora. To je nešto važno što je, koliko znam, do sada zanemarivano u tvom traganju. Svako promišljeno određivanje položaja mora početi od Trantora kao od nulte tačke. Trantor je bio prestonica Galaktičkog carstva. Čak je to bio više u naučnom i kulturnom smislu nego u političkom. Stoga smisao nekog opisanog naziva mora u devet od deset slučajeva proisticati iz određivanja položaja sa Trantora. S tim u vezi, podsećam te da je, mada je sam Seldon bio sa Helikona, blizu Periferije, njegova grupa radila na samom Trantoru."
     "Šta to pokušavaš da mi pokažeš?" Ravnodušni Pričerov glas ledeno se zari u rastuće oduševljenje drugog čoveka.
     "Karta će to objasniti. Vidiš li ovu tamnu maglinu?" Senka Čenisove ruke pade na ekran i osu se zvezdama Galaksije. Upereni prst se zadrža na sićušnoj crnoj mrlji koja je izgledala kao neka rupa u pegavom tkivu svetlosti.
     "Stelografski snimci je nazivaju Peloovom maglinom. Posmatraj je. Sad ću uveličati sliku."
     Pričer je i ranije posmatrao fenomen uveličavanja slike na Sočivu, ali mu je i dalje zastajao dah. Bilo je to kao da se čovek nalazi pred oknom u nekom svemirskom brodu koji srlja kroz strahovito naseljenu Galaksiju ne prelazeći pri tom u hipersvemir. Iz jednog zajedničkog središta zvezde su se razilazile prema njima, rasplamsavale i survavale s ivica ekrana. Pojedinačne tačke se odvojiše, a zatim postadoše loptaste. Nejasne mrlje se rastaviše u na desetine hiljada tačkica. Pri tome se stalno imao osećaj kretanja.
     Čenis to proprati ovim rečima: "Primetićeš da se krećemo pravolinijski od Trantora do Peloove magline, tako da, u stvari, i dalje vidimo položaj zvezda onako kako bismo ga videli sa Trantora. Verovatno postoji neznatna greška zbog gravitacionog skretanja svetlosti koje ne mogu da izračunam, ali siguran sam da ono ne može biti veliko."
     Ekran se beše zaodenuo tamom. Kako se usporavala brzina uveličavanja zvezde bi, žalosno se opraštajući, skliznule s četiri ruba ekrana. Na ivicama narastajuće magline naglo je zasjao bleštavi univerzum zvezda kao dokaz one svetlosti, jedva skrivene iza uskovitlanih atomskih čestica natrijuma i kalcijuma što ispunjavaju kubne perseke svemira.
     "Stanovnici tog dela svemira ovo nazivaju 'Ustima'," pokaza opet Čenis. "A to je važno, jer jedino ako se gleda s Trantora to ima izgled usta." Pokazao je na procep u telu magline, oblikovan kao krezava nacerena usta s profila, podcrtana plamtećim sjajem zvezda kojima su bila ispunjena.
     "Sledi 'usta'", reče Čenis. "Sledi 'usta' do ždrela, gde se sužavaju u tanku crtu svetlosti."
     Na ekranu ponovo dođe do malog uveličavanja, tako da se Maglina odvoji od 'usta' blokirajući ceo ekran, izuzev tog uskog mlazića koji je Čenisov prst ćutke pratio nadole gde se mlazić zadrža, dok njegov prst produži dalje do mesta gde je usamljeno svetlucala samo jedna zvezda, i tu se njegov prst zaustavi, jer dalje beše crnilo, ničim neublaženo. "'Kraj Zvezda'", jednostavno reče mladić. "Tkivo magline je tu istanjeno tako da se svetlost samo te jedine zvezde tu probija, stremeći u jednom pravcu - da obasja Trantor."
     "Pokušavaš da mi kažeš..." sumnjičavo ga prekide glas generala.
     "Ne pokušavam. To jeste Tazenda - 'Kraj Zvezda'."
     Svetla se upališe. Sočivo se isključi. Pričer u tri krupna koraka priđe Čenisu. "Kako si se toga dosetio?"
     Sa čudno zbunjenim izrazom lica Čenis se zavali u stolici. "Slučajno. Voleo bih da se mogu pohvaliti svojom dosetljivošću, ali bilo je to slučajno. U svakom slučaju, ma kako da se to desilo, slaže se. Prema našim izvorima Tazenda je oligarhija. Vlada nad dvadeset i sedam nastanjenih planeta. Nema razvijenu nauku. Uglavnom je to nepoznat svet koji se držao strogo neutralno u lokalnoj politici te zvezdane oblasti, bez težnji za ekspanzijom. Mislim da bi trebalo da ga pogledamo."
     "Da li si o ovome obavestio Mazgova?"
     "Ne. Niti ćemo to učiniti. Sada smo u svemiru, upravo pred našim prvim skokom."
     Užasnut, Pričer pritrča oknu. Kada ga je podesio, njegove oči se susretoše sa hladnim svemirom. Ukočeno je posmatrao prizor, a zatim se obazre. Ruka mu sama posegnu za tvrdom, prijatnom oblinom drške atomskog pištolja.
     "Po čijem je to naređenju?"
     "Po mom naređenju, generale." Čenis ga je prvi put oslovio zvanično. "Dok sam te ovde zadržavao. Verovatno nisi osetio ubrzanje jer se zbilo u onom trenutku kada sam uveličavao polje na Sočivu, pa si pomislio da je to neka varka zbog toga što je izgledalo kao da se zvezde kreću."
     "Ali... šta to činiš? Kakva je onda svrha one tvoje besmislice o Tazendi?"
     "Nije to bila besmislica. Bio sam potpuno ozbiljan. Idemo tamo. Krenuli smo danas zbog toga što je bilo planirano da poletimo kroz tri dana. Generale, ti ne veruješ da Druga zadužbina postoji, a ja verujem. Ti samo izvršavaš naređenja Mazgova bez ikakve vere u njih; a ja vidim ozbiljnu opasnost. Druga zadužbina je za pripreme imala na raspolaganju pet godina. Ne znam kako se pripremila, ali šta ako je imala agente na Kalganu? Ukoliko u svom umu nosim saznanje o položaju Druge zadužbine, oni to mogu otkriti. Moj život više ne bi bio siguran, a ja veoma volim svoj život. I pored tako tanušne i daleke mogućnosti želim da igram na sigurno. Niko ne sme znati za Tazendu, osim tebe, a ti si za nju saznao tek kad smo već bili u svemiru. Pa i u tom slučaju postavlja se pitanje posade." Čenis se ponovo ironično nasmeši, očigledno potpuno gospodareći situacijom.
     Pričerova ruka se spusti s atomskog pištolja, i na trenutak ga prože neka neodređena nelagodnost. Šta ga je sprečilo da dela? Šta ga je umrtvilo? Beše jednom takvo vreme kad je bio buntovni, neunapređivani kapetan trgovačkog carstva Prve zadužbine, kada bi pre on nego Čenis preduzeo smelu akciju kakva je bila ova. Da li je Mazgov bio u pravu? Da li je njegov kontrolisani mozak bio toliko zaokupljen poslušnošću da je izgubio inicijativu? Osetio je kako ga zgušnjavajuća malodušnost baca u čudnu malaksalost.
     "Dobro si to izveo!" Ipak, ubuduće ćeš se posavetovati sa mnom pre nego što budeš donosio odluke ove vrste", primeti on.
     Treperenje signala privuče njegovu pažnju.
     "To je strojarnica", nehajno će Čenis. "Krenuli su pet minuta nakon prijema naređenja, a zatražio sam da me obaveste ako bude nekih teškoća. Hoćeš malo da se odmoriš?"
     Pričer ćutke klimnu. Našavši se iznenada sam, poče da razmišlja o nevoljama koje nose pedesete godine što se bliže. Kroz okno su se videle retke zvezde. Središte Galaksije je zamućivalo jedan kraj okna. A šta ako bi bio oslobođen uticaja Mazgova...
     No, na tu pomisao užasnuto se strese.

     Glavni inženjer Hakslani oštro pogleda u mladog, neuniformisanog čoveka koji je nastupao samouvereno kao da je oficir Flote, a izgledao kao da zauzima neki položaj u vlastima. Hakslani, kao pripadnik Flote još od vremena kad mu je s brade curilo mleko, uglavnom je brkao vlast sa određenim širitima.
     Međutim, ovog čoveka Mazgov beše postavio, a Mazgov je, naravno, imao poslednju reč. Što se toga tiče - jedinu. Čak ni podsvesno nije to dovodio u pitanje. Emocionalna kontrola je duboko dosezala.
     Bez reči pružio je Čenisu mali ovalni predmet. Čenis ga prihvati uz obezoružavajući osmeh. "Vi ste iz Zadužbine, glavni inženjeru, zar ne?"
     "Da, gospodine. Osamnaest godina sam služio u floti Zadužbine pre nego što je Prvi građanin preuzeo vlast."
     "Tehničko obrazovanje ste stekli u Zadužbini?"
     "Kvalifikovani tehničar prvog reda. Centralna škola na Anakreonu."
     "Dosta dobro. A ovo ste pronašli u kolu za vezu, tamo gde sam vas zamolio da potražite?"
     "Da, gospodine."
     "Da li to treba da bude na tom mestu?"
     "Ne, gospodine."
     "A šta bi to onda moglo biti?"
     "Hipertraser, gospodine."
     "To mi ne kazuje mnogo. Ja nisam iz Zadužbine. Šta je to?"
     "To je uređaj koji omogućuje da se u svemiru uđe u trag nekom brodu."
     "Drugim rečima, mogu nas pratiti ma gde da smo."
     "Da, gospodine."
     "U redu. To je novi pronalazak, a? Razvio ga je jedan od istraživačkih instituta koje je osnovao Prvi građanin?"
     "Mislim da je tako, gospodine."
     "A ipak, evo ga. Zanimljivo."
     Čenis je nekoliko sekundi metodično prebacivao hipertraser iz ruke u ruku, a onda ga odlučno pruži. "Uzmite ga i vratite tamo gde ste ga i pronašli, i to tačno onako kako ste ga zatekli. Razumete? A onda zaboravite na ovo. Potpuno!"
     Glavni inženjer se uzdrža da skoro automatski ne salutira. Zatim se brzo okrene i iziđe.

     Brod je jurio kroz Galaksiju tako da je njegov trag izgledao kao linija široko razmaknutih tačkica koja je vodila kroz zvezde. Te tačkice predstavljale su skučene razdaljine od deset do šezdeset svetlosnih sekundi provedenih u običnom svemiru, a između njih su se pružale praznine od stotinu i više svetlosnih godina koje su predstavljale 'skokove' kroz hipersvemir.
     Bejl Čenis je sedeo za komandnom pločom Sočiva, i protiv svoje volje osećajući kako ga sam pogled na Sočivo ispunjava nečim što se bližilo obožavanju. Nije bio iz Zadužbine, te mu stoga igranje silama okretanjem dugmeta ili prekidanjem kontakta nije predstavljalo drugu prirodu. Mada Sočivo ne bi moglo biti dosadno ni nekom ko je poticao iz Zadužbine. Unutar njegovog neverovatno kompaktnog tela bilo je dovoljno elektronskih kola da može precizno predstaviti stotinu miliona pojedinačnih zvezda, i to u položaju kakav su zauzimale jedne prema drugima. A kao da već i to nije bio dovoljan podvig, Sočivo je bilo kadro da pomera svaki dati delić galaktičkog polja duž svake od tri prostorne ose ili, pak, da rotira svaki delić polja oko centra.
     Upravo zbog toga je Sočivo gotovo dovelo do revolucije u međuzvezdanom putovanju. Na počecima međuzvezdanih putovanja proračun svakog 'skoka' kroz hipersvemir značio bi rad u trajanju od jednog dana do jedne sedmice - a najveći deo tog rada odlazio bi na manje-više tačan proračun 'položaja broda' na galaktičkom repernom razmerniku. U osnovi, to je značilo brižljivo posmatranje najmanje tri dovoljno razmaknute zvezde čiji je položaj, u odnosu na proizvoljni galaktički koordinatni sistem, bio poznat.
     A baš tu, u reči 'poznat', krila se začkoljica. Svakome ko zvezdano polje dobro poznaje iz izvesne reperne tačke, zvezde su individualne kao što su to i ljudi. Međutim, skoči deset parseka, pa nećeš ni svoje rođeno sunce prepoznati. A možda ga čak nećeš ni videti.
     Odgovor se, naravno, nalazio u spektroskopskoj analizi. Vekovima je glavni predmet međuzvezdanih tehničkih nauka bila analiza 'svetlosnog potpisa' sve većeg i većeg broja zvezda do sve sitnijih pojedinosti. Zbog toga, kao i zbog narasle preciznosti samog 'skoka', uvedene su standardne putne maršrute kroz Galaksiju, tako da je međuzvezdano putovanje postalo manje veština a više nauka.
     No, ipak, čak i u vreme Zadužbine, koja je imala usavršene računare i novi metod mehaničkog osmatranja zvezdanog polja radi iznalaženja poznatog 'svetlosnog potpisa', ponekad su bili potrebni dani i dani da se pronađu tri zvezde, a zatim izračunaju položaji u onim oblastima koje nisu od ranije bile poznate pilotu.
     Sočivo je sve to izmenilo. Prvo - zbog toga što mu je bila potrebna samo jedna poznata zvezda. Drugo - čak i svemirski novajlija, kakav je bio Čenis, mogao je rukovati njime.
     Prema proračunima 'skoka' najbliža veća zvezda u ovom trenutku bila je zvezda Vincetori, a u središtu brodskog okna nalazila se sjajna zvezda. Čenis se nadao da je ona Vincetori.
     Sočivo je projektovalo sliku polja na ekran, neposredno pored okna; Čenis je brižljivo dao koordinate Vincetorija. Zatvorio je relej i zvezdano polje zablista. Na njemu se, takođe, u središtu nalazila blistava zvezda, ali u svakom drugom pogledu kao da nije bilo nikakve veze. Podesio je Sočivo duž Z-ose i uveličavao polje sve dok mu fotometar nije pokazao da je sjaj obeju zvezda u središtu podjednak.
     Čenis na brodskom oknu potraži pogledom drugu, prilično sjajnu zvezdu, a onda joj nađe parnjaka na ekranu. Polako je rotirao ekran kako bi postigao istu ugaonu defleksiju. Iskrivio je usta i, uz grimasu, odbacio rezultat. Ponovo poče da rotira ekran i postavi u položaj drugu, a zatim i treću sjajnu zvezdu. Iskliberi se. To je ono. Možda bi stručnjak sa izgrađenom percepcijom položaja već u prvom pokušaju uspeo, ali on je zadovoljan i sa tri.
     Zatim je usledilo doterivanje. U poslednjoj fazi dva polja se preklopiše i stopiše u more ne baš potpune podudarnosti. Većina zvezda je imala bliskog dvojnika. No za fino podešavanje nije trebalo mnogo vremena. Zvezde dvojnici se stopiše, preostalo je jedno jedino polje, a 'položaj broda' se sada mogao neposredno pročitati s brojčanika. Ceo postupak je obavljen za manje od pola časa.

     Čenis pronađe Hana Pričera u njegovoj kabini. General se očito pripremao za spavanje. On podiže pogled: "Ima li nečeg novog?"
     "Ništa naročito. Još jedan skok - i bićemo na Tazendi."
     "Znam."
     "Ako se spremaš za spavanje neću da te uznemiravam, ali da li si pregledao film koji smo pokupili sa Cila?"
     Han Pričer s omalovažavanjem pogleda u predmet koji je ležao u crnoj kutiji na niskoj polici za knjige. "Da."
     "I, šta misliš?"
     "Ako su oni ikada u istoriji imali neku nauku, onda se ta nauka očigledno potpuno zagubila u ovom delu Galaksije; eto, to mislim."
     Čenis se isceri. "Znam šta hoćeš da kažeš. Prilično je jalov, jel' da?"
     "Nije, ako uživaš u letopisima i pojedinim vladarima. Međutim, rekao bih da je u oba smisla verovatno nepouzdan. Kad se istorija bavi uglavnom ličnostima, opisi postaju crni ili beli, već prema interesima pisca. Izgleda mi krajnje neupotrebljiv."
     "Ali pominje Tazendu. Zato sam ti i dao film. To je jedini koji sam pronašao a da govori o njoj."
     "Dobro. Imaju dobre i loše vladare. Osvojili su nekoliko planeta, pobedili u nekoliko bitaka, nekoliko izgubili. Ničim se ne izdvajaju. Ne držim mnogo do tvoje teorije, Čenise."
     "Ali propustio si da zapaziš nekoliko stvari. Zar nisi primetio da nikada nisu obrazovali koaliciju? Uvek su ostajali potpuno po strani politike zvezdanog roja u ovom kutu Galaksije. Kao što kažeš, osvojili su nekoliko planeta, a onda su stali - i to ne usled nekog potresnog poraza. Prosto, kao da su se proširili dovoljno da se mogu zaštititi, ali ne i dovoljno da na sebe privuku pažnju."
     "Vrlo dobro", usledi neuzbuđeni odgovor, "nemam ništa protiv da sletimo. U najgorem slučaju - gubi se nešto malo vremena."
     "Oh, ne. U najgorem slučaju - biće to potpuni poraz. Ukoliko ova jeste Druga zadužbina. Seti se da će to biti svet u kome će biti samo svemir zna koliko Mazgova."
     "Šta nameravaš?"
     "Da pristanem na neku manju potčinjenu planetu. Da bismo najpre saznali što više možemo o Tazendi, a zatim da na osnovu toga improvizujemo."
     "U redu. Nemam ništa protiv. A sad ne zameri - želim da ugasim svetlost."
     Odmahnuvši mu rukom, Čenis ga napusti.
     U tami majušne odaje na metalnom, plovećem ostrvu, izgubljenom u prostranstvu svemira, general Han Pričer ostade dugo budan sledeći svoje misli koje ga odneše fantastično daleko.
     Ukoliko je sve ono što je s mukom zaključio bilo tačno - a pošto su sve činjenice počele da se slažu - onda je Tazenda zaista Druga zadužbina. Nije bilo izlaza. Ali kako? Kako?
     Može li to biti Tazenda? Običan svet? Bez posebnih odlika? Ćumez izgubljen u ruševinama Carstva? Trunka među krhotinama? Kao izdaleka priseti se zboranog lica Mazgova i njegovog tankog glasa kada je govorio o Eblingu Mizu, psihologu stare Zadužbine, čoveku koji je, možda, proniknuo u tajnu Druge zadužbine.
     Pričer se seti uzbuđenja u rečima Mazgova: "Kao da je Miza obrvalo zaprepašćenje. Kao da je nešto o Drugoj zadužbini prevazišlo sva njegova očekivanja; kao da je otišlo u sasvim drugom pravcu od onog koji je on očekivao. Da sam samo mogao da pročitam njegove misli umesto njegovih osećanja. A osećanja su bila jasna - prvenstveno je to bilo ogromno iznenađenje."
     Osnovno je bilo iznenađenje. Nešto je bilo krajnje čudnovato! A sad se pojavljuje ovaj mladić, ovaj iscereni junoša koji je toliko razdragano blagoglagoljiv o Tazendi i njenoj neupadljivoj subnormalnosti. I da on bude u pravu! Mora biti da jeste. Inače, ništa nema smisla.
     Poslednja Pričerova svesna misao sadržala je trun turobnosti. Onaj hipertraser pored etarske cevi - još uvek se tamo nalazio. Pre jednog sata je proverio, kada se Čenis nalazio dovoljno daleko.