5. JEDAN ČOVEK I MAZGOV

     U Čenisovom ponašanju nije bilo nikakvog znaka da je primetio neku tananu izmenu u Pričerovom držanju ili u njihovim međusobnim odnosima. Leđima se oslonio o tvrdu drvenu klupu, raširivši pred sobom ispružene noge.
     "Kako ti se čini guverner?"
     "Nikako. Uopšte mi nije izgledao kao neki duhovni gorostas", sleže ramenima Pričer. "Veoma je bedan primerak pripadnika Druge zadužbine, ako je to ono što je trebalo da bude."
     "Mislim da nije to bio, znaš. Ne znam šta da pomislim. Pretpostavi da si ti iz Druge zadužbine", Čenis postade zamišljen, "šta bi ti uradio? Pretpostavi da imaš neku predstavu zbog čega smo ovde. Kako bi s nama postupio?"
     "Preobraćenje, naravno."
     "Kao Mazgov?" Čenis ga oštro pogleda. "Da li bismo znali da nas jesu preobratili? Pitam se... A šta ako su oni samo psiholozi, ali vrlo mudri?"
     "Ako je tako, ja bih nas prilično hitro poubijao."
     "A naš brod? Ne!" Čenis odmahnu kažiprstom. "Igrali bismo na blef, Pričeru stari druže. To može biti samo blef. Čak i ako im je emocionalna kontrola poznata u prste, mi smo - ti i ja - samo fasada. Protiv Mazgova se oni moraju boriti, a na oprezu su prema nama kao što smo to i mi prema njima. Pretpostavljam da znaju ko smo."
     "Šta nameravaš da preduzmeš?" Pričer se odbojno zagleda u njega.
     "Da čekam", odreza Čenis. "Da ih pustim da nam priđu. Brinu, možda, zbog broda, a verovatno i zbog Mazgova. Blefirali su s guvernerom. Nije uspelo. Ostali smo nepokolebljivi. Onaj koga idući put pošalju biće neko iz Druge zadužbine i taj će nam predložiti nagodbu."
     "A onda?"
     "Onda ćemo se nagoditi."
     "Ne slažem se s tim."
     "Zato što misliš da će to bi izneveravanje Mazgova? Neće."
     "Ne, Mazgov može da izađe na kraj sa svakom podvalom koju bi ti mogao da smisliš. No, ja se, ipak, ne slažem."
     "Zato što, onda, valjda misliš da ne bismo mogli nadmudriti pripadnike Druge zadužbine?"
     "Možda i ne bismo, ali to nije razlog."
     Čenis brzo obori pogled na ono što je drugi čovek držao u ruci i ljutito reče: "Hoćeš da kažeš da je to razlog?"
     Pričer se poigravao svojim atomskim pištoljem. "Tačno. Uhapšen si."
     "Zbog čega?"
     "Zbog toga što si izdao Prvog građanina Saveza."
     "Šta to treba da znači?" Čenis stisnu usnice.
     "Veleizdaja! Kao što rekoh. Sredujem situaciju."
     "Imaš li dokaz? Dokazni materijal, pretpostavke, maštarije? Jesi li poludeo?"
     "Ne. A ti? Misliš li da Mazgov bez razloga šalje mladunce neodbijene od sise na smešne, razmetljive misije? Svojevremeno mi je to čudno izgledalo. Ali gubio sam vreme sumnjajući u sebe samog. A zašto je tebe poslao? Zato što se lepo osmehuješ i oblačiš? Zato što imaš dvadeset i osam godina?"
     "Možda zbog toga što mi se može verovati. Zar ne vidiš logične razloge?"
     "Ili možda zato što ti se ne može verovati. Što je prilično logično, kako ispada."
     "Da li to izmenjujemo paradokse, ili je ovo neko nadmudrivanje rečima da bi se videlo ko je kadar da što manje kaže sa što više reči?"
     Atomski pištolj se približi, a za njim i Pričer. "Ustaj." Stajao je uspravno pred mladićem.

     Bez naročite žurbe Čenis ustade i bez ikakvog grčenja trbušnih mišića oseti kako mu otvor cevi atomskog pištolja dodiruje pojas.
     "Mazgov je želeo da se pronađe Druga zadužbina", reče Pričer. "Nije uspeo, a ni ja u tome nisam uspeo, dok je tajna koju niko od nas nije uspeo da otkrije bila dobro skrivana. Preostala je još jedna mogućnost - a ta bi bila da se pronađe jedan tragač koji već zna gde je skrovište."
     "A to bih bio ja?"
     "Očigledno. Ja to onda, naravno, nisam znao, ali iako moj mozak, možda, sporije radi, još uvek je usmeren u ispravnom pravcu. Kako smo samo lako pronašli Kraj Zvezda! Kako si čudesno pretražio baš ono pravo područje polja na Sočivu iako postoji beskonačan broj mogućnosti! A pošto si to obavio, kako smo lepo uočili baš pravu tačku za osmatranje! Ti, nespretna budalo! Da li me toliko potcenjuješ da si mislio da nikakav spoj slučajnosti neće biti suviše preteran za mene da ga progutam?"
     "Misliš da sam imao suviše uspeha?"
     "Za polovinu previše, za jednog lojalnog čoveka."
     "Zbog toga što su merila uspeha koja si mi postavio bila toliko niska?"
     Atomski poštolj ga munu, mada je na licu pred Čenisom samo hladan sjaj očiju odavao narastajući gnev. "Zato što si plaćenik Druge zadužbine."
     "Plaćenik", dobaci Čenis sa krajnjim prezirom. "Hajde, dokaži to."
     "Ili si pod njihovim mentalnim uticajem."
     "A da Mazgov to ne zna? Smešno!"
     "A da Mazgov to zna. Upravo je u tome moja poenta, moj mladi nedosetljivče. Sa znanjem Mazgova. Da nije tako, zar misliš da bi dobio brod da se njime igraš? Doveo si nas do Druge zadužbine, baš kao što je i trebalo da učiniš"
     "Izvukao sam jedno zrnce iz ove gomile prazne slame. Mogu li da upitam zbog čega bih sve to radio? Ako sam izdajica, zbog čega bih vas dovodio do Druge zadužbine? Zar nisam mogao da se majem tamo-amo kroz Galaksiju, veselo skakućući i da pri tom ne nađem ništa više no što si svojevremeno ti pronašao?"
     "Zbog broda. I zbog toga što je ljudima iz Druge zadužbine očito potrebno atomsko oružje za samoodbranu."
     "Moraćeš da nađeš neki bolji razlog od tog. Jedan brod im ne bi ništa značio, a ako misle da bi mogli da upoznaju nauku na osnovu jednog broda, onda bi pripadnici Druge zadužbine zaista bili vrlo, vrlo glupi. Bila bi to glupavost one vrste kakvu, rekao bih, ti poseduješ."
     "Imaćeš prilike da ovo objasniš Mazgovu."
     "Vraćamo se na Kalgan?"
     "Na protiv. Ostajemo ovde. A kroz petnaest minuta - koji minut više ili manje - pridružiće nam se Mazgov. Zar misliš da nas nije pratio, moj oštroumni, bistri samoobožavaoče? Dobro si odigrao ulogu mamca za protivničku stranu. Možda nam nisi priveo naše žrtve, ali si nas izvesno doveo do naših žrtava."
     "Mogu li da sednem i da ti nešto slikovito objasnim", zamoli Čenis. "Molim te?"
     "I dalje ćeš stajati."
     "Najzad, mogu to i stojeći da kažem. Misliš da nas je Mazgov sledio zbog onog hipertrasera u kolu veze?"

     Atomski pištolj kao da zadrhta. Čenis se ne bi u to zakleo.
     "Ne izgledaš iznenađen. No, neću traćiti vreme sumnjičeći te da si iznenađen. Da, znao sam za hipertraser. A sad, pošto sam ti pokazao da sam znao nešto što nisi mislio da znam, ja ću tebi reći nešto što ne znaš, a ja znam da ne znaš."
     "Dozvoljavaš sebi suviše dugačak uvod, Čenise. Očekivao bih da ti je smisao za izmišljanje bolje podmazan."
     "Ovo nije nikakvo izmišljanje. Bilo je izdajnika, naravno, ili neprijateljskih agenata, ako ti se ta reč više dopada. Međutim, Mazgov je to na dosta čudan način saznao. Znaš, izgleda da je neko petljao po nekim od njegovih preobraćenika."
     Ovog puta atomski pištolj zadrhta. U to nije bilo sumnje.
     "Povlačim to, Pričeru. Zato sam mu bio potreban. Bio sam nepreobraćen. Zar ti nije naglasio da mu je potreban jedan nepreobraćen čovek? Navevši pravi razlog, ili ne?"
     "Probaj s nečim drugim, Čenise. Da sam bio protiv Mazgova, znao bih to." Tiho i brzo Pričer proveri svoj mozak. Izgledao je isti. Izgledao je isti. Čovek je, očigledno, lagao.
     "Hoćeš da kažeš da osećaš odanost prema Mazgovu? Možda. U odanost nisu dirali. Mazgov je rekao da bi se to suviše lako otkrilo. Ali kako se psihički osećaš? Bezvoljno? Da li si se sve vreme osećao normalno, otkako si krenuo na ovo putovanje? Ili si se katkada osećao čudno, kao da nisi baš sasvim onaj stari? Je l' ti to pokušavaš da kroz mene izbušiš neku rupu, a da ne dodirneš obarače?"
     Pričer povuče atomski pištolj za pola palca. "Šta pokušavaš da kažeš?"
     "Kažem da su po tebi petljali. Manipulisali su tobom. Nisi video Mazgova da stavlja taj hipertraser. Nisi video nikoga kako to čini. Samo si ga tamo našao i pretpostavio da nas prati. Sigurno da tvoj ručni primopredajnik uspostavlja vezu s brodom preko talasne dužine koja ne odgovara mojoj. Misliš da nisam to znao?" Sada je govorio ubrzano, ljutito. Maska ravnodušnosti se sada pretvorila u svirepost. "Ali odande nam ne dolazi Mazgov. Nije to Mazgov."
     "Ko dolazi, ako ne on?"
     "A šta ti misliš? Taj hipertraser sam pronašao onog dana kada smo krenuli. Ali ja nisam pretpostavljao da je to Mazgov. Nije imao razloga da se meša u tom času. Zar ne zapažaš kako je to nesmisleno? Da sam ja izdajica, a da on to zna, mogao je da me preobrati isto onako lako kako je to s tobom učinio, čime bi iz mog mozga izmamio tajnu položaja Druge zadužbine a da me ne šalje preko polovine Galaksije. Možeš li ti da sakriješ neku tajnu od Mazgova? A ako ja nisam znao, onda ga do nje ne bih mogao dovesti. Zašto bi me onda, u oba slučaja, poslao? Jasno je da je hipertraser tamo stavio neki agent Druge zadužbine. To nam se sada približava. A da li bi bio prevaren da po tvom vrlom mozgu nisu vršljali? Kakva je to tvoja vrsta normalnosti kad si krajnju ludost smatrao mudrošću? Da ja dovedem brod Drugoj zadužbini? Šta bi s brodom uradili?
     Tebe žele, Pričeru. O savezu znaš više nego iko drugi, osim Mazgova, a za njih nisi opasan, dok on to jeste. Zbog toga su mi u um i ulili smer traganja. Naravno, da bi bilo potpuno nemoguće da pronađem Tazendu nasumice tragajući po Sočivu. Znao sam to. Ali sam znao i to da nas sledi Druga zadužbina i znao sam da je to njihovo maslo. Zašto ne igrati njihovu igru? Bila je to borba blefiranjem. Oni su želeli nas, a ja sam želeo njihov položaj, pa nek svemir odnese onog čiji blef nije veći.
     Međutim, sve dok je tvoj atomski pištolj uperen u mene, mi gubimo. A to očigledno nije tvoja ideja. Njihova je. Predaj mi pištolj, Pričeru. Znam da ti ovo izgleda pogrešno, ali ne govori to tvoj um, već iz tebe govori Druga zadužbina. Predaj mi pištolj, Pričeru, pa ćemo se zajedno suočiti s onim što nam se približava."
     S užasom Pričer oseti narastanje zbunjenosti. Izgleda tačno. Zar je mogao toliko pogrešiti? Zbog čega ta večna sumnja u sebe? Zašto nije siguran? Šta je to što čini da Čenis zvuči tako ubedljivo?
     Ubedljivost?
     Ili se to njegov izmučeni um odupire upadu stranog?
     Da li je pocepan nadvoje?
     U magli spazi kako pred njim, ispruživši ruku, stoji Čenis - i u magnovenju postade siguran da će mu predati pištolj. I upravo kad mu se mišići ruke istegoše iza njega se - naročito brzo - otvoriše vrata i on se obazre.

     U Galaksiji ima, možda, ljudi koje bi čovek u mirnijim prilikama mogao da zameni za druge. Sledstveno tome, postoje možda i duševna stanja kada se i neslični parovi ne mogu razlikovati. Ali Mazgov stoji iznad svakog spoja ta dva činioca.
     Ni sva agonija Pričerova uma nije mogla sprečiti da spokojna snaga istog trenutka ne preplavi njegov um.
     Nema te situacije u kojoj bi Mazgov fizički mogao dominirati. Nije dominirao ni u ovoj.
     Bio je prilično smešna pojava u višeslojnoj odeći koja je odebljala njegovu svakodnevnu mršavost, ne dozvoljavajući mu, ipak, da se domogne normalnih dimenzija. Lice mu je bilo zabrađeno, a ono što je preostalo od uvek istaknutog kljuna bilo je crveno od hladnoće.
     Nije bilo, verovatno, nedoličnije vizije izbavitelja.
     "Zadrži svoj atomski pištolj, Pričeru", reče on a onda se obrati Čenisu, koji je slegnuo ramenima i seo: "Ovde kao da je prilično smušen i prilično protivrečan emocionalan kontekst. Šta treba da znači to da vas prati još neko, osim mene?"
     "Da li je hipertraser postavljen na brod po vašem naređenju, gospodine", brzo upade Pričer.
     "Svakako. Zar je verovatno da bi neka druga organizacija iz Galaksije, osim Saveza svetova, imala pristupa na brod?"
     Mazgov ga gladno pogleda.
     "Rekao je..."
     "Pa, on je ovde, generale. Nije potrebno posredno citiranje. Imaš li šta da priznaš, Čenise?"
     "Da, ali, očigledno, svoje greške, gospodine. Mislio sam da je taj traser tamo podmetnuo neki plaćenik Druge zadužbine i da smo ovde dovedeni zbog nekog njihovog cilja kome sam bio spreman da se suprotstavim. Osim toga, imao sam utisak da je general manje-više u njihovim rukama."
     "Zvuči kao da to više ne misliš."
     "Bojim se da ne mislim. Da nije tako, ne biste se pojavili na vratima."
     "E, da to onda isteramo na čistinu." Mazgov zguli spoljne slojeve postavljene, električnom strujom grejane odeće. "Neće vam smetati ako i ja sednem? A sad - ovde smo bezbedni od svake opasnosti da neko upadne. Nijedan stanovnik ove sante leda neće imati želju da se ovom mestu približi. U to vas uveravam." U njegovom naglašavanju svoje moći beše neke okrutne ozbiljnosti.
     Čenis ispolji svoje gnušanje. "Čemu izdvajanje? Da neko neće da posluži čaj i uvede igračice?"
     "Teško. Kakva beše ona tvoja teorija, mladiću? Neko iz Druge zadužbine pratio je vaše kretanje pomoću uređaja kojim ne raspolaže niko osim mene - a kako ono reče da si pronašao ovo mesto?"
     "Gospodine, da bi se objasnile izvesne poznate činjenice, izgleda očigledno da su u moju glavu ulivene neke ideje..."
     "A to su učinili pripadnici te iste Druge zadužbine?"
     "Pretpostavljam da to nije mogao biti niko drugi."
     "Zar ti nije palo na im da ukoliko neko iz Druge zadužbine može da te natera, namami ili privuče da zbog nekih njihovih ciljeva odeš u Drugu zadužbinu - a pretpostavljam da si smatrao da se koriste metodima kakvi su moji, mada, podsećam te, ja mogu da usadim osećanja, a ne i ideje - zar ti nije palo na um i to da taj neko ko to može onda nema potrebe da vam podmeće hipertraser?"

     Preneraženi Čenis naglo podiže pogled i susrete se s krupnim očima svog suverena. Pričer je nešto gunđao, a na ramenima mu se ogledalo olakšanje.
     "Ne", odvrati Čenis, "to mi nije palo na um."
     "I da nisu mogli da se osećaju sposobnim da vas usmeravaju, ukoliko su morali da vam prate kretanje, kao i to da biste, neusmeravani, imali veoma malo izgleda da pronađete put dovde, kao što ste učinili. Da li si na ovo pomislio?"
     "Ni na to."
     "A zašto ne? Da li je tvoj duhovni nivo opao u većoj meri nego što je verovatno?"
     "Na to jedini odgovor može biti jedno pitanje, gospodine. Da li se i vi pridružujete optužbama generala Pričera da sam izdajnik?"
     "U slučaju da je zaista tako, imaš li da nešto kažeš u svoju odbranu?"
     "Samo ono što sam izložio i generalu. Da sam bio izdajnik i da sam znao gde se nalazi Druga zadužbina mogli ste me preobratiti i smesta to saznati. Ukoliko ste smatrali da me treba pratiti, onda ranije nisam znao i nisam bio izdajnik. Tako da na vaš paradoks odgovaram svojim."
     "A kakav ti je zaključak?"
     "Da nisam izdajnik."
     "S tim se, očigledno, moram složiti, pošto je tvoje obrazloženje neoborivo."
     "A mogu li vas onda zapitati zašto ste nas sve vreme iz potaje sledili?"
     "Zbog toga što za svaku činjenicu postoji i neko treće objašnjenje. I ti i Pričer ste neke činjenice objasnili na sebi svojstvene načine, ali ne sve. Ja ću vam - ako mi date vremena - objasniti sve. I to prilično brzo, tako da je mala verovatnoća da ćete se dosađivati. Sedi, Pričeru, i daj mi pištolj. Više ne preti opasnost da nas neko napadne. Ni odavde, a ni sa strane. Zapravo, čak ni od Druge zadužbine. Zahvaljujući tebi, Čenise."
     Soba je bila osvetljena kako je to bilo uobičajeno na Rosemi - pomoću žice zagrejane električnom strujom. O tavanicu je bila okačena jedna sijalica u čijoj je mutnoj, žutoj svetlosti svaki od njih bacao senku.
     "Pošto sam smatrao neophodnim da pratim Čenisa, jasno je da očekujem da time nešto postignem", započe Mazgov. "Kako je sa začuđujućom brzinom i neposrednošću krenuo ka Drugoj zadužbini, možemo opravdano pretpostaviti da je to ono što sam i očekivao da će se desiti. Pošto od njega nisam neposredno primio obaveštenje, nešto se moralo isprečiti. To su činjenice. Čenis, naravno, zna odgovor. Znam ga i ja. A ti, Pričeru?"
     "Ne, gospodine", tvrdoglavo će Pričer.
     "Onda ću ti objasniti. Samo jedna vrsta čoveka može istovremeno znati gde je Druga zadužbina i mene sprečavati da to saznam. Čenise, bojim se da si ti sam iz Druge zadužbine."
     Nagnuvši se napred, Čenis se osloni laktovima o kolena i, ne promenivši izraz, besno upita: "Kakav je tvoj pouzdan dokaz? Danas se već više nego dva puta pokazalo da je dedukcija pogrešna."
     "Postoji i pouzdan dokaz, Čenise. To je prilično lako. Rekao sam ti da je neko dirao u moje ljude. Taj koji je to činio morao je očigledno biti neko ko je - a) nepreobraćen, i - b) prilično blizu središta zbivanja. Polje je bilo široko, mada i ne sasvim neograničeno. Imao si suviše uspeha, Čenise. Ljudima si se suviše dopadao. Suviše dobro si se snalazio.
     Onda sam te pozvao da preuzmeš ovu ekspediciju, i to te nije iznenadilo. Motrio sam tvoje osećanje. Nije ti smetalo. Preterao si tada sa samouverenošću, Čenise. Nijedan zaista običan čovek ne bi mogao da izbegne bar malo kolebanja zbog takvog zadatka. Pošto je tvoj mozak izbegao to koleganje, mogao je biti ili budalast ili kontrolisan.
     Te dve mogućnosti je bilo lako proveriti. U trenutku opuštenosti dokopao sam se tvog mozga i na trenutak ga ispunio tugom, a zatim je uklonio. Sa tako savršenom veštinom bio si posle ljut da sam se mogao zakleti da je to bila prirodna reakcija - da ne beše onog što se najpre desilo. Naime, kad sam se stušito na tvoja osećanja u jednom trenutku, u magnovenju, pre nego što si se obuzdao, tvoj mozak je pružio otpor. Samo sam to hteo da saznam.
     Niko ne bi mogao da mi se opire, čak ni na tren, a da ne poseduje moć kontrole sličnu mojoj."
     "I? Šta sad?" Čenisov glas je bio tih i gorak.
     "A sad ćeš umreti - kao pripadnik Druge zadužbine. To je neophodno i verujem da ćeš razumeti."
     Čenis je ponovo netremice gledao u otvor pištoljske cevi. Njim je ovog puta upravljao um nimalo sličan Pričerovom, kojeg je mogao da obrće kako mu drago, već um zreo i otporan na silu kakav je i njegov rođeni.
     Delić vremena koji mu je bio ostavljen za ispravku zbivanja bio je kratak.

     Za čoveka sa normalnim brojem čula i normalnom nesposobnošću za emocionalnu kontrolu teško je da opiše ono što se zatim desilo.
     U suštini, evo šta je Čenis shvatio u ovom sićušnom vremenskom razmaku, koliko je trebalo da kažiprst Mazgova gurne kontakt obarača.
     Tadašnji emocionalni sastav Mazgova sastojao se od oštre i uglačane rešenosti, ni najmanje zamagljene nekim oklevanjem. Da je Čenisa kasnije dovoljno zanimalo da izračuna vreme od odluke da puca do prispeća dezintegrišuće energije, mogao je shvatiti da je mogućnost da umakne trajala oko jedne petine sekunde.
     To jedva da je bilo neko vreme.
     U tom istom majušnom vremenskom razmaku ono što je Mazgov shvatio bilo je to da je emocionalni potencijal Čenisovog mozga iznebuha provalio nagore, a da njegov sopstveni mozak nije osetio nikakav udarac, kao i to da ga je istovremeno, iz neočekivanog pravca, kao vodopad preplavila čista, prodorna mržnja.
     Taj novi emocionalni element ukloni njegov kažiprst s kontakta. Ništa drugo to nije moglo učiniti, a gotovo istovremeno s promenom u ponašanju nastupi i potpuno shvatanje nove situacije. Bila je to živa slika koja potraja kraće nego što bi to njen značaj s dramskog stanovišta iziskivao. Tu je bio Mazgov, čiji je kažiprst skliznuo s atomskog pištolja, kako netremice zuri u Čenisa. Zatim Čenis, sav napet, koji gotovo da se nije usuđivao da diše. I Pričer, zgrčen na stolici, kome se svaki mišić gotovo do kidanja grčio: čija se svaka tetiva izvijala u naprezanju da se baci napred, lica najzad izbačenog iz uvežbane odrvenelosti i pretvorenog u neprepoznatljivu samrtnu masku užasne mržnje, dok su mu oči jedino, potpuno i pre svega bile zaokupljene Mazgovom.
     Između Čenisa i Mazgova tek jedna ili dve reči behu izmenjen - tek reč ili dve i potpuno ogoljavajuće strujanje emocionalne svesti koje će zauvek ostati pravi način uzajamnog sporazumevanja između takvih kakvi oni bejahu.
     Zbog naših sopstvenih ograničenja, potrebno je prevesti u reči ono što se zbilo u tom času, a i nešto kasnije.
     "Prvi građanine, ti si između dve vatre", usiljeno reče Čenis. "Ne možeš istovremeno kontrolisati dva mozga, ne kada je jedan od njih moj i prema tome, možeš da odabereš. Pričer je sada oslobođen od tvog preobraćenja. Ja sam raskinuo lance. To je onaj stari Pričer; onaj koji je jednom pokušao da te ubije; onaj koji te smatra neprijateljem svega onog što je slobodno, pravično i sveto; a, osim toga, on je onaj koji shvata da ga već pet godina svodiš na bespomoćnu ropsku ulizicu. Sada ga zadržavam potiskujući mu volju, ali to će prestati ako me ubiješ, mnogo brže nego što ti budeš mogao da pokreneš atomski pištolj ili čak i svoju volju... ubiće te."
     "Ako se okreneš da bi ga vratio pod svoju kontrolu, ubio ili bilo šta učinio, nešeć moći da se dovoljno brzo ponovo okreneš kako bi mene zaustavio."
     Mazgov se i dalje nije pomerao. Samo tiho uzdahnu u znak priznanja.
     "Tako, sad baci taj pištolj", reče Čenis, "pa da opet budemo na ravnoj nozi i da Pričer ponovo postane tvoj."
     "Napravio sam jednu grešku", najzad izusti Mazgov. "Greška je što je treće lice prisutno u mom sukobu s tobom. To je uvelo jednu suvišnu promenljivu veličinu. To je greška za koju se, držim, mora platiti."
     Nemarno je ispustio pištolj i stopalom ga odgurnuo na drugi kraj sobe. Istovremeno, Pričer se još jednom zgrči i stropošta u dubok san.
     "Biće normalan kad se ponovo probudi", ravnodušno primeti Mazgov.
     Čitava ova razmena misli od trenutka kada je kažiprst Mazgova počeo da pritiska obarač kontakta do trenutka kada je ispustio atomski pištolj odvila se za vreme kraće od jedne i po sekunde.
     Ali baš tu, ispod granice svesti, u vremenu koje je bilo upravo iznad granice opažanja, Čenis uhvati kratkotrajni zračak osećanja Mazgova. Bio je to zračak sigurnog i samopouzdanog trijumfa.