9. ZAVERENICI

     Dr Darelu i Peleju Antoru večeri su prolazile u prijateljskoj razmeni misli, a dani u prijatno beznačajnim poslovima. Mogla je to biti obična poseta. Dr Darel je mladića predstavio kao svog rođaka, preko iz svemira, i taj kliše utoli radoznalost.
     Međutim, dešavalo se da se u razgovoru nekako spomene neko ime. Mirno bi se razmislilo. Dr Darel bi rekao jedno 'Ne' ili 'Da'. U razgovoru preko otvorenog komuni-talasa uzgred bi bio upućen poziv: "Želim da te upoznam s mojim rođakom."
     Arkadijine pripreme su se odvijale na sebi svojstven način. U stvari, njeni postupci su se najmanje mogli smatrati otvorenim.
     U školi je, na primer, navela Olinta Dema da joj pokloni zvučni prijemnik na bateriju koji sam beše napravio. Pri tome je upotrebila metode koji su ukazali na to da njena budućnost obećava opanost za sve muškarce koji budu došli u dodir s njom. Da ne idemo u pojedinosti - ona je samo pokazala takvo zanimanje za hobi kojim se sam Olint hvalio - imao je kod kuće radionicu - spojila je to sa vrlo dobro iznijansiranim prenosom tog zanimanja na bucmaste crte samog Olinta, tako da se nesrećni junoša obreo kako 1) nadugačko i živahno izlaže principe hipertalasnog motora, 2) postaje vrtoglavo svestan krupnih zaokrugljenih očiju koje su tako vedro počivale na njegovim i 3) kako sam gura u njene voljne šake svoju najveću dotadašnju kreaciju, napred pomenuti zvučni prijemnik.
     Posle toga Arkadija se u smanjenim dozama družila sa Olintom, dovoljno dugo da otkloni svaku sumnju da je razlog njenom prijateljstvu bio taj zvučni prijemnik. Mesecima posle toga Olint je rašljikama svog duha obrtao uspomenu na to kratko razdoblje u svom životu, dok je, najzad, zbog nedostatka nečeg novog, nije ostavio i pustio da padne u zaborav.
     Kada je prispelo sedmo veče i kada je petoro ljudi sedelo u Darelovoj dnevnoj sobi sa hranom u sebi, a duvanom pri sebi, na spratu je Arkadijin pisaći sto zauzimao prilično neugledan domaći proizvod Olintove bistrine.
     Dakle, petorica. Razume se, dr Darel, pomalo osedele kose, uredno odeven, izgledajući nešto stariji od svoje četrdeset i dve godine. Ozbiljni Pelej Antor, povremeno živa pogleda, izgledao je mlad i u sebe nesiguran. Pa trojica novih: video-niovinar Džoul Terbor, krupan, punih usana; penzionisani univerzitetski profesor fizike dr Elvet Semik, sav sparušen i naboran tek napola je ispunjavao svoje odelo; i štrkljasti, nespretni bibliotekar Homir Man. Dr Darel je govorio spokojno, uobičajenim trezvenim tonom: "Ovaj skup je sazvan, gospodo, zbog nečga malkice važnijeg nego što su društveni razlozi. Verovatno ste to nagađali. Pošto ste zbog vaših predistorija namerno odabrani, možete pogoditi i to da je ovo skopčano s opasnošću. Neću je umanjivati, ali želim da naglasim da smo svi mi ionako Osuđeni ljudi.
     Zapazili ste da nikog od vas nismo ni pokušali da krišom pozovemo. Ni od kog nije zatraženo da ovamo dođe a da ga niko ne vidi. Prozori nisu namešteni tako da se ne može gledati unutra. Oko sobe nema nikakvog zaštitnog ekrana. Da ne uspemo potrebno je jedino to da privučemo pažnju neprijatelja, a najbolji način da se ona privuče bio bi kada bi pokušali sa lažnom i teatralnom tajanstvenošću.
     (Ha, pomisli Arkadija naginjući se prema glasovima koji su - pomalo škripavo - dopirali iz male kutije.)
     "Da li ste razumeli ovo?"
     Propraćajući svaku svoju rečenicu nabiranjem lica koje mu je otkrivalo zube i kriveći donju usmu, Elvet Semik reče: "Oh, pređi na stvar. Kaži nam nešto o mladiću."
     "Zove se Pelej Antor", odvrati dr Darel. "Bio je učenik mog starog kolege Klejzija, koji je umro prošle godine. Pre svoje smrti Klejzi mi je poslao snimak njegovog mozga do petog podsloja, a taj snimak je upoređen sa snimkom mozga čoveka pred vama. Vama je, naravno, poznato da se snimak tog podsloja ne može falsifikovati, a da to ne mogu čak ni ljudi koji se bave psihološkom naukom. Ako to ne znate, morate primiti moje reči kao tačne."
     "Negde treba da počnemo", iskrivivši usta reče Terbor.
     "Uzećemo da je ono što kažeš tačno, jer ti si najveći elektroneurolog u Galaksiji otkako je Klejzi umro. Bar tako sam te nazvao u poslednjem video-komentaru, a čak sam i sam u njega poverovao. Koliko ti je godina, Antore?
     "Dvadeset i devet, g.Terbore."
     "Hm, hm, hm! A i ti si elektroneurolog? Veliki?"
     "Tek ovladavam naukom. Ali radim marljivo, a imao sam tu sreću da budem Klejzijev učenik."
     Man upade. Kad god bi bio uzbuđen pomalo bi zamuckivao: "V-v-voleo b-b-bih da p-p-počnete. Mislim da svi s-s-suviše p-p-pričate."
     Dr Darel odiže obrve u pravcu Mana. "U pravu si Homire. Dajem ti reč, Peleju."
     "Ne bih još govorio", polako reče Pelej Antor. "Pre nego što počnemo - mada shvatam osećanje g. Mana - moram zatražiti podatke o vašim moždanim talasima."
     "Šta ovo znači, Antore? Na kakve podatke o moždanim talasima misli?" Darel se namršti.
     "Na snimke svih vas. Moj ste uzeli, dr Darvele. Ja moram uzeti vaš i svih ostalih. Merenja moram obaviti sam."
     "Zašto bi nam verovao, Darele", primeti Terbor. "Mladić je potpuno u pravu."
     "Hvala vam", reče Antor. "Ako nas povedete do vaše laboratorije, dr Darele, mi ćemo za vama. Jutros sam uzeo slobodu da proverim vaš aparat."

     Elektroencefalografska nauka istovremeno je i nova i stara. Stara je u tom smislu da saznanje o tome da nervne ćelije živih bića proizvode mikrostruje pripada onoj ogromnoj kategoriji ljudskog saznanja čije je poreklo potpuno zaboravljeno. To je saznanje koje se proteže tako daleko unazad, čak do najranijih ostataka ljudske istorije.
     A ipak, i novo je. Činjenica postojanja mikrostruja dremala je tokom desetina hiljada godina Galaktičkog carstva kao jedan od onih živih i neobičnih, ali sasvim nekorisnih delova ljudskog saznanja. Neki su pokušali da izvrše klasifikaciju talasa na talase budnog i usnulog stanja, spokojnog i uzbuđenog, dobrog i lošeg - ali čak i najšire koncepcije posedovale su svoje horde iuzetaka koje bi sve pokvarile.
     Drugi su pokušavali da dokažu da postoje grupe moždanih talasa, slično dobro poznatim krvnim grupama, kao i to da je određujući činilac spoljna sredina. To su bili rasisti koji su tvrdili da se čovek može podeliti u podvrste. Međutim, takva filosofija nije mogla stati ispred nadmoćnog ekjumenskog pokreta, prouzrokovanog činjenicom da je Galaktičko carstvo bilo jedina politička jedinica koja je obuhvatala dvadeset miliona zvezdanih sistema, a da je spajalo sve ljude od centralnog sveta Trantora - sada samo veličanstvene i nemoguće uspomene na veliku prošlost - do najusamljenijeg asteroida na periferiji.
     S druge strane, u društvu koje se toliko posvetilo fizičkim naukama i beživotnoj tehnologiji, kakvo je bilo Prvo carstvo, postojalo je neodređeno ali snažno sociološko potiskivanje proučavanja uma. Manje je uvažavano zato što je bilo od manje neposredne koristi; slabo je finansirano jer je bilo manje unosno.
     Posle raspada Prvog carstva nastalo je rasparčavanje organizovane nauke koja je sve više i više nazadovala, idući niže i od osnova atomske energije, tamo do hemijske energije uglja i nafte. Jedini izuzetak od ovoga bila je, naravno, Prva zadužbina, gde je održavana oživljena i ojačana iskra nauke i konačno bila dovedena do rasplamsavanja. Ali i tu je fizika vladala, a mozak, osim u hirurgiji, ostajao poprilično zanemarena oblast.
     Hari Seldon je prvi izneo nešto što će se vremenom pokazati kao tačno.
     "Nervne mikrostruje u sebi nose varnicu svakog promenjenog nadražaja i reakcije, bili oni svesni ili ne. Moždani talasi zabeležni drhtavim šiljcima i udolinama na kockastom papiru ogledalo su združenih misaonih impulsa milijardi ćelija. Teoretski, trebalo bi da analiza otkrije i poslednju misao i najmanje osećanje subjekta. Trebalo bi da se otkriju razlike koje potiču ne samo od krupnih fizičkih mana, nasleđenih ili stečenih, već i od promenljivih emotivnih stanja, stečenog obrazovanja i iskustva, pa čak i od nečeg tako tananog kao što je to promena životne filosofije subjekta."
     Ali čak ni Seldon nije mogao otići dalje od spekulacije.
     A sada, ima već pedeset godina kako ljudi iz Prve zadužbine kidišu na to neverovatno ogromno i složeno skladište novog saznanja. Prišli su mu, prirodno, pomoću novih tehnika kakva je, na primer, primena elektroda na šavu lobanje načinjenom novorazvijenim sredstvima koja su mogućavala da se sa sivim ćelijama uspostavi neposredna veza, a da čak nije potrebno obrijati ni delić glave. Postoji i uređaj za snimanje koji automatski beleži podatke o moždanim talasima kako u globalu, tako i u posebnim funkcijama sa šest nezavisnih promenljivih.
     Najvažniji je, možda, bio narastao ugled encefalografije i encefalografa. Najveći od njih, Klejzi, učestvovao je na naučnim skupovima kao ravan fizičarima. Sam dr Darel, mada se više nije aktivno bavio naukom, bio je poznat po svojim sjanim dostignućima u encefalografskoj analizi isto onoliko koliko i po činjenici da je sin Bejte Darel, velike junakinje prethodne generacije.
     I tako, dok dr Darel sada sedi na svojoj naslonjači, nežni dodir peperjastih elektroda jedva da nagoveštava neki pritisak na njegovu lobanju, a igle u vakuumizovanom prostoru podrhtavaju tamo-amo. Leđima je okrenut registratoru - u protivnom bi, kao što je poznato, pogled na krivulje koje se pomeraju doveo do nesvesnog pokušaja da se one kontrolišu sa vidnim rezultatom - međutim, on zna da glavni brojčanik izražava snažno ritmičku i malo promenljivu sigma-krivu njegovog snažnog i disciplinovanog mozga. A nju će potkrepiti i očistiti pomoćni brojčanik koji pokazuje talase malog mozga. Čeoni režanj će prouzrokovati oštre, gotovo diskontinuelne skokove, a prigušena kolebljivost iz ispodpovršinskih područja sa svojim uskim područjem frekvencija...
     Poznavao je snimak svojih moždanih talasa onako kao što slikar savršeno poznaje boju svojih očiju.
     Kad Darel ustade iz ležaljke Pelej Antor ne reče ni reč. Mladić izdvoji sedam snimaka, osmotri ih hitrim, sveobuhvatnim pogledom čoveka koji tačno zna šta se traži od svake sićušne, gotovo nepostojeće facete. "Ako nemate ništa protiv, dr Semik, vi ste na redu."
     Od starosti požutelo Semikovo lice bilo je ozbiljno. Encefalografija je bila nauka koja se razvila kad je već bio star i o njoj je malo znao; skorojevićka nauka koju je pomalo mrzeo. Znao je da je star i da će to pokazati snimak njegovih talasa. To su pokazivale bore na njegovom licu, njegov pogureni hod, drhtanje ruke, ali oni su govorili samo o njegovom telu. Snimci moždanih talasa mogu pokazati da mu je i um ostario. Neprijatni i nedozvoljeni upad u čovekovu poslednju utvrdu, u njegov rođeni um.
     Elektrode behu postavljene. Sam postupak, naravno, ništa ne boli od početka do kraja. Jedino je postojalo neko slabo treperenje, daleko ispod praga osećanja.
     Potom dođe red na Terbora, koji je u toku petnaestominutnog postupka sedeo mirno i neosetljivo, pa na Mana koji se na prvi dodir elektroda trgnuo, a zatim proveo ostatak vremena bečeći oči kao da želi da ih izvrne i da posmatra kroz rupu na svom potiljku.
     "A sad..." reče Darel kad je sve bilo gotovo.
     "A sad", s izvinjavanjem će Antor, "u kući postoji još jedna osoba."
     Mršteći se, Darel upita: "Moja kćer?"
     "Da. Ako se sećate, dr Darele, zatražio sam da večeras ostane kod kuće."
     "Zbog encefalografske analize? Tako ti Galaksije, čemu?"
     "Bez nje ne mogu nastaviti."
     Darel sleže ramenima i pođe uz stepenice. Na vreme upozorena Arkadija isključi prijemnik pre nego što će otac ući, a zatim s blagom pokornošću pođe za njim dole. Po prvi put u životu našla se pod elektrodama, izuzev kad su joj ono kao sasvim maloj uzeli osnovni snimak mozga radi identifikacije i upisa u knjige.
     "Mogu li da pogledam", zatraži, kad je bilo gotovo, ispružajući ruku.
     "Ne bi razumela, Arkadija", reče dr Darel. "Zar ti nije vreme za spavanje?"
     "Da, oče", smerno će ona. "Laku noć svima."
     Ustrčala je uz stepenice i, uz minimalne pripreme, bacila se u postelju. Sa Olintovim prijemnikom naslonjenim na uzglavlje osećala se kao neka ličnost iz mikro-knjige i svakog časa je stezala prijemnik u ekstazi zbog špijunskog sadržaja.
     Prve reči koje je začula behu Antorove. "Gospodo, analize su zadovoljavajuće. Uključujući i onu deteta."
     Dete, s gnušanjem pomisli Arkadija u mraku, narogušivši se na Antora.
     Antor otvori torbu i iz nje izvadi nekoliko tuceta snimaka moždanih talasa. Nisu to bili originali. Niti se na torbi nalazila obična bravica. Da se ključ nalazio u nekoj drugoj šaci, a ne u njegovoj, sadržaj bi za tili čas bešumno sagoreo u neodgonetljiv pepeo. Sa snimcima izvađenim iz torbe to se ionako desilo posle pola časa.
     Međutim, za vreme njihovog kratkog veka Antor brzo izgovori: "Ovde su snimci nekolicine manje važnih državnih funkcionera sa Anakreona. Ovo je psiholog sa Univerziteta na Lokrisu; ovo je industrijalac sa Sivene. Ostali su kao što vidite."
     Okupiše se. Svima, osim Darela, bili su to samo mnogi treptaji predstavljeni na ovojcima papira. Darelu su oni dovikivali na milion jezika.
     "Skrećem vam pažnju, dr Darele", ovlaš pokaza Antor, "na izravnato područje između sekundarnih taujanskih talasa na čeonom režnju, što je zajedničko svim ovim snimcima Da li želite moj analitički računar, gospodine, da biste ovo tvrđenje proverili?"
     Analitički računar se može smatrati dalekim rođakom - kao što je to neboder nekoj kolibi - one igračke iz obdaništa, logaritmara. Darel ga je koristio hitro pokrećući ručni zglob, što je odavalo dugu praksu. Rezultate je nacrtao slobodnom rukom i oni behu, kao što je i Antor tvrdio, bezoblične zaravni u oblasti čeonog režnja gde su se mogle očekivati izražene vijuge.
     "Kako to tumačite, dr Darele?" upita Antor.
     "Nisam siguran. Ovako s neba pa u rebra, ne vidim kako je to moguće. Čak i u slučaju amnezije postoji suzbijanje, ali ne i nestanak. Možda je to neka drastična operacija mozga?"
     "Ah, nešto je odsečeno", nestrpljivo uzviknu Antor, "da! Međutim, ne u fizičkom smislu. Znate, Mazgov je baš tako nešto mogao napraviti. Mogao je da potpuno suzbije svaku sposobnost za neko osećanje ili neki duhovni stav i da ne ostavi ništa drugo do takvu zaravan. Ili je..."
     "Ili je to mogla uraditi Druga zadužbina. Zar ne?" upita Terbor, polagano razvlačeći usne u osmeh.
     Nije postojala prava potreba da se odgovori na to potpuno retoričko pitanje.
     "Šta vas je navelo da posumnjate, g. Antore", upita Man.
     "Nisam to bio ja. Bio je to dr Klejzi. Skupljao je snimke moždanih talasa onako kako to čini Planetarna policija, ali na drugi način. Specijalizovao se za intelektualce, državne funkcionere i vodeće poslovne ljude. Znate, sasvim je jasno da ukoliko Druga zadužbina usmerava istorijski tok Galaksije - ili nas - da to mora činiti tanano i na najmanje primetan način. Ukoliko dejstvuje preko umova, kako to zaista mora biti, to moraju biti umovi ljudi od uticaja na kulturu, industriju ili politiku. A njima se on i bavio."
     "Da", usprotivi se Man, "ali da li postoji nešto što bi to potkrepilo? Kako se ponašaju ti ljudi - mislim, kod kojih postoji ta izravnatost? Možda je to potpuno normalna pojava." Svojim nekako dečjim plavim očima beznadežno je pogledao u ostale, ali mu niko ne uzvrati ohrabrenjem.
     "Prepuštam to dr Darelu", reče Antor. "Zapitajte ga koliko je puta video ovaj fenomen u toku svog proučavanja ili u literaturi prethodne generacije. A onda ga zapitajte kakve su šanse da se otkrije makar samo u jednom na svakih hiljadu slučajeva u kategorijama koje je dr. Klejzi proučavao."
     "Mislim da nema sumnje", zamišljeno će dr Darel, "da su ovo veštački mentaliteti. Prepravljeni su. Na izvestan način sam u to sumnjao."
     "To znam, dr Darele", primeti Antor. "Znam i to da ste nekad radili sa dr Klejzijem. Želeo bih, međutim, da znam zašto ste prestali."
     U njegovom pitanju zapravo nije bilo neprijateljstva. Možda ničeg više od opreznosti, ali je u svakom slučaju izazvalo duži tajac.
     Darel je gledao od jednog do drugog gosta, a onda će naglo: "Zato što Klejzijeva borba nije imala svrhe. Borio se sa protivnikom koji je za njega bio suviše jak. Otkrivao je ono što smo - on i ja - znali da će otkriti, a to je da nismo svoji sopstveni gospodari. A ja nisam želeo da znam! Imao sam svoje samopoštovanje. Voleo sam da mislim da je naša Zadužbina predvodnik kolektivne duše Zadužbine; da se naši preci nisu uludo borili i umirali. Smatrao sam da će biti jednostavnije da odvratim pogled sve dok ne postanem sasvim siguran. Mesto mi nije bilo potrebno, jer državna penzija trajno dodeljena porodici moje majke može pokriti moje jednostavne potrebe. Da bih odagnao dosadu dovoljna je moja kućna laboratorija, a život će se jednog dana završiti... A onda je Klejzi umro."
     "Taj Klejzi, ne poznajem ga. Kako je umro?" zainteresovao se Semik, pokazujući zube.
     "Umro je. Znao je da će umreti. Pola godine ranije rekao mi je da se suviše približio smrti..." odlučno upade Antor.
     "A s-s-sad smo joj se m-m-mi suviše približili, zar ne?" primeti Man osušenih usta, a pri tom mu se pomeri Adamova jabučica.
     "Da, ali to bi se ionako desilo - svima nama", bez uvijanja odvrati Antor. "Zbog toga ste svi vi odabrani. Ja sam Klejzijev učenik. Dr Darel je bio njegov kolega. Džoul Terbor je u svojim emisijama, osuđivao našu slepu veru u izbaviteljsku ruku Druge zadužbine, sve dok ga vlada nije onemogućila uz pomoć, da i to spomenem, moćnog finansijera na čijem se mozgu zapaža ono što je Klejzi imao običaj da naziva, prepravljenom zaravni'. Homir Man ima najveću postojeću zbirku podataka o Mazgovu, a objavio je neke radove koji se bave razmišljanjem o prirodi i funkciji Druge zadužbine. Dr Semik je isto onoliko koliko i ostali doprineo encefalografskoj matematičkoj analizi, mada ne verujem da je shvatio da se njegovi proračuni mogu i tako primeniti."
     Razgrogačivši oči, Semik prsnu u smeh: "Ne, mladiću. Ja sam analizirao intranuklearna kretanja, ovaj, problem n-tela. Pojma nemam o encefalofrafiji."
     "Onda znamo gde smo. Vlada, naravno, može da ništa ne preduzme po ovom pitanju. Ne znam da li su gradonačelnik ili neko iz njegove uprave svesni ozbiljnosti situacije. Ali jedno znam - nas petorica nemamo šta da izgubimo, a možemo dobiti mnogo. Sa svakim novim saznanjem možemo se proširiti u bezbednim pravcima. Razumete, mi ovde smo samo početak."
     Terbor upita: "Koliko je daleko otišla ova infiltracija Druge zadužbine?"
     "Ne znam. To je jednostavan odgovor. Svaka infiltracija koju smo otkrili bila je na spoljnim rubovima nacije. Matični svet je možda još čist, mada ni to nije izvesno - inače vas ne bih proveravao. Zbog vašeg napuštanja istraživačkog rada s Klejzijem vi ste bili naročito sumnjivi, dr Darele. Znate, Klejzi vam to nikada nije oprostio. Ja sam mislio da vas je, možda, Druga zadužbina podmitila, ali Klejzi je uvek tvrdio da ste kukavica. Oprostićete mi, dr Darele, ovo navodim da bih razjasnio svoj sopstveni položaj. Lično mislim da shvatam vaše držanje, a ako je to zaista bio kukavičluk mislim da se da opravdati."
     Dr Darel duboko uzdahnu pre nego što će odgovoriti. "Pobegao sam! Nazovite to kako hoćete. Pokušao sam da sačuvam naše prijateljstvo; međutim, on mi nikada nije pisao, niti me je posetio sve do onog dana kad mi je poslao snimak tvojih moždanih talasa, a to je bilo na nedelju dana pre no što će umreti..."
     "Ako ne zameraš", prekide ga Homir Man u nastupu nervozne govorljivosti. "N-n-ne shvatam šta misliš da radiš. B-b-bedna smo mi š-š-šačica zaverenika, ako samo budemo pričali, pričali i p-p-pričali. Uostalom, ne vidim šta možemo učiniti. Ovo je m-m-mnogo detinjasto. M-m-moždani talasi i tandara-broć. Postoji li bar jedna stvar koju nameravate da preduzmete?"
     Pogled Peleja Antora blistao je. "Da, postoji. Potrebno nam je više podataka o Drugoj zadužbini. To je od prvenstvene važnosti. Prvih pet godina svoje vladavine Mazgov je proveo upravo u traganju za takvim podacima i nije uspeo, ili nas bar tako uveravaju. A onda je prestao da traži. "Zašto? Zato što nije imao uspeha? Ili zato što je uspeo?"
     "O-o-opet priče", ogorčeno će Man. "Kako mi to možemo saznati?"
     "Ako me budete saslušali... Prestonica Mazgova bila je na Kalganu. Pre Mazgova Kalgan nije ulazio u sferu trgovačkog uticaja Zadužbine, a ni sada ne ulazi. Kalganom, bar zasad, vlada neki Stetin, ukoliko sutra ne dođe do nove dvorske pobune. Stetin sebe naziva Prvim građaninom i smatra se naslednikom Mazgova. Ukoliko na tom svetu postoji neko predanje, ono počiva na superhumanosti i veličini Mazgova - predanje gotovo praznoverno po svojoj jačini. Usled toga se stara palata Mazgova čuva kao svetilište. Niko neovlašćeno ne može u nju ući, a unutra nikada ništa nije bilo taknuto."
     "I?"
     "I, a zašto je tako? U vreme kao što je ovo ništa se ne dešava bez razloga. A šta ako palatu Mazgova ne čini nedostupnom samo sujeverje? Šta ako je Druga zadužbina tako uredila? Ukratko, a šta ako su unutra rezultati petodišnje potrage Mazgova..."
     "Ah, koješta."
     "A zašto da ne? U toku čitave svoje istorije Druga zadužbina se skrivala i u najmanjoj meri mešala u galaktičke poslove. Znam da bi nama izgledalo logičnije uništiti palatu, ili bar ukloniti te podatke. No, morate uzeti u obzir psihologiju tih velikih psihologa. To su sve sami Seldoni, sve sami Mazgovi, a delaju zaobilazno, preko mozga. Nikada neće uništiti ili ukloniti ako svoje ciljeve mogu postići stvaranjem nekog duševnog stanja, a?"
     Ne primivši nikakav odgovor, Antor produži: "A vi, Mane, vi ste prava ličnost za pribavljanje obaveštenja koja su nam potrebna."
     "Ja?" Čuo se zapanjen usklik. Manov pogled je leteo s jednog na drugog. "Ja to ne mogu obaviti. Nisam ja čovek od akcije, nisam televizijski junak. Ja sam bibliotekar. Ako vam tako mogu pomoći, u redu, rizikovaću i Drugu zadužbinu, ali ne idem u svemir zbog takvog nekog zanesenjačkog plana."
     "Čujte", strpljivo će Antor, "dr Darel i ja smo se složili da ste vi pravi čovek. To je jedini način da se ovo obavi prirodno. Kažete da ste bibliotekar. Odlično! A kojom se oblašću najviše bavite? Mazgovom! Već raspolažete najvećom zbirkom materijala o Mazgovu koja postoji u Galaksiji. Prirodno je što želite još nešto; kod vas je to prirodnije nego kod ikog drugog. Možete zatražiti dozvolu za ulazak u kalgansku palatu a da ne izazovete sumnju u zadnje namere. Možda će vas odbiti, ali u vas neće posumnjati. Štaviše, imate jednosed krstaricu. Zna se da za vreme godišnjeg odmora obično posećujete stare planete. Čak ste već i bili na Kalganu. Zar ne shvatate da treba jedino da se ponašate onako kako ste uvek činili?"
     "Ali ne mogu se tek tako pojaviti i reči: M-m-molim vas da me pustite u vašu svetinju nad svetinjama, g-g-gospodine Prvi građanine?"
     "A što da ne?"
     "Tako mi Galaksije, zato što me neće pustiti unutra!"
     "Pa dobro. Neka vas ne puste. Vratićete se kući, pa ćemo smisliti nešto drugo."
     U bespomoćnom otporu Man se obazre. Osećao je da ga nagovaraju na nešto što mrzi. Niko se nije ponudio da mu pomogne da se iskobelja.
     I tako, na koncu behu donete dve odluke u kući dr Darela. Prva je predstavljala Manov pristanak, dat preko volje, da poleti u svemir čim bude započeo njegov letnji odmor.
     Druga je bila potpuno nedopuštena odluka krajnje neovlašćene učesnice skupa, doneta kada je uz škljocanje isključila prijemnik i sabrala se za okasneli san. Tom drugom odlukom se za sada nećemo baviti.