4. DVA ČOVEKA I STARCI

     Starci iz te oblasti na Rosemi nisu baš bili onakvi kako bi to čovek očekivao. Nisu bili prosta ekstrapolacija seljaštva - nešto starijeg, više autoritativnog, manje prijateljskog.
     Nipošto.
     Dostvojanstvo kojim su se odlikovali prilikom prvog susreta sve više je raslo, tako da je postalo njihova pretežna odlika.
     Sedeli su oko ovalnog stola kao neki ozbiljni, sporomisleći mislioci. Većina beše tek prevalila najbolje godine, kod nekolicine bradatih brade su bile kratke i uredno doterane. Ipak, dosta ih je bilo koji su izgledali kao da imaju manje od četrdeset godina, tako da postade jasno da je 'Starac' pre izraz poštovanja nego bukvalni opis uzrasta.
     Dva došljaka iz spoljnog svemira sedela su u pročelju, u svečanom ćutanju, upijajući atmosferu punu kontrasta prilično oskudnog, pre ceremonijalnog no zasitnog obeda.
     Posle obeda jednu do dve uljudne opaske - suviše kratke i jednostavne da bi se mogle nazvati besedama - izrekoše najugledniji Starci, a onda u skup prodre izvesna neusiljenost.
     Kao da se dostojanstvenost dobrodošlice strancima povukla pred dobroćudnim rustičnim osobinama radoznalosti i prijateljstva.
     Okupili su se oko dva stranca, i bujica pitanja poteče.
     Raspitivali su se da li je teško upravljati svemirskim brodom; koliko ljudi treba za taj posao; da li se za njihova kopnena vozila mogu načiniti bolji motori; da li je tačno da na drugim svetovima, a tako kažu i za Tazendu, retko pada sneg; koliko ljudi živi na njihovom svetu; da li je veliki kao Tazenda; da li je daleko; kako su istkana njihova odela i otkud im taj metalni sjaj; zašto ne nose krzna; da li se briju svakodnevno; kakav je to kamen na Pričerovom prstenu... Spisak je išao do u nedogled.
     Skoro uvek pitanja bi upućivali Pričeru, kao da su mu kao starijem automatski pripisivali veću vlast. Pričer je bio prinuđen da im sve podrobnije i podrobnije odgovara. Bilo je to kao da je uronio u neku gomilu dece. Njihova pitanja su izražavala krajnje obezoružavajuće čuđenje. Potpuno je bila neodoljiva njihova želja za saznanjem, tako da čovek nije mogao a da im ne odgovori.
     Pričer im objasni da nije teško upravljati svemirskim brodovima, a da su posade zavisile od veličine broda, od jednog čoveka do mnogih članova; da mu nisu poznate pojedinosti motora u njihovim kopnenim vozilima, ali da se, bez sumnje mogu usavršiti; da na raznim svetovima postoje gotovo beskrajne razlike u klimi; da na njegovom svetu žive mnoge stotine miliona, ali da je on daleko manji i beznačajniji od carstva Tazende; da je njihova odeća od tkane silikonske plastike kod koje se metalni sjaj veštački proizvodi pomoću odgovarajućeg usmeravanja površinskih molekula; da se mogu veštački zagrevati tako da su krzna nepotrebna; da se briju svakog dana; da se kamen na njegovom prstenu zove ametist. Spisak se otegao. I protiv svoje volje on utvrdi da se kravi prema ovim naivnim provincijalcima.
     Dok bi im odgovarao uvek bi se čulo brzo čavrljanje među Starcima, kao da raspravljaju o dobijenim obaveštenjima. Bilo je teško pratiti taj njihov razgovor, jer bi zapali u svoju posebno akcentovanu verziju univerzalnog galaktičkog jezika, arhaičnu zbog duge izdvojenosti od tokova živog jezika.
     Čovek bi gotovo mogao reći da njihova razmena opaski lebdi na ivisi shvatanja, ali da za vlas uspeva da izmakne pipcima poimanja.
     Tako je to bilo dok najzad Čenis ne upade: "Poštovana gospodo, sad nama treba da odgovorite na neka pitanja, jer mi smo stranci željni da saznamo što više možemo o Tazendi."
     Ono što nakon toga nastade bio je mukli tajac, a svi do tada govorljivi Starci umuknuše. Mlitavo se opustiše ruke koje su tako brzim i tananim kretnjama propraćale njihove reći, dajući im veću plastičnost i različite prelive u smislu. Krišom su pogledali jedan u drugog, očigledno sasvim radi da onom drugom prepuste reč.
     " Moj saputnik to pita iz prijateljskih pobuda, jer se slava Tazende pronela Galaksijom", brzo upade Pričer, "a mi ćemo, naravno, upoznati guvernera sa privrženošću i ljubavlju Staraca Roseme."
     Nije se čuo nikakav uzdah olakšanja, ali lica se razvedriše. Jedan Starac pogladi palcem i kažiprstom bradu, ispravljajući njene talase slabim pritiskom, pa reče: "Verno služimo gospodarima sa Tazende."
     U Pričeru splasnu ljutina zbog neuvijenog Čenisovog pitanja. Bilo je bar očigledno da ga godine, koje je odnedavno osećao kako mu se prikradaju, nisu lišile sposobnosti da izglađuje greške drugih. "U našem udaljenom kraju Vasione ne znamo mnogo o istoriji gospodara sa Tazende", produži on.
     "Pretpostavljamo da već duže vremena ovde na Rosemi milostivo vladaju."
     "Ni dedovi najstarijih ljudi ne pamte vremena kada nije bilo gospodara", odgovori mu onaj isti Starac koji je i malopre progovorio.
     "Da li je to bilo razdoblje mira?"
     "Bilo je to razdoblje mira." Oklevao je. "Guverner je jak i moćan gospodar, koji se ne bi libio da kazni izdajnika. Naravno, niko od nas nije izdajnik."
     "Pretpostavljamo da je u prošlosti već nekog po zasluzi kaznio?"
     Opet beše nekog oklevanja. "Niko ovde nikada nije bio izdajnik, ni naši očevi, a ni očevi naših otaca. Međutim, na drugim svetovima bilo je takvih i smrt ih je brzo sustigla. Ne treba da o tome razmišljamo, jer mi smo prosti ljudi, siromašni zemljoradnici i ne bavimo se politikom."
     Primetna je bila uzrujanost u njegovom glasu i sveopšta usplahirenost u pogledima svih.
     "Možete li nas uputiti kako bismo mogli urediti da nas primi vaš guverner", pruduži Pričer.
     Istog trenutka nastade preneraženost.
     Posle jednog trenutka, koji se oduži, Starac reče: "Pa, zar vi ne znate? Guverner će sutra biti ovde. Očekivao vas je. Za nas je ovo velika čast. Mi... mi... se nadamo da ćete reći neku lepu reč o našoj odanosti prema njemu."
     "Očekivao nas je, kažete?" Osmeh jedva da iskrivi Pričereve usnice.
     Starci se u čudu zgledaše. "Pa ima već nedelju dana kako vas očekujemo."

     Njihove odaje nesumnjivo behu raskošne za tu planetu. Pričer je stanovao i u gorim. Čenis je prema spoljašnjem svetu ispoljavao samo ravnodušnost.
     Međutim, među njima se pojavila neka napetost drukčije prirode nego do tada. Pričer je osećao da se bliži čas konačne odluke, a da je, ipak, poželjno još malo sečekati. Videti pre toga guvernera povećalo bi rizik do opasnih razmera, mada bi pobeda na toj kocki umnogostručila dobitak. Osetio je mržnju prema maloj brazdi između Čenisovih obrva, prema tananoj ćudljivosti s kojom se mladićeva donja usna oslanjala o zube. Odvratna mu je bila nepotrebna gluma, žudeo je da se to okonča.
     "Kao da su nas očekivali", primeti on.
     "Da", kratko će Čenis.
     "Samo to? Zar ne možeš da pružiš neki suštinskiji doprinos? Dolazimo ovamo i ustanovljavamo da nas guverner očekuje. Može se očekivati da od guvernera saznamo da nas i sama Tazenda očekuje. Kakvu vrednost onda ima čitava naša misija?"
     Čenis podiže glavu i ne pokušavajući da prikrije notu dosade u svom glasu: "Jedno je očekivati nas, a drugo znati ko smo i zašto dolazimo."
     "Očekuješ da ćeš to sakriti od ljudi iz Druge zadužbine?"
     "Možda. Zašto da ne? Zar si spreman da digneš ruke? Pretpostavi da su naš brod otkrili u svemiru. Da li je za jedno kraljevstvo neobično da održava pogranične osmatračnice? Čak i da smo obični stranci, bili bismo zanimljivi."
     "Dovoljno zanimljivi da nam guverner dođe na noge, umesto da bude obratno?"
     "Tim problemom ćemo se baviti kasnije", slegnu ramenima Čenis. "Najpre da vidimo kakav je taj guverner."
     Pričer se namrgodi i napravi grimasu koja mu otkri zube. Situacija je postojala smešna.
     "Jedno bar znamo", s nameštenom veselošću nastavi Čenis. "Tazenda je Druga zadužbina, ili milion delića dokaza jednodušno pokazuju u pogrešnom smeru. Kako tumačiš očiglednu zastrašenost koju meštani osećaju prema Tazendi? Nisam primetio znakove političke dominacije. Izgleda da se njihovi skupovi Staraca slobodno sastaju bez ikakvog uplitanja. Ne izgleda mi ni da je to oporezivanje o kome toliko pričaju na širokoj osnovi, a ni da se efikasno sprovodi. Meštani mnogo govore o sirotinji, ali izgledaju snažni i dobro uhranjeni. Kuće im jesu ružne, a sela neuredna, ali kao da sasvim odgovaraju svojoj nameni. U stvari, ovaj me svet fascinira. Nikada nisam video neprivlačniji svet, a ipak siguran sam da stanovništvo ne pati i da njihovi nekomplikovani životi uspevaju da sadrže dobro uravnoteženu sreću kakve nema kod naprednijih naroda u modernim centrima."
     "Pa, ti si to neki ljubitelj seljačkih vrlina?"
     "Ne dale zvezde!" Čenisa kao da oraspoloži ta misao. "Samo hoću da istaknem značaj svega ovog. Izgleda da je Tazenda uspešan upravljač, uspešan u smislu koji je daleko od efikasnosti Starog carstva ili Prve zadužbine, pa čak i našeg rođenog Saveza. Oni su svojim podanicima donosili mehaničku efikasnost po cenu neopipljivijih vrednosti. Tazenda donosi sreću i dovoljnost. Zar ne primećuješ da je čitava usmerenost njihove vlasti drukčija? Ona nije fizička, već psihološka."
     "Zaista?" Pričer dopusti sebi malo ironije. "A šta je s onim strahom kod Staraca kad govore o kažnjavanju zbog izdaje koje sprovode ti psiholozi - upravljači mekog srca? Kako se to slaže s tvojom tezom?"
     "Da li su oni sami bili podvrgnuti kazni? Govore samo o kažnjavanju drugih. Kao da je saznanje o kažnjavanju tako duboko u njih usađeno da se sama kazna i ne mora nikad primeniti! U njihove mozgove su utisnuti odgovarajući mentalni stavovi, tako da sam siguran da na planeti nema nijednog tazenđanskog vojnika. Zašto to ne shvataš?"
     "Možda ću shvatiti kad budem video guvernera", hladno odvrati Pričer. "Uzgred budi rečeno, a šta ako se i našim mozgovima manipuliše?"
     "Trebalo bi da si se ti na to već privikao", s brutalnim prezirom odvrati Čenis.
     Pričer vidno preblede i s mukom se okrenu. Toga dana više nisu izmenili nijednu reč.

     U tišini ledene noći bez vetra, osluškujući tihe pokrete u snu drugog čoveka, Pričer nečujno namesti svoj ručni predajnik na ultratalasno područje na koje Čenisov prijemnik nije mogao da se podesi, a onda bešumnim dodirom nokta uspostavi vezu s brodom. Odgovor je pristizao u kratkim razmacima kao bešumne vibracije koje jedva da su prelazile prag percepcije.
     "Da li je primljena neka vest?" dva puta zapita Pričer. "Nikakva. I dalje čekamo", dva puta stiže odgovor.
     Pričer ustade iz postelje. U sobi je bilo hladno; on sede na stolicu i oko sebe ututka krzneni pokrivač, a onda stade zuriti napolje u zbijene zvezde koje su se po svom sjaju i složenom razmeštaju toliko razlikovale od ravnomerne izmaglice galaktičkog Sočiva koja je vladala noćnim nebom njegove rodne Periferije.
     Tamo negde između zvezda nalazio se odgovor na teškoće koje su ga ophrvale i on požele da rešenje prispe i najzad sve okonča.
     Na trenutak se ponovo zapita da li je Mazgov bio u pravu - da li mu je preobraćanje otupilo tvrdu oštricu samopouzdanja. Ili je to prosto bilo zbog starenja i promena ovih poslednjih godina?
     Nije mu, zapravo, bilo važno.
     Bio je umoran.

     Guverner Roseme je prispeo bez mnogo šepurenja. Njegov jedini pratilac bio je uniformisani čovek za upravljačem kopnenog vozila.
     Samo kopneno vozilo bilo je raskošne konstrukcije, no Pričeru se ono učini neefikasnim. Nezgrapno se okretalo, a više no jednom primeti kako se trza unazad zbog nečeg što je mogla biti prenagla promena brzine. Već sama konstrukcija je pokazivala da koristi hemijsko a ne atomsko gorivo.
     Tazenđanski guverner lako zakorači na tanak sloj snega i krenu između dva reda Staraca punih strahopoštovanja. Ne obaziruću se na njih, brzo je ušao. Starci krenuše za njim.
     To su iz svojih odaja posmatrala dva čoveka iz Saveza koji je stvorio Mazgov. On - guverner - bio je stamen, prilično zdepast, niskog rasta, neupadljiv.
     Pa, šta s tim?
     Pričer je sebe proklinjao zbog nedostatka srčanosti. Lice mu, naravno, i dalje ostade ledeno spokojno. Nije bilo ponižavanja pred Čenisom, ali vrlo dobro je znao da mu je porastao krivni pritisak i da mu se grlo osušilo.
     Nije to bio fizički strah. Nije on jedan od onih tupoglavih ljudi bez mašte, ljudi od mesa bez nerava koji su preglupi čak i da se boje - ali fizički strah bi mogao da objasni i suzbije.
     Ali ovo je nešto drugo. Bio je to drukčiji strah. On letimice pogleda Čenisa. Mladić je dokono posmatrao svoje nokte i lenjo doterivao neku neprimetnu neravninu.
     U Pričeru se nešto pobuni. Zašto bi se, uostalom Čenis i bojao mentalne manipulacije?
     Pričer u sebi zadrža dah i pokuša da vrati misli unatrag. Kakav je mogao biti pre nego što ga je Mazgov preobratio od nekadašnjeg okorelog demokrate? Teško je bilo prisetiti se. Nije mogao da sebe zamisli. Nije mogao prekinuti spone koje su ga tesno i emocionalno vezivale za Mazgova. U mislima se mogao prisetiti da je jednom pokušao da ubije Mazgova, ali ma koliko da se naprezao ne bi se mogao prisetiti svojih tadašnjih osećanja. Možda je to bila samoodbrana samog mozga: međutim, na intuitivnu pomisao kakva su ta osećanja mogla biti - bez pojedinosti, već samo shvatanje njihovog osnovnog smera - stomak mu zadrhta.
     A ako je guverner vršljao po njegovom mozgu? A ako su se nematerijalni mentalni pipci čoveka iz Druge zadužbine zavukli unutra, u emocionalne naprsline njegovog sastava, rastavile ga i ponovo sklopile...
     Prvi put ništa nije osetio. Nije bilo bola, probadanja u duhu - čak ni osećanja diskontinuiteta. Ako je nekada davno i postojalo takvo vreme - davno, još pre pet kratkih godina - kada je mislio da ga ne voli već mrzi - bila je to grozna iluzija. Stideo se i same pomisli na takvu iluziju.
     Ali bola nije bilo.
     Da li će sastanak s guvernerom biti ponavljanje toga? Da li će se sve ono što se pre toga zbilo - njegova služba kod Mazgova - čitava njegova životna orijentacija - pridružiti onom maglovitom snu iz drugog života koji je sadržao reč Demokratija? Da i Mazgov postane samo san, a da njegova odanost bude samo prema Tazendi...
     Naglo se okrenu u stranu.
     Javi se jaka želja za povraćanjem.
     A onda mu u uhu zazvoni Čenisov glas: "Mislim da je ovo ono pravo, generale."
     Pričer se ponovo okrenu. Jedan Starac beše ćutke otvorio vrata i s nemim poštovanjem dostojanstveno stajao na pragu.
     "Njegova ekselencija, guverner Roseme", izusti on, "u ime gospodara Tazende ima zadovoljstvo da vam uruči svoju dozvolu za audijenciju, te moli da joj se predstavite."
     "Nego šta", uz trzaj Čenis priteže svoj pojas i navuče na glavu rosemićansku kapuljaču.
     Pričerove vilice se stegoše. Ovo je, dakle, bio početak pravog kockanja.
     Guverner Roseme nije bio pojava koja uliva strah. Pre svega bio je gologlav, a proređena svetlosmeđa kosa koja je prelazila u sedu davala mu je blag izgled. Koščati svodovi su se povijali naniže prema očima usred fine mrežice bora; te oči su izgledale lukave; međutim, njegova sveže obrijana brada beše mekušna i slaba, tako da bi prema opštem uverenju pristalica pseudonauke čitanja karaktera iz strukture kostiju odavala 'slabića'.
     Pričer je izbegavao oči, a gledao u bradu. Nije znao da li će to biti efikasno - i da li uopšte nešto može biti efikasno.
     "Dobrodošli na Tazendu! Ostanite s mirom! Da li ste jeli?"
     Guvernerov glas je bio piskav, bezličan.
     Njegova šaka - s drugim prstima i kvrgavim venama - maltene kraljevski pokaza na sto u obliku slova U.
     Nakloniše se i posedaše. Guverner je sedeo na spoljnoj strani osnovice slova U, a oni s unutrašnje, dok se nemi Starci smeštiše s obe strane duž stranica.
     Guverner je kratkim, odsečnim rečenicama hvalio hranu uvezenu sa Tazende - i doista, ona beše druge vrste, mada ne mnogo bolja od prostije hrane Staraca - kudio vreme na Rosemi, a u pokušaju da bude neusiljen on se dotače i složenosti svemirskog putovanja.
     Čenis je malo govorio, a Pričer ne izusti ni reči.
     A onda se i to završi. Pojeli su neko sitno ukuvano voće, upotrebili i bacili u stranu ubruse, pa se guverner zavali.
     Očice su mu svetlucale.
     "Raspitivao sam se za vaš brod. Prirodno, želim da se za njega pobrinu i da izvrše opštu opravku. Izvestili su me da se ne zna gde je."
     "Tačno", veselo odvrati Čenis, "ostavili smo ga u svemiru. To je veliki brod, prikladan za dugačka putovanja po katkad neprijateljski nastrojenim oblastima, pa smo smatrali da bi mogao dovesti u sumnju naše miroljubive namere ako bi ovde pristao. Radije smo sleteli sami, nenaoružani."
     "Prijateljski čin", neubeđeno primeti guverner. "Kažete da je brod veliki?"
     "Nije to ratni brod, ekselencijo."
     "Hm, hm! Odakle dolazite?"
     "Sa male planete iz sektora Santani, vaša ekselencijo. Možda i ne znate za nju, jer nije važna. Radi bismo bili da zasnujemo trgovinske odnose."
     "Trgovina? A šta imate na prodaju?"
     "Sve vrste mašina, Vaša ekselencijo, u zamenu za hranu, drvo, rude..."
     "Hm, hm." Guverner kao da je bio u nedoumici. "U to se malo razumem. Možda bi se nešto moglo srediti na obostranu korist. Možda, pošto natenane budem proučio vaše akreditive - shvatate, da bi se moglo krenuti dalje mojoj vladi će biti neophodna podrobna obaveštenja - a pošto budem pregledao vaš brod, za vas bi bilo veoma uputno da nastavite za Tazendu."
     Na to nije bilo odgovora, pa se guvernerovo držanje primetno ohladi.
     "Ali treba da vidim vaš brod."
     "Na brodu se sada, na žalost, vrše opravke", hladno će Čenis. "Ukoliko vaša ekselencija nema ništa protiv da nam ostavi četrdeset i osam časova, biće vam onda na usluzi."
     "Nisam naviknut na čekanje."
     Po prvi put se Pričerove oči susretoše s besnim pogledom drugog čoveka i kao da u njemu tiho eksplodira dah. Na trenutak se osećao kao da se davi u vodi, a onda se njegove oči otrgoše.
     "Brod neće moći da se spusti još četrdeset i osam sati, ekselencijo", ne pokolebavši se produži Čenis. "Mi smo ovde i to posve nenaoružani. Možete li da sumnjate u naše časne namere?"
     Posle dugog tajca guverner nabusito reče: "Pričajte mi o svetu s koga dolazite."
     To je bilo sve. Na tome se završilo. Nije bilo više neljubaznosti. Pošto je ispunio svoju zvaničnu dužnost guverner je očigledno izgubio interesovanje, a audijencija je ubrzo potpuno zamrla.
     A onda se sve završilo. Pričer se ponovo obreo u njihovim prostorijama i započeo sa samoispitivanjem.
     Oprezno je, zadržavajući dah, 'opipavao' svoja osećanja. Izvesno je da samom sebi nije izgledao drukčiji, ali, da li bi uopšte primetio neku razliku? Da li se osećao drukčijim pošto ga je Mazgov preobratio? Nije li sve izgledalo prirodno? Kako treba da bude.
     Napravio je opit.
     Proračunato je kliknuo u neme šupljine svog uma, a poklik mu je bio jasan i glasio je: "Druga zadužbina mora biti otkrivena i uništena."
     Osećaj sa kojim je taj poklik propraćen beše osećaj iskrene mržnje. U njemu nije bilo ni trunke oklevanja. A onda se u njegovom umu javi misao da zameni reči "Druga zadužbina" rečju "Mazgov", no dah mu zastade već i na samom osećaju, dok mu se jezik splete.
     Do sada je bilo u redu.
     Ali da nisu na neki drugi način namipulisali njime - tananije? Da nisu izvršene neke majušne promene? Promene koje ne bi mogao otkriti zbog toga što je samo njihovo postojanje iskrivljavalo njegovo rasuđivanje?
     Nije bilo načina da se to proveri.
     Međutim, i dalje je osećao apsolutnu odanost prema Mazgovu! Kad je ona ostala neizmenjena, ništa drugo zapravo i nije bilo važno.
     On ponovo skrenu svoje misli na delanje. U svom delu sobe Čenis je bio nečim zaokupljen. Pričerov nokat se spusti na ručni uređaj za vezu. Kada do njega stiže odgovor osetio je kako ga obuzima talas olakšanja od koga zanemoća.
     Nepokretni mišići na licu ga ne odadoše, ali u sebi je od radosti klicao, a kad se Čenis okrenu prema njemu, znao je da je farsa skoro završena.