7. ARKADIJA

     Arkadija Darel odlučno izrecitova u mikrofon svog novog transkribera:
     "Budućnost Seldonovog plana od A. Darel", a onda sumorno pomisli da će jednog dana, kada bude veliki pisac, sva svoja remek-dela pisati pod pseudonimom Arkadi. Samo Arkadi. Bez ikakvog prezimena.
     "A. Darel" je upravo ono što mora da piše na svim svojim pismenim zadacima za predmet Sastav i govorništvo... tako bez ukusa. I sva ostala deca su tako morala da rade, izuzev Olinta. Deo kome se ceo razred smejao kad je to jednom učinio. A Arkadija je ime za devojčice koje su joj nadenuli samo zato što se tako zvala neka njena prababa; njeni roditelji su jednostavno bili potpuno lišeni mašte.
     Sad, kad je već imala četrnaest godina i dva dana, pomislili biste da su priznali tu prostu činjenicu da je odrasla i da će je zvati Arkadi. Stisnula je usta prisetivši se oca kako podiže pogled s uređaja za posmatranje knjiga, tek toliko da bi joj dobacio: "Ama, ako se sad praviš da imaš devetnaest godina, Arkadija, šta ćeš raditi kad ti bude dvadeset i pet, a svi momci budu mislili da ti je trideset?"
     Celom dužinom istegnuta preko doručja i sedišta svoje naročite naslonjače mogla je da se vidi u ogledalu na toaletnom stočiću. Malo joj je vidik zaklanjalo stopalo, jer je vrtela papuču oko palca, pa zato navuče papuču i sede uspravno, neprirodno ukrutivši vrat što bi je, u to je bila sigurna, obično izdužilo za žitava dva palca u jednu sasvim vitku, dostojanstvenu pojavu.
     Na trenutak zamišljeno pogleda u svoje lice - predebelo. Iza zatvorenih usana rastvori vilice za pola palca i iz svakog ugla osmotri iz toga proisteklu neprirodnu usukanost. Brzo jezikom ovlaži usnice, i malkice ih s vlažnom mekoćom napući. A onda opusti kapke na umorno blazirani način... Uh, bez veze, kad joj samo obrazi ne bi bili tako glupavo rumeni.
     Onda položi prste na spoljne uglove očiju i iskosi kapke ne bi li postigla onaj tajanstveni, egzotični i čežnjivi pogled žena sa unutrašnjih zvezdanih sistema, ali joj se šaka ispreči tako da baš nije mogla dobro da vidi svoje lice.
     Zatim podiže bradu i posmatrajući se iz poluprofila, dok su joj oči malo pekle od gledanja iskosa, a vratni mišići malkice boluckali, izusti glasom za oktavu nižim od svog normalnog: "Stvarno, oče, ako misliš da i mrvicu brinem šta će misliti neki glupavi mladići, ti onda..."
     Tada se priseti da joj je mikrofon u ruci još uvek uključen i užasnuto uskliknu: "Uh, bez veze", i isključi ga.
     Sledeće reči se pojaviše na bledo ljubičastom papiru na kome je crta u boji breskve odvajala marginu s leve strane:

     Budućnost Seldonovog plana
     "Stvarno, oče, ako misliš da i mrvicu brinem šta će misliti neki glupavi mladići, ti onda
     Uh, bez veze."
     Sva ljuta izvadi list iz mašine, a drugi sa škljocanjem uredno upadne na mesto. S lica joj se, ipak, izbrisa razdraženost, dok joj se ustašca raširiše u samozadovoljnom osmehu. Delikatno omirisa papir. Baš kako treba. Taman koliko treba elegancije i šarma. A i krasnopis je upravo poslednja reč.
     Mašina beše dopremljena pre dva dana, na njen prvi odrasli rođendan. "Ali oče, svako, ali baš svako u razredu ko ma i najmanje polaže pravo da bude neko, ima mašinu. Samo neki stari bezveznjaci koriste ručne mašine... "
     "Nema drugog modela koji bi, s jedne strane, bio tako mali, a s druge toliko prilagodljiv. Prema smislu rečenice piše bez greške i određuje interpunkcije Prirodno, predstavlja veliku pomoć u školovanju jer ohrabruje korisnika da pravilno izgovara reči i diše, kako bi obezbedio da nema pravopisnih grešaka, a i da ne pominjemo da zbog tačne interpunkcije traži i valjano i elegantno izlaganje", pričao je trgovac.
     Čak i na to otac je pokušavao da je privoli na pisaću mašinu, kao da je ona neka sparušena usedelica-učiteljica.
     No, kad su ga dopremili, bio je to baš onaj model koji je želela - dobijen možda s nešto više cmizdrenja i šmrkanja nego što bi priličilo jednoj odrasloj osobi od četrnaest godina - a ispalo je da piše čarobnim, potpuno ženskim rukopisom, sa najelegantnijim velikim slovima koja je čovek ikada video.
     Štaviše, i reči "Uh, bez veze" nekako su očaravajuće zvučale, kad su prošle kroz transkriber.
     Međutim, to je, ipak, morala da popravi, i zato se uspravi u stolici, poslovno stavi preda se svoj prvi koncept, pa žustro a jasno započe iznova, uvukavši trbuh, isprsivši se i pažljivo kontrolišući svoje disanje. S dramskim žarom zapevucka:

     Budućnost Seldonovog plana
     Dosadašnja istorija Zadužbine, sigurna sam u to, poznata je dobro svima nama koji smo imali tu sreću da prođemo kroz efikasni školski sistem s dobrim nastavničkim kadrom kakav je na našoj planeti.
     (Tako! To je pravi početak za onu pakosnu matoru aspidu, gospođicu Erlking.)
     Ta minula istorija je dobrim delom i minula istorija velikog Plana Harija Seldona. Njih dve čine jednu istoriju. Međutim, pitanje koje danas u sebi postavlja većina ljudi jeste pitanje da li će Plan nastaviti da se odvija u celokupnosti svoje mudrosti, ili će, pak, biti podmuklo osujećen, kao i da, možda, nije već uništen.
     Da bi se ovo shvatilo najbolje bi bilo da brzo preletimo preko najvažnijih elemenata Plana, onako kako su se oni do sada otkrili čovečanstvu.
     (Ovo je bio lak deo, pošto je prošlog polugodišta učila Modernu istoriju.)
     U vreme kada je pre skoro četiri stoleća Prvo galaktičko carstvo obamiralo od paralize koja je prethodila njegovom konačnom umiranju, jedan čovek - veliki Hari Seldon - predvideo je kraj koji se primiče. Pomoću psihoistorijske nauke i njenih kompleksnih proračuna, koji su u međuvremenu zaboravljeni...
     (Pomalo u nedoumici, zastade. Bila je sigurna da se reč kompleksan tako izgovara, a nekako nije izgledalo da je tačno napisana. Uostalom, valjda ne greši ova mašina... )
     ...on i ljudi koji su sa njim radili bili su kadri da predskažu dalje kretanje velikih društvenih i privrednih tokova koji tada behu zahvatali Galaksiju. Bili su u stanju da shvate da će se Carstvo, prepušteno samo sebi, raspasti, a da će posle toga najmanje trideset hiljada godina anarhični haos prethoditi osnivanju novog Carstva.
     Bilo je prekasno da se spreči veliki Pad, ali je, ipak, još uvek bilo moguće da se bar skrati međuvreme haosa. Stoga je razrađen Plan po kome bi samo jedan milenijum razdvajao Drugo carstvo od Prvog. Upravo okončavamo četvrti vek ovog milenijuma i mnoga pokolenja ljudi živela su i umrla, a Plan je nastavio da se neumitno odvija.
     Hari Seldon je osnovao dve zadužbine na suprotnim krajevima Galaksije, na takav način i u takvim uslovima da pruže najbolje matematičko rešenje njegovog psihoistorijskog problema. U jednoj od njih, u našoj Zadužbini, osnovanoj na Terminusu, usredsređena je fizička nauka Carstva. Raspolažući tom naukom, Zadužbina je mogla odoleti napadima varvarskih kraljevstava koja su se bila otcepila i postala nezavisna, tu napolju, na rubu Carstva.
     S druge strane, zadužbina je mogla osvojiti ta kratkovečna kraljevstva zahvaljujući predvodništvu niza mudrih i odvažnih ljudi kakvi su bili Salvor Hardin i Hober Melou, ljudi koji su znali da oštroumno protumače Plan i da našu zemlju provedu kroz njegove...
     (U konceptu je i ovde imala "kompleksnosti", ali zaključi da ne bi trebalo da ponovo rizikuje.)
     ... složenosti. Sve naše planete još s dubokim poštovanjem gaje uspomenu na njih, iako su od tada prošla stoleća.
     Vremenom je Zadužbina izgradila trgovački sistem koji je kontrolisao veliki deo sivenjanskog i anakreonskog sektora Galaksije, pa je čak i pobedila ostatke starog Carstva pod njegovim poslednjim velikim generalom Belom Riozijem. Izgledalo je da ništa ne može zaustaviti odvijanje Seldonovog plana. Svaka kriza koju je Seldon planirao nastupila bi u predviđeno vreme i bivala rešena, a sa svakim razrešenjem Zadužbina bi napravila još jedan krupan korak ka Drugom carstvu i miru.
     A onda,
     (Ovde izgubi dah i poče da šišteći ispušta reči kroz zube, no mašina ih spokojno i elegantno zapisa.)
     kada su nestali i poslednji ostaci mrtvog Prvog carstva i dok su jedino nesposobni generalisimusi upravljali iverkama i ostacima trulog kolosa,
     (Tu rečenicu je uzela iz trilera prošlonedeljne video-emisije, ali kako matora gospođica Erlking sluša samo simfornije i predavanja neće primetiti.)
     pojavio se Mazgov.
     Plan nije predvideo tog čudnog čoveka. Bio je to mutant čije se rođenje nije moglo predskazati. Posedovao je neobičnu i tajanstvenu moć da kontroliše i upravlja ljudskim osećanjima, te je tako po svojoj volji mogao da povija ljude. Brzinom od koje zastaje dah postao je osvajač i graditelj Carstva sve dok, konačno, nije pobedio i samu Zadužbinu.
     Ipak, nije se domogao vlasti nad univerzumom jer su ga u prvom brišućem naletu zaustavile mudrost i odvažnost jedne velike žene
     (Ponovo iskrsava stari problem. Otac bi insistirao da uopšte ne spominje činjenicu da je unuka Bejte Darel. Svako to zna, a Bejta je bila valjda najveća žena koja je ikada postojala i stvarno je bez ičije pomoći zaustavila Mazgova.)
     na način o kome je prava priča u celosti poznata samo nekolicini.
     (Tako! Ako bude čitala sastav razredu ovaj poslednji deo bi mogao da se pročita značajnim tonom i neko će sigurno upitati kakva je prava priča, a onda... pa, sigurno ne može tek da odbije da ispriča istinu ako je pitaju, zar ne? U sebi je već uvređeno i rečito pravdajući se vrdala pred ispitivanjem strogog roditelja.)
     Posle pet godina uzdržane vladavine došlo je do nove promene čiji razlog beše nepoznat, a Mazgov je napustio sve planove za dalja osvajanja. Njegovih poslednjih pet godina bile su godine vladavine jednog prosvećenog despota.
     neki kažu da je promenu u Mazgovu prouzrokovala intervencija Druge zadužbine. Međutim, nijedan čovek nije nikada otkrio tačno mesto te druge Zadužbine, niko ne zna njenu tačnu funkciju, te stoga ta teorija ostaje nepotvrđena.
     Od smrti Mazgova čitavo jedno pokolenje je prošlo. Kako onda stoji s budućnošću, sada kad se on pojavio i iščezao? Narušio je Seldonov plan tako da je izgledalo da se raspao u paramparčad; međutim, čim je umro, Zadužbina se iznova podigla baš kao nova iz ugaslog pepela umiruće zvezde.
     (Ovo je sama izmislila.)
     Opet je na planeti Terminus središte trgovinske federacije gotovo isto onoliko velike i bogate kakva je bila i pre osvajanja, a čak i miroljubivije i demokratskije.
     Da li je ovo bilo planirano? Da li još živi veliki Seldonov san i da li će se kroz šest stotina godina obrazovati Drugo galaktičko carstvo? Ja, lično, u to verujem jer...
     (Ovo je važno. Gospođica Erlking bi uvek crvenom olovkom krupno i ružno naškrabala nešto kao: 'Samo opisi. Gde su tvoji lični utisci? Razmišljaj! Izrazi sebe samu! Pronikni u sopstvenu dušu! Pronikni u sopstvenu dušu. Mnogo mi ona, sa onim njenim limun žutim licem koje se nikada u životu nije osmehnulo, pa zna o dušama...)
     ... nikada do danas politička situacija nije bila povoljnija. Staro Carstvo je potpuno mrtvo, a razdoblje vladavine Mazgova okončalo je eru generalisimusa koji su mu prethodili. Većina okolnih delova Galaksije je civilizovana i mirna.
     Štaviše, i samo unutrašnje zdravlje Zadužbine bolje je no ikad ranije. Despotska vremena naslednih gradonačelnika iz predosvajačkog doba ustuknula su pred demokratskim izborima kakvi su bili u ranijim epohama. Nema više otpadničkih svetova samostalnih trgovaca; nema više nepravdi i poremećaja koji su pratili akumulaciju velikog bogatstva u rukama nekolicine.
     Stoga i nema razloga bojati se da Plan neće uspeti, izuzev ukoliko nije tačno da sama Druga zadužbina predstavlja opasnost. Oni koji tako misle nemaju dokaza kojima bi to tvrđenje potkrepili, već poseduju samo maglovite strepnje i predrasude. Mislim da bi naša vera u sebe same, u našu naciju i veliki Plan Harija Seldona trebalo da iz naših srdaca i umova odagna svaku nesigurnost i
     (Hm, hm! Ovo je prilično srceparateljno, ali tako se nešto i očekuje na završetku.)
     zato kažem..."
     Dotle je tada dospela 'Budućnost Seldonovog plana', jer se na prozoru začu jedva čujno kucanje, a kad se Arkadija naglo uspravi, ne bi li nekako održala ravnotežu na jednom doručju naslonjače, nađe se pred nekim nasmešenim licem iza stakla čiju je pravilnu simetričnost crta zanimljivo podvlačila kratka, uspravna crta prsta pred ustima.
     S malim odugovlačenjem neophodnim da se poprimi začuđeni izgled, Arkadija sjaha s naslonjače, ode do kauča što je stajao ispod širokog prozora na kojem je bila utvara, kleknu na kauč i zamišljeno se zagleda napolje.
     S čovekovog lica brzo nestade osmeh. Dok su prsti jedne ruke pobledeli od stezanja prozorskog ragastova, druga brzo zamaha. Arkadija mirno posluša i pomeri prema udubljenju u zidu rezu kojom se otvarala donja trećina prozora, dozvoljavši da se topli prolećni vazduh pomeša sa unutrašnjim, klimatizovanim.
     "Ne možeš unutra", sa izveštačenom sigurnošću reče ona. "Svi prozori su ekranizovani i prilagođeni samo stanovnicima. Ukoliko uđeš, svi uređaji za uzbunu će proraditi." Ona malo zastade, a onda dodade: "Izgledaš malo blesavo kad tako održavaš ravnotežu na tom prozorskom ispustu. Ako ne budeš pazio, pašćeš, skrljaćeš vrat i unuštiti mnogo dragocenog cveća."
     "Kako bi bilo da onda isključiš ekran i da me pustiš unutra?" Čovek na prozoru kao da je mislio na isto, mada beše nešto drukčije rasporedio prideve.
     "Nema svrhe da to radim", odvrati Arkadija. "Verovatno tražiš drugu vrstu kuće, jer ja ti nisam od onih devojaka koje u ovo doba noći puštaju strance u ... svoju spavaću sobu." Dok je ovo izgovarala oči joj poprimiše strastven izgled iza opuštenih kapaka ili neku suviše vernu kopiju istog.
     S lica mladog stranca nestade svaki trag veselosti i on progunđa: "Pa zar nije ovo kuća dr. Darela?"
     "A zašto bih ti rekla?"
     "O, Galaksijo... Tako ti..."
     "Ako skočiš ovamo, mladiću, lično ću podići uzbunu."
     (Ovo je trebalo da bude kao neka fina i elegantna ironija, pošto je Arkadijinom znalačkom pogledu uljez izgledao kao da je očigledno napunio bar tri banke... u stvari, kao pravi matorac.)
     Posle popriličnog ćutanja, on ukočeno upita: "Pa sad, slušaj, malecka, ako nećeš da ostanem, a nećeš ni da odem, šta zapravo hoćeš da uradim?"
     "Pretpostavljam da bi mogao da uđeš. Dr Darel zaista stanuje ovde. Sad ću isključiti ekran."
     Smotreno bacivši ispitivački pogled, mladić gurnu ruku kroz prozor, onda se skupi i provuče kroz njega. Ljutitim pljeskom šakom otrese svoja kolena, podigavši svoje pocrvenelo lice prema njoj.
     "Jesi li baš siguran da tvom karakteru i ugledu neće naškoditi ako me ovde zateknu?"
     "Ne toliko koliko bi tvom naškodilo, jer bih čim napolju začujem korake vikala i drečala da si silom upao unutra."
     "Da?" sa izveštačenom učtivošću će on. "A kako bi objasnila isključeni zaštitni ekran?"
     "Pih! To bi bilo lako. Pre svega, i nema ga."
     Čovekove oči se žalosno raširiše. "Znači, blef? Koliko ti je godina, dete?"
     "Mladiću, to smatram krajnje drskim pitanjem. Osim toga, nisam navikla da me oslovljavaju sa 'dete'."
     "Ne čudim se. Verovatno si ti prerušena baba Mazgova. Nemoj zameriti što ću se sad izgubiti pre nego što organizuješ neki linč u kome bih ja bio glavni glumac."
     "Bolje ti je da ne ideš - jer te moj otac očekuje."
     Čovek je ponovo sumnjičavo pogleda. Obrva mu se podiže dok je nehatno upita: "Oh? Ima li nekog kod tvog oca?"
     "Ne."
     "Da li ga je neko skoro posetio?"
     "Samo raznosači robe - i ti."
     "A da li se desilo nešto neubičajeno?"
     "Samo ti."
     "Mani se mene. Ne, uostalom, nemoj. Kaži, kako znaš da me tvoj otac očekuje?"
     "To je bar lako. Prošle nedelje je primio ličnu kapsulu šifrovanu na njega lično, a unutra je bila samooksidirajuća poruka. Omot od kapsule je bacio u dezintegrator smeća, a juče je dao Poli - našoj kućnoj pomoćnici - mesec dana odmora da bi posetila svoju sestru u Terminus Gradu; danas popodne je razmestio postelju u gostinskoj sobi. Tako sam saznala da nekog očekuje, a da ja o tome ne treba ništa da znam. Obično mi sve priča."
     "Stvarno! Baš me čudi da je to uopšte potrebno. Pre bih mislio da ti već sve znaš i pre nego što ti ispriča."
     "Obično i znam." Onda se nasmeja. Osećala se vrlo prijatno. Jeste da je posetilac bio stariji čovek, ali vrlo otmeno izgleda sa onom kovrdžavom smeđom kosom i vrlo plavim očima. Možda bi mogla jednom da se ponovo susretne s nekim sličnim, jednom kad i ona sama bude stara.
     "A kako znaš da baš mene očekuje?"
     "Pa ko bi drugi mogao biti? Tako si se tajanstveno držao, ako znaš šta mislim, pa onda skačeš i pokušavaš da uđeš kroz prozore, umesto da uđeš kroz ulazna vrata kako bi uradio da imaš malo pameti." Priseti se omiljene rečenice i brzo je upotrebi: "Muškarci su tako glupi!"
     "Dete, prilično si uobražena, je l' da? Hoću reći, gospođice. Znaš, možeš ti i da pogrešiš. A šta ako ti sad kažem da je za mene sve ovo nepoznato i da, koliko znam, tvoj otac očekuje nekog drugog, a ne mene?"
     "A u to ne verujem. Nisam te pozvala da uđeš sve dok nisam videla da si bacio torbu za spise."
     "Šta?"
     "Tvoju torbu za spise, mladiću. Nisam slepa. Nisi je slučajno ispustio, jer si prvo pogledao dole, kao da hoćeš da budeš siguran da će se spustiti kako valja. Mora biti da si onda zaključio da će pasti baš iza živice gde se neće videti, pa si je ispustio i ne pogledavši za njom. Pošto si ušao kroz prozor, a ne kroz vrata, mora biti da se malo pribojavaš da se upustiš u kuću pre nego što je pretražiš. A pošto si sa mnom imao problemčić, pobrinuo si se za torbu pre nego za sebe, što znači da ono u torbi smatraš vrednijim od sopstvene bezbednosti, a to znači i to da si prilično bespomoćan sve dok si ovde, a torba je napolju i mi znamo da je tamo."
     Zastala je da bi povratila tako potreban dah. Čovek, škrgutnuvši zubima, primeti: "Jedino što mi se čini jeste to da ću te otprilike napola pridaviti i izići odavde sa torbom."
     "Jedino, mladiću, što ja slučajno imam pod krevetom bejzbolsku mašku koju odavde gde sedim mogu da dohvatim za dve sekunde, a za jednu devojku veoma sam snažna."
     Ćorsokak. Najzad, s usiljenom učtivošću, 'mladić' reče: "Pošto smo se već toliko spajtašili, kako bi bilo da se predstavim? Ja sam Pelej Antor. A kako se ti zoveš?"
     "Ja sam Arka... Arkadi Darel. Drago mi je što sam se s tobom upoznala."
     "A sad, Arkadi, kako bi bilo da budeš dobra devojčica i pozoveš svog oca?"
     Arkadija se nakostreši. "Nisam ja devojčica. Mislim da si vrlo bezobrazan... naročito kad se uzme u obzir da tražiš uslugu."
     "Pa dobro. Kako bi bilo da budeš dobra, ljubazna, mila stara gospođa koja miriše na lavandu i da pozoveš oca?" uzdahnu Pelej Antor.
     "Ni to nije ono što sam mislila, ali pozvaću ga. Ali ne tako da bih skinula pogled s tebe, mladiću."
     Zatrupkala je po podu.
     Iz hodnika se začuše užurbani koraci, i vrata se naglo otvoriše.
     "Arkadija..." Začu se tihi prasak izdahnutog vazduha, a zatim dr Darel upita: "Ko ste vi, gospodine?"
     Sa očiglednim olakšanjem Pelej skoči na noge: "Dr Toran Darel? Ja sam Pelej Antor. Mislim da ste primili vest o meni. Bar tako kaže vaša kćer."
     "Moja kćer kaže da sam je primio?" Spustio je namršteni pogled na nju, a taj pogled se bezopasno odbio o razrogačenu i neprobojnu mrežu nedužnosti s kojom je optužbu bila primila.
     Dr Darel najzad reče: "Očekivao sam vas. Ako nemate ništa protiv, da siđemo." Zastao je jer mu pogled uhvati neko kretanje koje istovremeno primeti i Arkadija.
     Potrčala je ka transkriberu, no sasvim nepotrebno, jer je njen otac stajao upravo pored njega.
     "Pustila si ga da sve ovo vreme radi, Arkadija", slatko joj se obrati.
     "Oče", istinski uplašeno zaciča, "jedan gospodin ne čita ličnu prepisku druge osobe, osobito kad je u pitanju usmena prepiska."
     "Aha", odvrati joj otac, "ali kad je ta 'usmena prepiska' s nepoznatim čovekom u tvojoj spavaćoj sobi? Arkadija, kao otac moram te štititi od zala."
     "Uf, bez veze... nema tu ništa onako."
     "A ima, dr Darele!" naprečac se nasmeja Pelej. "Ova mlada dama se upravo spremala da me optuži za raznorazne stvari i zato upravo insistiram da to pročitate, kako bih nekako oprao svoju čast."
     "Oh..." Arkadija s mukom uguši suze. Čak joj ni rođeni otac ne veruje. Pa taj prokleti transkriber... Da se taj blesan nije zablejao kroz prozor tako da je zbog njega zaboravila da ga isključi. A sad će otac da joj drži dugačku, blagu govoranciju o tome šta mlade dame ne treba da rade. Izgleda da nije postojalo ništa što treba da rade, izuzev, možda, da se zagrcnu i umru.
     "Arkadija", blago će njen otac, "čini mi se da jedna mlada dama..."
     Znala je da će tako biti. Znala je.
     "... ne treba da bude toliko drska prema starijima od sebe."
     "A zašto je virio kroz moj prozor? Jedna mlada dama ima pravo na privatan život... Sad ću morati da ponovo ispočetka radim taj prokleti zadatak."
     "Nije tvoje da rasuđuješ o ispravnosti činjenice da je došao na tvoj prozor. Jednostavno, nisi smela da ga pustiš unutra. Trebalo je da me smesta pozoveš - naročito, ako si mislila da ga očekujem."
     "Dobro je da ga nisi video - bilo je tako glupo", svadljivo će ona. "Sve će odati ako nastavi da ulazi kroz prozore umesto kroz vrata."
     "Arkadija, niko ti ne traži mišljenje o stvarima o kojima ništa ne znaš."
     "Ama, znam. To je o Drugoj zadužbini, eto o čemu je."
     "Gde si to čula", blago je upita dr Darel.
     "Nigde, ali šta drugo može biti tolika tajna? I nemoj brinuti da ću nekome reći."
     "G.Antore, moram vam se zbog svega ovoga izviniti", reče dr Darel.
     "U redu je", prilično izveštačeno odgovori Antor, "niste vi krivi što se prodala silama mraka. Ako nemate ništa protiv, zapitao bih je nešto pre nego što pođemo.Gospođice Ar kadija..."
     "Šta želite?"
     "Zašto smatrate da je glupo ulaziti kroz prozore umesto kroz vrata?"
     "Glupanderu, zato što tako prosto reklamiraš ono što hoćeš da sakriješ. Ako u sebi nosim neku tajnu neću staviti flaster na usta tako da svako zna da nešto krijem. Pričaću onoliko koliko i obično, samo o nečem drugom. Zar nisi nikada čitao izreke Salvora Hardina? Znaš, on je bio naš prvi gradonačelnik."
     "Da, znam."
     "E, on je imao običaj da kaže da može uspeti samo ona laž koja se sebe ne stidi. Rekao je još i to da ništa ne mora biti istinito, ali da sve mora zvučati istinito. A kad ulaziš kroz prozor to biva laž koja se sebe stidi, a ne zvuči istinito."
     "Šta bi onda uradila?"
     "Da sam ja želela da se zbog nekog veoma poverljivog posla vidim s mojim ocem, sasvim otvoreno bih se sa njim upoznala i viđala zbog raznoraznih krajnje legalnih stvari. A onda kad bi svako znao za tebe i normalno te povezivao s mojim ocem, mogao bi biti strogo poverljiv koliko te volja, a da niko i ne pomisli da se nešto začudi."
     Antor čudno pogleda u devojčicu, zatim u dr Darela, a onda reče: "Hajdemo. Ostavio sam torbu koju moram da pokupim iz vrta. Čekajte! Samo još jedno pitanje: Arkadija, ti zapravo nemaš bejzbolsku mašku pod krevetom?"
     "Ne! Nemam."
     "Ha! Tako sam i mislio."
     Dr Darel zastade na vratima. "Arkadija, kada budeš ponovo pisala taj sastav o Seldonovom planu, nemoj bez potrebe biti tajanstvena o svojoj baki. Taj deo ne treba ni pominjati."
     On i Pelej su ćuteći silazili niz stepenice, dok posetilac prigušeno ne zapita: "Oprostite, gospodine, možete li mi reći koliko joj je godina?"
     "Prekjuče je napunila četrnaest."
     "Četrnaest? Velika Galaksijo... Recite, da li vam je ikad pominjala da namerava da se jednog dana uda?"
     "Ne, nije. Bar ne meni."
     "E, ako ikad to bude učinila, upucajte ga. Mislim, onog za kog bude trebalo da se uda." Mirno se zagleda u oči starijeg čoveka. "Ozbiljno govorim. Život ne može doneti ništa groznije nego što bi bilo živeti s njom kakva će biti kad joj bude dvadeset godina. Naravno, ne želim da vas vređam."
     "Ne vređate me. Mislim da znam šta ste mislili."
     Na spratu, predmet njihove nežne analize s izrazom umornog gađenja stade pred transkriber i reče jednoličnim tonom: "Budućnostseldonovogplana." S beskrajnom pouzdanošću transkriber to prevede u elegantna, tankovijasta velika slova:
     Budućnost seldonovog plana