V
Randolf je ugledao dim koji se
dizao iz vatri ispred Misije kada je zavio za prvu okuku na
dugačkom usponu uz brdo, što je potvrdilo sumnju koja ga je
izjedala već danima: da se njegov unajmljeni genije pobunio. Dao je
gas tako da je motor džipa počeo da turira, psujući prašinu koja se
u oblacima podizala iza točkova, usled čega se njegovo uspinjanje
pretvorilo u naporno milenje. Do danas je i njemu i Flečeru
odgovaralo da se na Velikom Delu radi daleko od civilizacije, iako
je morao da bude veoma ubedljiv kada je trebalo da opremi
laboratoriju svim onim istančanim instrumentima koje je Flečer
zahtevao da ima na jednom tako udaljenom mestu. Međutim, njemu to
ovih dana uopšte nije bilo teško. Putovanje u Petlju potpirilo je
vatru u Džafovim očima. Ono što je kazala žena iz Ilionoisa čije
ime nikada nije saznao: Video si nešto neobično, je li tako? sada
se pokazalo i te kako tačnim. Video je mesto van vremena, i sebe u
njemu, zakoračio je na drugu stranu zdravog razuma zahvaljujući
svojoj gladi za Umetnošću. Ljudi su sve to znali mada nikada nisu
bili u stanju da tu misao pretoče u reči. Primećivali su to u
njegovom pogledu, pa su, da li iz straha ili strahopoštovanja,
izvršavali ono što se od njih tražilo.
Međutim, Flečer je od samog početka
bio izuzetak. Sitni gresi i očajanje učinili su ga popustljivim,
ali taj je čovek i dalje imao svoju volju. Četiri puta je odbio
Džafovu ponudu da iziđe iz skrovišta i ponovo otpočne sa
eksperimentima, iako ga je Džaf u svakoj prilici podsećao na to
koliko mu je bilo teško da uđe u trag izgubljenom geniju i koliko
silno želi da rade zajedno. Sve četiri ponude zasladio je skromnom
količinom meskalina, uvek mu obećavši još, takođe obećavajući da će
mu obezbediti uslove kakve zaželi ako samo pristane da se vrati
svojim izučavanjima. Još od trenutka kada je prvi put pročitao
članak o Flečerovim radikalnim teorijama bilo mu je jasno da bi
pomoću njih mogao da prevari sistem koji se isprečio između njega i
Umetnosti. Uopšte nije sumnjao u to da je put do Suštine popločan
testovima i pokušajima, koje su smislili visokoumni gurui ili
suludi šamani poput Kisuna kako bi sprečili nedostojne umove,
nedostojne po njihovoj proceni, da se približe Najsvetijem od
Svetog. U tome nije bilo ničeg novog. Međutim, uz Flečerovu pomoć
mogao je da pomrsi račune guruima; da se dočepa moći zaobilazeći
ih. Veliko Delo će mu pomoći da se razvije izvan sposobnosti bilo
kog od samozvanih mudraca, i Umetnost će propevati u njegovim
prstima.
U početku, pošto je opremio
laboratoriju po Flečerovim zahtevima, i ponudio mu izvesna
razmišljanja o problemu koja je napabirčio iz Zagubljenih pisama,
Džaf je ostavio maestra samog, snabdevajući ga (morskim zvezdama,
ježevima; meskalinom; jednim majmunom) po potrebi, ali posećujući
ga samo jednom mesečno. Svaki put bi Džaf proveo sa Flečerom
dvadeset četiri sata, pijući i tračajući o onome što je pokupio iz
akademskih krugova kako bi zadovoljio Flečerovu znatiželju. Posle
jedanaest takvih poseta, osetivši da su istraživanja u Misiji
počela da se privode nekakvom kraju, počeo je da ga posećuje
redovnije. Svaki put je priman sa sve manjom dobrodošlicom. Jednom
prilikom je Flečer čak pokušao da uopšte ne pusti Džafa u Misiju,
pri čemu je došlo do neravnopravne borbe. Flečer nije bio nikakav
borac. Njegovo pogrbljeno, neuhranjeno telo svedočilo je o tome da
je od svoje rane mladosti vreme provodio nad knjigom. Pošto je
dobio batine, bio je prinuđen da ga pusti unutra. Unutra je Džaf
pronašao majmuna koji se zahvaljujući Flečerovom destilatu, Nunciu,
transformisao u ružno, ali nedvosmisleno čovečje dete. Već tada, u
trenutku velikog trijumfa, Džaf je primetio nagoveštaje nervnog
sloma kome je Flečer, van svake sumnje, konačno podlegao. Nelagodno
se osećao zbog onoga što su postigli. Međutim, Džaf je bio
neopisivo zadovoljan tako da znake upozorenja nije shvatio
ozbiljno. Čak je predložio da sam isproba Nuncio, odmah na licu
mesta. Flečer se usprotivio; predložio je da pričekaju nekoliko
meseci tokom kojih će obaviti još neka izučavanja pre nego što se
Džaf odluči na tako rizičan korak. Nuncio je još suviše nepostojan,
tvrdio je on. Želeo je da ispita kako deluje na dečakov sistem pre
nego što obavi bilo kakve nove testove. Šta ako se za nedelju dana
pokaže pogubnim po dete? Ili za dan? To je bilo dovoljno da se Džaf
za izvesno vreme ohladi. Ostavio je Flečera da obavi navedene
testove, navraćajući od tada svake nedelje, i tokom svake posete
postajao je sve svesniji Flečerovog rastrojstva, međutim,
pretpostavio je da mu vlastiti ponos zbog životnog dela neće
dozvoliti da pokuša da ga uništi.
Sada, dok su sada jata nagorelih
beležaka letela preko tla prema njemu, proklinjao je svoje
verovanje. Izišao je iz džipa i stao da se probija kroz razbacane
vatre prema Misiji. Oduvek mu je ovo mesto izgledalo nekako
apokaliptično. Zemljište je bilo tako suvo i peskovito da na njemu
nije raslo ništa drugo do nekoliko zakržljalih juka; Misija je bila
smeštena na samoj ivici stene tako da će je, jedne zime, Pacifik
neizbežno progutati. Pelikani i tropske ptice dizali su graju u
visini.
Danas su samo reči letele. Zidovi
Misije bili su pocrneli od dima na mestima gde su vatre potpaljene
u njihovoj neposrednoj blizini. Tlo je bilo prekriveno pepelom,
koji je bio čak manje plodan i od peska.
Ništa više nije bilo kao pre.
Kada je zakoračio kroz otvorena vrata
pozvao je Flečera po imenu; još dok se peo uz brdo obuzela ga je
zebnja koja je sada već gotovo prerasla u strah, ne za sebe, već za
Veliko Delo. Bilo mu je drago što je došao naoružan. Ako je Flečer
konačno izgubio razum možda će čak morati da ga prisili da mu preda
formulu za spravljanje Nuncia. Neće mu biti prvi put da krene u
potragu za znanjem sa oružjem u džepu. To je ponekad bilo
neophodno.
Unutra je vladao haos; oprema vredna
nekolko stotina hiljada dolara... dobijena ulagivanjem,
iznuđivanjem ili zavođenjem akademika koji su mu davali sve što bi
zatražio samo da odvrati svoj pogled sa njih... uništena; površine
stolova očišćene jednim zamahom ruke. Svi prozori bili su širom
otvoreni tako da je topao i slani vetar sa Pacifika duvao kroz
zdanje. Džaf se, izbegavajući krhotine, uputio pravo do Flečerove
omiljene prostorije, ćelije koju je jednom (pod velikom dozom
meskalina) nazvao klinom u rupi svoga srca.
Nalazio se tamo, bio je živ i sedeo
je u svojoj stolici ispred otvorenog prozora, zureći u sunce:
upravo tako je oslepeo na desno oko. Na sebi je imao istu otrcanu
košulju i prevelike pantalone koje nikada nije skidao; isti
ušiljeni, neobrijani profil; kosa, koja je počela da sedi,
pokupljena u konjski rep (njegov jedini ustupak taštini), sve je
bilo tu. Džafu je čak i njegovo držanje... šake u krilu, telo
pogrbljeno... bilo poznato, imao je prilike da ga vidi nebrojeno
puta. Pa ipak, nešto u tom prizoru nije bilo kako treba, i to je
bilo dovoljno da Džaf zastane na vratima, i ne zakorači u ćeliju.
Činilo se da je Flečer bio suviše pri sebi. Sve u vezi s njim
izgledalo je nekako suviše savršeno: bio je zamišljen, zurio je u
sunce, svaka njegova pora i bora zahtevale su da im Džafova bolna
mrežnjača posveti pažnju, kao da je njegov portret radilo hiljadu
minijaturista i da je svakom od njih bio dat po inč subjekta, tako
da su svoj deo obradili pomoću četkica od samo jedne dlake i to do
detalja od kojih je čoveku pripadala muka. Ostali deo sobe...
zidovi, prozor, pa čak i stolica na kojoj je Flečer sedeo...
izlazili su iz fokusa, jer nisu bili u stanju da se nadmeću sa
prevelikom stvarnošću ovog čoveka.
Džaf je zatvorio oči pred ovim
portretom. Predstavljao je preveliki teret za njegova čula. Pripala
mu je muka od njega. Kroz tamu je začuo Flečerov glas, nemuzikalan
kao i uvek.
"Loše vesti", reče on veoma tiho.
"Zašto?" upita Džaf, ne podigavši
kapke. Iako su mu oči bile zatvorene, prokleto je dobro znao da mu
se to čudo obratilo ne pomerivši ni jezik ni usne.
"Samo otidi", reče Flečer. "I
da."
"Šta da?"
"U pravu si. Grlo mi više nije
potrebno."
"Nisam rekao..."
"Ni ne moraš, Džafe. Nalazim se u
tvojoj glavi. Ono je unutra, Džafe. Gore je nego što sam mislio.
Moraš otići..."
Jačina glasa se smanjila, iako su
reči i dalje nadirale. Džaf je pokušao da ih razabere, ali većina
mu je promakla. Nešto o tome da li postajemo nebo?, šta li? Da,
upravo to je kazao:
"...da li postajemo nebo?"
"O čemu to pričaš?" upita Džaf.
"Otvori oči", odvrati Flečer.
"Muka mi je da te gledam."
"Osećanje je obostrano. Ali ipak...
trebalo bi da otvoriš oči. Da vidiš kako čudo deluje."
"Kakvo čudo?"
"Samo pogledaj."
Poslušao je Flečera. Prizor je bio
isti kao i trenutak pre nego što ih je zatvorio. Veliki prozor;
čovek sedi ispred njega. Istovetno.
"Nuncio je u meni", objavi Flečer u
Džafovoj glavi. Nijedan mišić na licu mu se nije pomerio. Ni usna
mu nije zaigrala. Ni trepavica zadrhtala. Ista ona užasna
svršenost.
"Hoćeš da kažeš da si ga ispitao na
sebi?" upita Džaf. "Posle svega što si mi kazao?"
"On menja sve, Džafe. To je bič za
leđa sveta."
"Uzeo si ga! Trebalo je da ja to
učinim!"
"Nisam ga uzeo. On je uzeo mene.
Poseduje vlastiti život, Džafe. Hteo sam da ga uništim, ali mi on
to nije dozvolio."
"Kao prvo, zašto si hteo da ga
uništiš? To je Veliko Delo."
"Zato što se ne ponaša onako kao što
sam mislio da će se ponašati. Njega ne zanima telo, Džafe, osim kao
prikrivena misao. On se poigrava umom. Misao uzima kao inspiraciju,
i beži s njom. Čini od nas ono što se nadamo da ćemo biti, ili se
plašimo da jesmo. Ili oboje. Možda oboje."
"Ti se nisi izmenio", primeti Džaf.
"Zvučiš mi isto."
"Ali govorim u tvojoj glavi", podseti
ga Flečer. "Da li sam to ikada ranije činio?"
"Znači, telepatija je budućnost naše
vrste", odvrati Džaf. "To i nije neko iznenađenje. Ti si samo
ubrzao proces. Žablji skok od nekoliko hiljada godina."
"Hoću li biti nebo?" ponovo upita
Flečer. "To želim da budem."
"Pa, budi", reče Džaf. "Moje ambicije
su veće."
"Da. Da, znam, Utoliko gore. Zato sam
pokušao da te sprečim da ga se dočepaš. Da ga onemogućim da te
iskoristi. Ali omeo me je u tome. Video sam otvoren prozor i nisam
mogao da se maknem od njega. Od Nuncia sam tako pospan. Naterao me
je da sednem, i zapitam se: Da li ću... da li ću biti nebo?"
"Sprečio te je da me prevariš",
primeti Džaf. "On samo želi da bude iskorišćen."
"Mmmmm."
"Gde je ostatak? Nisi uzeo sve."
"Nisam", odvrati Flečer. Izgubio je
sposobnost obmane. "Ali molim te, nemoj..."
"Gde je?" ponovi Džaf, zakoračivši u
prostoriju. "Imaš ga kod sebe?"
Kada je krenuo napred na koži je
osetio mnoštvo sićušnih četkica, kao da je ušao u kakav gusti oblak
nevidljivih mušica. To osećanje je trebalo da ga upozori da ne dira
Flečera, ali on je suviše želeo da se dočepa Nuncia, tako da na
njega nije obratio pažnju. Spustio je prste na Flečerovo rame. Čim
je došlo do kontakta prilika kao da se raspala, pretvorila u oblak
mušica... sivih, belih i crvenih... koji se zaleteo na njega poput
polenske oluje.
U glavi je začuo smeh genija, i Džaf
je znao da se ne smeje njemu, već samom oslobođenju, stresanju te
kože od dosadne prašine, koja je počela da se skuplja po njemu od
samog rođenja, postojano se uvećavajući sve dok nije zaustavila sve
osim najbistrijih prodora duha. Sada, pošto je prašina bila
oduvana, Flečer je i dalje ostao da sedi na stolici kao i do tada.
Samo je sada bio užaren.
"Jesam li suviše sjajan?" upita on.
"Izvini."
Smanjio je jačinu plamena.
"I ja želim to isto!" reče Džaf. "I
to smesta."
"Znam", odvrati Flečer. "U stanju sam
da osetim tvoju potrebu. Prljavo, Džafe, prljavo. Ti si opasan.
Mislim da do ovog trenutka nisam bio uopšte svestan koliko si
opasan. Čitam te skroz naskroz. Upoznajem tvoju prošlost." Na
trenutak je zastao, a zatim jauknuo, dugo i s puno bola. "Ubio si
čoveka", reče on.
"Zaslužio je."
"Isprečio ti se na putu. A ovaj drugi
koga vidim... Kisun, je li tako? Je li i on umro?"
"Nije."
"Ali bilo bi ti milo da si to učinio?
Osećam mržnju u tebi."
"Da, ubio bih ga da sam bio u
prilici", osmehnuo se.
"A mislim da bi i mene", zaključi
Flečer. "Je li ti to nož u džepu", upita on, "ili si samo srećan
što me vidiš?"
"Želim Nuncio", reče Džaf. "Želim ga
i on želi mene..."
Okrenuo se da pođe. Flečer ga
pozva.
"Utiče na um, Džafe. Možda i na dušu.
Zar ne shvataš? Spolja nema ničeg što ne počinje iznutra. U
stvarnosti ne postoji ništa što prvo nije bilo odsanjano. Ja? Ja
nikada nisam želeo svoje telo, služilo mi je samo kao vozilo. Ali
ti, Džafe. Ti! Tvoj um je pun govana. Razmisli o tome. Razmisli o
tome šta će Nuncio uvećati. Preklinjem te..."
Ova usrdna molba, udahnuta mu u
lobanju, naterala je Džafa da se na trenutak zaustavi, osvrne i
pogleda portret. Ustao je sa stolice, mada se po izrazu na
Flečerovom licu videlo da je za njega predstavljalo pravo mučenje
da se odvoji od prizora.
"Preklinjem te", ponovi on. "Nemoj mu
dozvoliti da te iskoristi."
Flečer ispruži šaku prema Džafovom
ramenu, ali ovaj se povukao van njegovog domašaja, prelazeći u
laboratoriju. Pogled mu se gotovo istog časa zaustavio na radnom
stolu i dve preostale epruvete na stalku, čija je sadržina ključala
sputana staklom.
"Predivno", izgovori Džaf i zakorači
prema njima, a Nuncio stade da poskakuje, poput psa koji želi da
lizne gospodara po licu. Njegovo ulagivanje bilo je dokaz da je
Flečerov strah bio neosnovan. On, Randolf Džaf, bio je u ovoj
razmeni onaj koji koristi. A Nuncio iskorišteni.
Flečer je nastavio sa upozorenjima u
njegovoj glavi:
"Sva tvoja okrutnost, Džafe, svi
strahovi, sva tvoja glupost, kukavičluk. Sve će se preobraziti.
Jesi li spreman na to? Mislim da nisi. Pokazaće ti suviše."
"Ne postoji suviše", reče Džaf,
isključujući proteste, i posegnu za bližom epruvetom. Nuncio je
jedva dočekao. Razbio je staklo, i poskočio da se sretne s njegovom
kožom. Istog časa je saznao (i užasnuo se), Nuncio je predao poruku
pri prvom kontaktu. U istom trenutku Džaf je shvatio da je Flečer
bio u pravu, ali više nije mogao da ispravi grešku.
Nuncia uopšte nije zanimalo, ili ga
je zanimalo tek površno, da izmeni poredak njegovih ćelija. Ako do
toga i dođe, to će biti samo kao posledica neke dublje promene.
Gledao je na njegovu anatomiju kao na ćorsokak. Ono malo
poboljšanja koje je mogao napraviti u tom sistemu nije ulazilo u
njegov vidokrug. Nije nameravao da gubi vreme na stvaranje finijih
zglobova na prstima ili popravljanje dvanaestopalačnog creva. Bio
je jevanđelista, a ne kozmetičar. Njegov cilj bio je um. Um koji je
koristio telo za svoje zadovoljenje, čak i onda kada je to
zadovoljavanje štetilo vozilu. Um koji je predstavljao izvor gladi
za transformacijom i njenog najvatrenijeg i najkreativnijeg
agenta.
Džaf je želeo da preklinje za pomoć,
međutim, Nuncio je već ovladao njegovim korteksom, tako da nije
mogao da prozbori ni reč. Ni molitva ne bi bila od veće pomoći.
Nuncio je bio Bog. Ranije u boci; sada u njegovom telu. Nije čak
mogao ni da umre, iako mu se ceo sistem tako divljački tresao da se
činilo da će svakog trenutka sam sebe da rastrgne. Nuncio je
zabranjivao sve osim onoga na čemu je sam radio. Svog zastrašujućeg
rada na usavršavanju.
Prvo što je učinio bilo je da mu
vrati sećanje unazad kroz život koji je proživeo do trenutka kada
ga je dodirnuo, podstičući svaki događaj dok nije naleteo na vode u
utrobi njegove majke. Bio mu je podaren trenutak bolne nostalgije
za tim mestom... njegovim mirom, sigurnošću... pre nego što je
sopstveni život došao da ga ponovo izvuče napolje i povede na
povratno putovanje, ponovo ga odvevši u Omahu u kojoj je živeo
sasvim običnim životom. Od onog trenutka kada je postao svestan
svog postojanja, u njegovom životu bilo je jako puno besa. Protiv
beznačajnosti i opreznosti; protiv uspešnih i zavodnika, onih koji
su osvajali devojke i napredovali u školi. Ponovo je sve to
iskusio, samo pojačano: kao da se ćelija raka goji u tren oka,
izobličujući ga. Video je roditelje kako kopne, i sebe koji nije
mogao to da spreči, ili... kada su umrli... kako ih žali, ipak pun
besa, jer nije znao zbog čega su živeli, niti zbog čega su se
potrudili da njega donesu na svet. Ponovo se zaljubio, dva puta.
Ponovo je bio odbijen, dva puta. Pothranjivao je povređenost,
ulepšavao ožiljke, dozvolio da se bes i dalje goji u njemu. A
između tih značajnih padova, stalno menjanje poslova koje nije
uspevao da zadrži, i ljudi koji su iz dana u dan zaboravljali
njegovo ime; Božići su se smenjivali, a samo ih je starenje
obeležavalo. Nikada nije uspeo ni izdaleka da shvati zbog čega je
stvoren... zbog čega je bilo ko stvoren, kada je sve bilo prevara i
pretvaranje i ionako se završavalo u ništavilu.
A onda se našao u prostoriji na
raskršću, prepunoj Zagubljenih pisama, i iznenada je njegov bes
počeo da odzvanja od obale do obale, divlji, zbunjeni ljudi poput
njega ubadali su svoju pometenost u nadi da će nazreti smisao kada
prokrvari. Neki od njih i jesu. Spotakli su se o tajne, premda samo
na trenutak. Imao je čak i dokaz za to. Znake i šifre; Medaljon
Šoala koji je pao u njegove ruke. Trenutak kasnije zario je nož
Homeru u glavu, i pobegao, ponevši jedino paketić putokaza, kuda su
ga noge ponele, sa svakim novim korakom stičući sve veću moć, do
Los Alamosa, i Petlje, i na kraju do Misije svete Katarine.
I dalje nije znao zbog čega je
stvoren, ali u svoje četiri decenije dovoljno toga je napabirčio
tako da je Nuncio mogao da mu da privremeni odgovor. Besa radi.
Osvete radi. Da bi stekao moć i iskoristio je.
Na trenutak je ostao da lebdi iznad
tog prizora i video sebe na podu, sklupčanog među krhotinama
stakla, kako steže lobanju u želji da je spreči da se ne raspoluti.
Flečer mu je ušao u vidno polje. Kao da se nasrtljivo obraćao
njegovom telu, međutim, Džaf nije mogao da čuje reči. Bez sumnje je
držao neki kreposni govor o nemoći ljudskih nastojanja. Iznenada je
poleteo prema telu sa podignutim rukama, i nasrnuo na njega
pesnicama. Ono se raspalo kao i portret kod prozora. Džaf je urlao
dok je od njegovog izbačenog duha traženo da se vrati u supstancu
na podu, dok je uvlačen u njegovu anatomiju koju je zaposeo
Nuncio.
Otvorio je oči i pogledao u čoveka
koji ga je oslobodio ljuske, sagledavši Flečera u sasvim novom
svetlu.
Od samog početka, njih dvojica bili
su loš par, osnovni principi njihovog partnerstva zbunjivali su
obojicu. Međutim, sada je Džaf sasvim jasno shvatao taj mehanizam.
Bili su jedan drugom nemezis. Na celoj zemlji nisu postojala dva
entiteta koja su bila tako savršeno u svemu suprotna. Flečer je
voleo svetlost kako je mogao da je voli samo neko ko se užasava
neznanja; oslepeo je na jedno oko usled gledanja u lice sunca. On
više nije bio Randolf Džaf, već Džaf, jedan i jedini, koji je bio u
ljubavi sa tamom u kojoj je njegov bes pronašao svoju hranu i
izraz. Tama koju je pohodio san i gde počinje putovanje do san-mora
s druge strane spavanja. Bilo je to bolno, kao što je bila bolna i
lekcija koju mu je održao Nuncio, ali baš dobro što se podsetio šta
je bio. I ne samo da se podsetio, bio je uvećan kroz staklo
vlastite istorije. Sada se nije nalazio u tami, već je bio sazdan
od nje, i bio je u stanju da se služi Umetnošću. Šaka ga je već
svrbela da to i učini. A sa tim svrabom došlo je i saznanje kako da
pomeri veo i uđe u Suštinu. Nije mu potreban obred. Nisu mu
potrebne ni žrtve. On je evoluirana duša. Njegove potrebe nisu se
mogle poreći, a potreba je imao na pretek.
Međutim, na putu do tog novog ja,
igrom slučaja stvorio je silu koja će mu se, ako je ne zaustavi
ovde i sada, suprotstavljati tokom celog puta. Podigao se; nije mu
bilo potrebno da čuje izazov sa Flečerovih usana pa da zna da su
obojica svesni neprijateljstva koje vlada među njima. Pročitao je
promenu u plamenu koji je buktao iza očiju njegovog neprijatelja.
Genije divljak, prijatelj- narkoman i Pollyanna. Flečer bio je
razložen i rekonstruisan: sumoran, sanjiv i sjajan. Pre svega
nekoliko minuta bio je spreman da ostane da sedi ispred prozora,
žudeći da postane nebo, sve dok ta žudnja ili smrt ne obave svoj
posao. Ali sada više ne.
"Sagledao sam celu stvar", objavi on,
odabravši da se koristi svojim glasnim žicama sada kada su bili
ravnopravni i suparnici. "Naveo si me da te uzdignem, kako bi mogao
da ukradeš put do otkrovenja."
"I hoću", odvrati Džaf. "Već sam na
pola puta do tamo."
"Suština se neće otvoriti sličnima
tebi."
"Neće imati izbora", odvrati Džaf.
"Ja sam sada neminovan." On podiže ruku. Iz nje, u obliku znoja,
potekoše perle moći, nalik na sićušne kuglične ležajeve. "Vidiš?"
upita on, "ja sam Umetnik."
"Nisi dok ne upotrebiš Umetnost."
"A ko će me u tome sprečiti? Ti?"
"Nemam izbora. Ja sam odgovoran za
ovo."
"Kako? Već sam te jednom na mrtvo
prebio. Uradiću to opet."
"Izazvaću vizije koje će ti se
suprotstaviti."
"Možeš da pokušaš." Još dok je
govorio, u Džafovoj glavi oblikovalo se pitanje na koje je Flečer
počeo da odgovara pre nego što je ovaj drugi uopšte stigao glasno
da ga izrekne.
"Zašto sam dodirnuo tvoje telo? Ne
znam. Ono je to zatražilo i ja sam to učinio. Trudio sam se da ga
ućutkam, ali je ono nastavilo da doziva."
Zastao je, pa nastavio:
"Možda se suprotnosti privlače, čak i
u ovom našem stanju."
"Ako je tako, onda će biti bolje da
što pre umreš", reče Džaf i posegnu za grlom svog neprijatelja.
U tami koja je dolazila sa Pacifika i
puzeći počela da obavija Misiju, Raul je čuo prve zvuke koji su
nagovestili početak bitke. Zahvaljujući odjecima vlastitog sistema
pod uticajem Nuncia, znao je da je destilat stupio u dejstvo iza
zidova. Njegov otac, Flečer, napustio je vlastiti život i stupio u
nešto novo. Isto se dogodilo i sa onim drugim čovekom, onim kome
nikada nije verovao, čak ni kada su reči kao što je zlo samo
predstavljale zvuke što dopiru sa ljudskog nepca. Sada ih je
razumeo; ili ih je bar spojio sa svojim životinjskim reagovanjem
prema Džafu: gnušanjem. Čovek je bio pokvaren do srži, poput
istrulele voćke. Ako je suditi po nasilničkim zvucima koji su
dopirali iznutra, Flečer je odlučio da se suprotstavi toj
pokvarenosti. Kratko, prijatno razdoblje koje je proživeo sa ocem
bilo je završeno. Neće više biti lekcija iz učtivosti, neće više
sedeti pored prozora, slušati "uzvišenog" Mocarta i posmatrati
oblake kako menjaju oblik.
Kada su se pojavile prve zvezde, iz
Misije su prestali da dopiru zvuci. Raul je i dalje čekao, nadajući
se da je Džaf uništen, ali i strahujući da je njegov otac
nastradao. Posle jednog sata provedenog napolju na hladnoći, rešio
je da pokuša da uđe unutra. Kud god da su otišli... na Nebo ili u
Pakao... nije mogao za njima. Najviše što je mogao da učini bilo je
da se obuče, što je inače prezirao (odeća ga je žuljala i
sputavala) ali ga je sada podsećala na sve ono čemu ga je otac
učio. Od sada će je stalno nositi kako ne bi zaboravio Dobrog
Čoveka Flečera.
Kada je stigao do vrata, shvatio je
da Misija nije prazna. Flečer je još bio tamo. Kao i njegov
neprijatelj. Obojica su još imali tela koja su podsećala na bića
kakva su ranije bili, ali u njima je došlo do promene. Oblici su
lebdeli jedan iznad drugoga: neko dete ogromne glave, boje dima,
iznad Džafa; oblak, sa suncem negde u svom jastuku, iznad Flečera.
Stezali su jedan drugoga za grlo i pokušavali jedan drugome da
iskopaju oči. Njihova tanana tela bila su slično isprepletena.
Savršena ravnoteža, nijedan nije mogao da izvojuje pobedu.
Raulov ulazak pomerio ih je sa mrtve
tačke. Flečer se okrenuo, usredsredivši svoje jedino oko na dečaka,
a Džaf je u tom trenutku iskoristio priliku i odbacio svog
neprijatelja na drugi kraj sobe.
"Napolje!" povika Flečer Raulu. "Gubi
se!"
Raul učini kako mu je naređeno,
projurivši između vatri na umoru dok je bežao iz Misije, a tle
podrhtavalo pod njegovim bosim stopalima; bitka iza njega nastavila
se novom snagom. Imao je na raspolaganju tri sekunde da se baci niz
padinu pre nego što se strana Misije koja se nalazila u
zavetrini... zidovi koji su građeni da opstanu do kraja vere...
zatresla pred erupcijom energije. Nije pokrio oči. Gledao je i na
trenutak primetio obličja Džafa i Dobrog Čoveka Flečera, moći
bliznakinje spojene na istom vetru, kako izleću iz središta udara,
proleću iznad njegove glave i nestaju u noći.
Sila eksplozije rasula je lomače.
Sada je oko Misije gorelo na stotine manjih raštrkanih vatri. Krov
je gotovo u celini bio odnet. Na zidovima su zjapile rupe.
Već osećajući usamljenost, Raul
šepajući krenu nazad prema svom jedinom pribežištu.