I

     Tomi-Rej je vozio kola od svog šesnaestog rođendana. Točkovi su za njega značili oslobođenje od mame, pastora, Gaja i svega što su oni predstavljali. Sada se vraćao u samo to mesto iz koga, pre nekoliko godina, nikada nije mogao dovoljno brzo da pobegne, držeći nogu na popučici za gas celim putem. Želeo je ponovo da prošeta Gajem ovako izmenjen, želeo je da se vrati svom ocu koji ga je naučio tolikim stvarima. Dok se Džaf nije pojavio, najbolje što je život imao da mu ponudi bio je vetar koji je duvao od obale i zapadna izbočina u Topangi; on na vrhu talasa, svestan da ga gledaju sve devojke sa obale. Ali oduvek je znao da ta popularnost neće zauvek potrajati. Pristizali su novi junaci, iz leta u leto. Bio je jedan od njih, istisnuo je serfere koji su bili tek koju godinu stariji od njega, ali nisu bili tako gipki. Dečaci-muškarci poput njega koji su bili krem špica sezone ranije, odjednom su postajali bajate vesti. Nije bio glup. Znao je da je samo pitanje vremena kada će im se pridružiti.
     Ali sada je imao cilj u stomaku i mozak kao nikada ranije. Otkrio je načine razmišljanja i ponašanja za koje praznoglavci iz Topange nisu ni pretpostavljali da postoje. Za najveći deo toga imao je da zahvali Džafu. Ali čak ga ni njegov otac, i pored svih mudrih saveta koje mu je dao, nije pripremio na ono što se dogodilo u Misiji. On je sada bio mit. Smrt za volanom ševija, koja juri kući. Znao je muziku koja će naterati ljude da igraju dok ne popadaju. A kada popadaju, i pretvore se u meso, on je i o tome sve znao. Video je tu predstavu na delu na vlastitom mesu. Ostala mu je do kosti u sećanju.
     Međutim, to je bio tek početak noćašnje zabave. Manje od stotinu milja severno od Misije put ga je vodio kroz malo selo na čijem kraju se nalazilo groblje. Mesec je još bio visoko. Njegov sjaj obasjavao je grobnice, spirajući boju sa tu i tamo položenog cveća. Zaustavio je kola, kako bi bolje pogledao. Konačno, ovo je od sada pa nadalje bila njegova teritorija. Bio je to dom.
     Ako mu je i bio potreban još kakav dokaz da ono što se dogodilo u Misiji nije predstavljalo izmišljotinu nekog ludaka, dobio ga je kada je gurnuo kapiju i ušao. Nije bilo vetra koji bi ustalasao travu što je na pojedinim mestima dosezala do kolena, oko onih grobova o kojima niko nije vodio računa. Ali nešto se ipak kretalo. Napravio je još nekoliko koraka i ugledao ljudske prilike kako se dižu sa desetak mesta. Bile su mrtve. Da njihov izgled nije o tome svedočio osvetljenost njihovih tela... koja su bila bleštava poput komadića kosti koji je pronašao pored kola... svrstala bi ih među pripadnike njegovog klana.
     Znali su ko im je došao u posetu. Njihove oči ili, kada se radilo o drevnima među njima, njihove očne duplje, bile su uprte u njega, dok su išli ka njemu da mu se zakunu na vernost. Nijedan od njih nije ni okrznuo pogledom tle, iako je bilo neravno. Oni su suviše dobro poznavali ovu tratinu, znali su mesta na kojima su se loše sagrađene grobnice ulegle, ili kovčeg bio izbačen na površinu zahvaljujući nekakvom pokretanju tla. Međutim, napredovali su sporo. Ni on nije nikuda žurio. Seo je na grob u kome je bilo sahranjeno, pisalo je na spomeniku, sedmoro dece i njihova majka, i stao da posmatra duhove kako se približavaju. Što su bivali bliži, to je bolje zapažao stanje u kome su se nalazili. Prizor nije bio lep za oko. Iz njih je duvao vetar, izobličujući ih. Lica su im bila ili suviše široka ili suviše dugačka, oči izbuljene, usta razvaljena, otvorena, obrazi mlitavi. Njihova ružnoća podsetila je Tomi-Reja na film koji je gledao o pilotima podvrgnutim sili teže, razlika je bila u tome što ovo nisu bili dobrovoljci. Oni su patili i protiv svoje volje.
     Njega baš nimalo nije uznemiravala njihova izobličenost; kao ni rupe u njihovim jadnim telima, ili rasporeni i odsečeni udovi. Sve je on to već video u slikovnicama kada mu je bilo šest godina; ili za vreme vožnje kroz tunel strave. Užasi su bili posvuda, trebalo je samo hteti gledati. Na sličicama u kutijama sa žvakaćim gumama, u crtaćima koji se prikazuju subotom ujutro, ili u radnjama na majicama i koricama albuma. Osmehnuo se kada se toga setio. Posvuda su postojali istureni položaji njegovog carstva. Nije bilo mesta koje nije dodirnuo prst Dečaka-Smrti.
     Najbrži od ovih, njegov prvi poklonik, bio je čovek koji je kako se činilo umro mlad, i to nedavno. Na sebi je imao dva broja veće farmerke, košulju kratkih rukava ukrašenu šakom sa podignutim srednjim prstom koji je svetu poručivao da se jebe. Nosio je i šešir, koji je skinuo kada je stigao na nekoliko jardi od Tomi-Reja. Glava ispod šešira bila je praktično obrijana i na njoj se videlo nekoliko dugačkih posekotina. Verovatno su to bile fatalne rane. Sada više iz njih nije curila krv; samo je vetar zavijao kroz čovekova creva.
     Zaustavio se malo podalje od Tomi-Reja.
     "Govoriš li?" upita ga Dečak-Smrt.
     Čovek još malo otvori već ionako široka usta i stade da se priprema za odgovor što je bolje mogao, izvlačeći glas iz grla. Dok ga je posmatrao, Tomi-Rej se prisetio jednog izvođača koga je video u nekom kasnovečernjem šou programu, koji je progutao, a zatim povratio, živu zlatnu ribicu. Iako je tome bilo nekoliko godina, ovaj prizor pogodio je pravu žicu u mašti Tomi-Reja. Čovek koji je u stanju da, zahvaljujući vežbi, obrne svoj sistem, tako da povrati ono što je držao u grlu... sigurno ne u stomaku; nijedna ribica, koliko god imala jake krljušti nije mogla da preživi stomačnu kiselinu... nije zasluživao gađenje koje je osetio dok ga je gledao. Sada je i ovaj Jebi-se-Čovek izvodio sličnu tačku, samo sa rečima umesto sa ribicama. Konačno su izišle, ali bile su suve kao i njegova unutrašnjost.
     "Da", reče on, "govorim."
     "Znaš li ko sam?" upita Tomi-Rej.
     Čovek zastenja.
     "Da ili ne?"
     "Ne."
     "Ja sam Dečak-Smrt, a ti si Jebi-se-Čovek. Kako ti se to dopada? Zar nismo par?"
     "Ovde si zbog nas", reče mrtvac.
     "Kako to misliš?"
     "Nisu pokopani. Nismo primili blagoslov."
     "Ne traži od mene pomoć", odvrati Tomi-Rej. "Nikoga ja neću pokopati. Svratio sam da pogledam pošto mi se sada dopadaju ovakva mesta. Postaću Kralj Mrtvih."
     "Da?"
     "Možeš se kladiti u to."
     Prišle su i druge izgubljene duše... jedna žena širokih bokova... koja takođe dobaci nekoliko reči.
     "Ti..." reče ona, "... sijaš."
     "Zaista?" upita Tomi-Rej. "To me ne iznenađuje. I vi svetlite. Stvarno svetlite."
     "Pripadamo jedni drugima", reče žena.
     "Svi mi", reče treći leš.
     "Sada ti polako postaje jasno."
     "Spasi nas", reče žena.
     "Već sam kazao Jebi-se-Čoveku", ponovi Tomi-Rej, "nikoga ja neću pokopati."
     "Sledićemo te", izjavi žena.
     "Slediti?" odvrati Tomi-Rej pitanjem, dok mu je drhtaj uzbuđenja silazio niz kičmu pri pomisli da se vrati u Gaj u pratnji ovakve kongregacije. Možda je duž puta bilo još mesta koja bi mogao da poseti i poveća njihov broj.
     "Dopada mi se ta ideja", reče on. "Ali kako?"
     "Ti vodi. Mi ćemo te slediti", glasio je odgovor.
     Tomi-Rej ustade. "Zašto da ne?" primeti on i krenu nazad prema kolima. Još dok je išao, uhvatio je sebe kako razmišlja: ovo će biti moj kraj...
     Mislio je, ali nije mario.
     Kada se našao za volanom, bacio je pogled prema groblju. Odnekud se podigao vetar i u njemu je ugledao družinu koju je odlučio da zadrži kako se rastače, njihova tela se raščinjuju kao da su od peska i bivaju razneta. Čestice prašine zapahnule su mu lice. Začkiljio je, ne želeći da skrene pogled sa tog prizora. Iako su im tela nestajala, još je mogao da čuje njihovo zavijanje. Bili su nalik na vetar, ili su bili vetar, i na taj način su oglašavali svoje prisustvo. Kada se njihovo rastakanje okončalo, okrenuo se od udara i pritisnuo papučicu za gas. Kola su poskočila napred, podigavši još jedan oblak prašine koji se pridružio dervišima koji su ga progonili.

     Bio je u pravu kada je pretpostavio da duž puta ima još mesta sa kojih je mogao da pokupi duhove. Od sada pa nadalje, uvek ću biti u pravu, pomisli on. Smrt nikada ne greši; nikada, nikada ne greši. Na sat vožnje od prvog groblja pronašao je još jedno, sa derviš prašinom polu-rastočenih duša koja se kretala napred-nazad ispred prednjeg zida poput psa na uzici, nestrpljivo očekujući dolazak svog gospodara. Očigledno je glas o njegovom dolasku prethodio njemu samom. Čekale su, te duše, spremne da se priključe rulji. Nije čak ni morao da uspori. Kada se približio, olujna prašina mu je krenula u susret, načas obavivši vozilo pre nego što se podigla da se pridruži dušama iza njega. Tomi-Rej je samo nastavio da vozi pravo.
     Negde pred zoru njegova nesrećna družina pronašla je još privrženika. Ranije te noći, na jednoj raskrsnici došlo je do sudara. Po putu je ležala srča; videla se krv; i jedna od dvoje kola... sada jedva prepoznatljivog oblika... bila su prevrnuta pored puta. Usporio je da pogleda, ne očekujući da tu pronađe duhove, ali čim je to učinio, već je začuo poznato zavijanje vetra i ugledao dva jadna obličja, muškarca i ženu, kako se pojavljuju iz tame. Još se nisu navikli na svoje novo stanje. Vetar koji je duvao kroz njih, ili iz njih, pretio je da ih, svakim nesigurnim korakom koji bi napravili, prebaci preko njihovih slomljenih glava. Međutim, iako su tek odnedavna bili mrtvi, u Tomi-Reju su osetili svog Gospodara, i poslušno su pošli za njim. Osmehnuo se kada ih je video; njihove sveže rane (staklo zabodeno u lica, oči) uzbuđivale su ga.
     Nisu razmenili nijednu reč. Kada su prišli bliže, izgleda da su primili neki znak od svojih sadruga u smrti iza kola Tomi-Reja, pa su dozvolili svojim telima da se potpuno raspadnu i pridruže vetru.
     Sa tako naraslom legijom, Tomi-Rej je nastavio dalje.
     Duž puta je došlo do još sličnih susreta; kao da su se sve više umnožavali što su išli dalje na sever, kao da je reč o njegovom dolasku putovala kroz zemlju, od jedne pokopane stvari do druge, neka vrsta grobljanskog šaputanja, tako da su ga svuda duž puta čekali fantomi od prašine. Nipošto nisu svi došli da se pridruže sviti. Neki su očigledno došli samo zato da vide paradu u prolazu. Kada bi pogledali u Tomi-Reja, na njihovim licima očitavao se strah. On je sada postao užas u vozu duhova, a oni su bili hladni kockari. Činilo se da čak i među mrtvima postoji hijerarhija i on je, za mnoge od njih, predstavljao suviše uzvišeno društvo; ambicija mu je bila prevelika, apetit suviše izopačen. Više im se dopadalo da tiho trunu nego da se upuste u takvu jednu pustolovinu.

     Bilo je rano jutro kada je stigao do bezimenog grada-gejaka u kome je izgubio novčanik, međutim, dnevna svetlost nije otkrila vojsku u oluji prašine koja ga je sledila. Za one koji su odlučili da pogledaju... a malo je bilo takvih, po tom zaslepljujućem vetru... tragom kola vukao se oblak prljavog vazduha; i to je bilo sve.
     Ovde je imao još neka posla pored skupljanja izgubljenih duša... mada ni na trenutak nije posumnjao da se na ovakvom jednom jadnom mestu život lako i nasilnički skončavao i da mnoga tela nikada nisu bila posvećena. Ne, on je ovde morao da se osveti onom džeparošu. Ako ne njemu, onda bar jazbini u kojoj se to dogodilo. Lako je našao to mesto. Prednja vrata nisu bila zaključana, kao što je očekivao da će biti u taj rani čas. Niti se, kada je stupio unutra, obreo u praznom baru. Sinoćni posetioci još su bili raštrkani unaokolo, u raznim stadijumima kolapsa. Jedan je ležao licem okrenut prema podu, a oko njega se širilo ono što je ispovraćao. Druga dvojica ležala su ispružena preko stolova. Iza bara se nalazio čovek koga se Tomi-Rej neodređeno sećao; bio je to vratar koji mu je uzeo novac za predstavu u stražnjoj prostoriji. Gromada od čoveka, sa licem koje je izgleda toliko puta bilo izubijano da se nikada više neće osloboditi modrica.
     "Tražite nekoga?" želeo je da zna.
     Tomi-Rej nije obratio pažnju na njega, već je samo prošao kroz vrata koja su vodila u arenu u kojoj je gledao predstavu sa ženom i psom. Bila su otvorena. Pozadi nije bilo nikoga, igrači su otišli kućama u svoje krevete i štenare. Barmen je bio svega jard iza njega kada se okrenuo i vratio u bar.
     "Postavio sam ti jebeno pitanje", reče on.
     Tomi-Reja je pomalo iznenadila čovekova slepoća. Zar još nije shvatio da razgovara sa jednim preobraženim stvorenjem? Zar mu je moć opažanja bila u toj meri otupela od mnogih godina pijančevanja i predstava sa psima da nije u njemu video Dečaka-Smrt koji mu je došao u posetu? Utoliko je veća budala.
     "Sklanjaj mi se s puta", reče Tomi-Rej.
     Umesto toga, čovek ga ščepa za košulju na prsima. "Već si bio ovde", izgovori on.
     "Aha."
     "Zabopravio si nešto?"
     Povukao je Tomi-Reja bliže dok im se nosevi nisu gotovo spojili. Imao je zadah bolesnika.
     "Da sam na tvom mestu, sklonio bih šape", upozori ga Tomi-Rej.
     Čoveka ovo kao da je zabavljalo. "Ti baš hoćeš da ti neko iščupa tvoja jebena muda", reče on. "Ili želiš da se prijaviš za predstavu?" Oči mu se razrogačiše pri pomisli na to. "Jesi li zbog toga došao? Zbog audicije?"
     "Rekao sam ti..." poče Tomi-Rej.
     "Boli me kurac šta si mi kazao. Ovde ja vodim glavnu reč. Čuješ li?" On položi jednu ogromnu šaku preko usta Tomi- Reja. "Onda... hoćeš li mi nešto pokazati ili ne?"
     Slika koju je video u sobi iza sebe vrati se Tomi-Reju u sećanje kada se zabuljio u svog napadača: žena staklastog pogleda, pas staklastog pogleda. Ovde je video smrt, u životu. Otvorio je usta naspram čovekovog dlana i pritsnuo jezik uz istrošenu kožu.
     Čovek se isceri.
     "A?" reče on.
     Oslobodio je lice Tomi-Reja. "Imaš nešto da mi pokažeš?" ponovi on.
     "Ovamo..." promrmlja Tomi-Rej.
     "Šta?"
     "Uđite... uđite..."
     "Šta to brljaviš?"
     "Ne govorim tebi. Ovamo. Uđite... ovamo." Pogled mu je lutao od čovekovog lica do vrata.
     "Ne zajebavaj me, mali", reče čovek. "Sam si."
     "Uđite!" povika Tomi-Rej.
     "Začepi jebenu gubicu!"
     "Uđite!"
     Njegova vika razjarila je čoveka. Lupio je Tomi-Reja posred lica, tako jako da ga je oborio na pod. Tomi-Rej nije ustao. Jednostavno je nastavio da zuri u vrata i još jednom uputio svoj poziv.
     "Molim vas, uđite!" izgovori on nešto tiše.
     Da li ga je legija poslušala zbog toga što je ovog puta zamolio umesto da zahteva? Ili zbog toga što su se do sada obuzdavali i tek u tom trenutku bili spremni da mu priteknu u pomoć? Bilo kako bilo, počeli su da tresu zatvorena vrata. Barmen nešto progunđa i okrenu se. Čak i njegovom zamućenom pogledu mora da je bilo jasno da to nije nikakav prirodni vetar koji se gurao da uđe. Nasrtao je suviše ritmički; suviše je snažno udarao pesnicama. A njegovo zavijanje, oh njegovo zavijanje nije ličilo na zavijanje nijedne oluje koje je ranije čuo. Ponovo je vratio pogled na Tomi-Reja.
     "Šta se to, kog kurca, nalazi napolju?" upita on.
     Tomi-Rej je još ležao tamo gde je pao i osmehivao se čoveku, onim svojim legendarnim osmehom, onim izvinite-na-smetnji pogledom, koji nikada više neće biti isti jer on je sada bio Dečak-Smrt.
     Umri, govorio je sada taj pogled, umri dok te gledam. Umiri polako. Umri brzo. Briga me. Dečaku-Smrti je svejedno.
     Dok se osmeh širio, vrata su se otvorila, nadirući vetar je odbacio preko bara krhotine brave i iverje. Napolju na sunčevoj svetlosti duhovi iz ove oluje nisu bili vidljivi; ali sada su se videli, zgrušali su svoju prašinu pred očima svedoka. Jedan od onih presamićenih preko stola na vreme se podigao da vidi tri prilike koje su se obrazovale iz spuštene glave pred njim, dok su im se torzoi vukli poput creva od prašine. Oslonio se leđima o zid, a one su se bacile na njega. Tomi-Rej ga je čuo kako vrišti, ali nije video kojom su ga smrću umorile. Njegov pogled je pratio duhove koji su se približavali barmenu.
     Primetio je da su im se lica pretvorila u samu pohotu; kao da su putujući zajedno u karavanu imali dovoljno vremena da se pojednostave. Nisu se više u onoj meri razlikovali jedni od drugih kao pre. Možda se njihova prašina izmešala u oluji, tako da je svaki postao pomalo nalik na nekog drugog. Ovako neodređeni bili su mnogo užasniji nego što su to bili na zidu groblja. Stresao se od tog prizora i ostaci čoveka u njemu su se uplašili, na radost Dečaka-Smrti. Ovo su bili vojnici njegove vojske: ogromnih očiju, još ogromnijih usta, prašina i nevolja u legiji koja urla.
     Barmen je počeo naglas da se moli, ali nije se uzdao samo u molitvu. Ispružio je ruku i podigao Tomi-Reja, privukavši ga uz sebe. Pošto je uzeo taoca, otvorio je vrata koja su vodila u arenu seksa i unatraške se povukao u nju. Tomi-Rej ga je čuo kako nešto ponavlja dok su koračali, možda refren molitve? Santo Dios! Santo Dios! Ali ni reči ni talac nisu mogli da uspore nadolazak vetra i njegovog prašinastog tovara. Krenuli su za njim, širom otvorivši vrata.
     Tomi-Rej vide da su im se usta još više proširila i da su zamagljena lica prekrila obojicu. Izgubio je iz vida šta se zatim dogodilo. Prašina mu je ispunila oči pre nego što je došao u priliku da ih zatvori. Ali osetio je da je barmenov stisak popustio i u sledećem trenutku zapahnulo ga je nešto vlažno i toplo. Zavijanje vetra istog časa postade još jače, postade tako oštro da je pokušao da zapuši uši pred njim, ali je ono ipak prodiralo, probijajući mu kost lobanje poput stotinu svrdala.
     Kada je otvorio oči, bio je crven. Grudi, ruke, noge, šake: sve je bilo crveno. Barmen, izvor te boje, bio je odvučen na pozornicu na kojoj je prethodne noći Tomi gledao ženu i psa. Glava mu se nalazila u jednom uglu, stajala je naglavačke; ruke, šaka isprepletenih u molitvi, u drugom; ostatak je ležao nasred pozornice, a iz vrata je i dalje pumpalo.
     Tomi-Rej se trudio da ne počne da povraća (konačno, on je bio Dečak-Smrt), ali ovo je bilo previše. Šta je on očekivao, upitao je sam sebe, kada ih je pozvao da pređu prag? On za sobom nije vukao cirkus. To što je vukao nije bilo pri zdravoj pameti; nije bilo civilizovano.
     Drhteći, bilo mu je muka ali se obuzdao, ustao je i zaleteo se nazad prema baru. Ono što je njegova legija ovde učinila nije bilo ništa manje pogubno od onoga čemu je upravo okrenuo leđa. Sva trojica posetilaca bara bila su brutalno pogubljena. Tek ovlaš osmotrivši prizor, on prođe kroz taj haos i uputi se ka vratima.
     Događaji u baru su neizbežno morali da privuku publiku, iako je bilo jako rano. Ali brzina vetra... u kome se njegova sablasna vojska ponovo rasčinila... zadržala je sve osim onih najsklonijih pustolovinama, mlade i decu, podalje od mesta događaja, mada su čak i oni osetili strah podozrevajući da vazduh koji je urlao oko njih nije bio potpuno prazan.
     Gledali su plavokosog, krvlju poprskanog dečaka kako se pojavljuje iz bara i odlazi ka svojim kolima, ali nisu pokušali da ga zgrabe. Njihovi znatiželjni pogledi nateraše Tomi-Reja da pripazi kako hoda. Umesto da se opusti, išao je uspravnije nego obično. Kada se budu sećali Dečaka-Smrti, mislio je on, neka ga se sećaju kao nekog užasnog stvorenja.
     U toku vožnje je počeo da veruje da je ostavio legiju za sobom; da su zaključili da je ubijanje uzbudljivije od igre sledimo vođu, pa su ostali da masakriraju ostatak grada. Nije mu mnogo smetalo što ga je napustila. I zaista, delimično joj je bio zahvalan na tome. Otkrovenja koja su prethodne večeri izgledala tako dobrodošla izgubila su nešto od svog sjaja.
     Bio je lepljiv i smrdeo je na tuđu krv; bio je sav u modricama, jer je barmen bio grub prema njemu. Naivno je poverovao da ga je dodir Nuncia učinio besmrtnim. Konačno, kakva korist od toga što je Dečak-Smrt, ako je smrt i dalje gospodarila njime? Učeći na sopstvenim greškama bio je mnogo bliži tome da izgubi život nego što je o tome želeo da razmišlja. Što se tiče njegovog spasioca, njegove legije... takođe je naivno poverovao da on nju kontroliše.
     Nisu oni bili nikakvi klecavi, puzavi begunci za kakve ih je smatrao prethodne noći. Ako su u početku i bili takvi, vreme koje su proveli zajedno izmenilo je njihovu prirodu. Sada su bili smrtonosni i verovatno bi pre ili kasnije svejedno izmakli njegovoj kontroli. Bilo mu je bolje bez njih.
     Zaustavio se da očisti krv sa lica pre nego što pređe granicu, okrenuo krvavu košulju naopako kako bi prikrio najgore mrlje, a zatim nastavio dalje. Kada je stigao do same granice, ugledao je u ogledalu oblak prašine i shvatio da je olakšanje koje je osetio usled gubitka legije bilo preuranjeno. Kakva god klanica da ih je zadržala, završili su s njom. Pritisnuo je gas, uzaludno se ponadavši da im može uteći, ali oni su znali njegov miris i sledili su ga poput čopora odanih, ali smrtonosnih pasa, jureći za kolima dok se ponovo nisu našli iza njega.
     Kada su prešli granicu, oblak je ubrzao, tako da ga sada više nije sledio, već je okružio kola i s leve i s desne strane. U tom manevru bilo je više svrhe nego potrebe za pukom intimnošću. Duhovi su tresli prozore i cimali suvozačeva vrata, konačno uspevši da ih otvore. Tomi-Rej ispruži šaku ne bi ih ponovo zatvorio. Dok je to pokušavao, barmenova glava, sva izubijana od olujnog nošenja, izbačena je iz prašine na sedište pored njega. Zatim su vrata zalupljena i oblak je ponovo zauzeo svoje mesto u povorci.
     Instinkt mu je govorio da stane i izbaci trofej na ulicu, ali dobro je znao da bi to za legiju bio samo dokaz njegove slabosti. Nisu mu doneli glavu samo zato da bi ga ismejali, mada im je to možda to možda poslužilo kao izgovor. Ovaj gest sadržao je upozorenje; čak pretnju. Ne pokušavaj da ih prevariš ili izdaš, objavila je prašnjava, krvava lopta svojim razjapljenim ustima, ili ćemo ti i ja postati braća.
     Nemu poruku primio je k srcu. Iako je on i dalje navodno bio vođa, dinamika se od tada izmenila. Na svakih nekoliko milja oblak bi ponovo ubrzao i stopio se na ovaj ili onaj način, usmeravajući ga prema novim članovima; mnogi od njih čekali su ih na najneverovatnijim mestima: prljavim uglovima ulica i manjim raskršćima (često na samim raskršćima); jednom na gradilištu nekog hotela; drugi put ispred ograđene pumpe, gde su muškarac, žena i dete čekali, kao da su znali da će ovaj prevoz tuda proći.
     Kako se njihov broj uvećavao, tako su rasle i razmere oluje koja ih je nosila, sve dok sam njen prolazak nije postao dovoljan da izazove manje štete duž autoputa; rasterivala je kola s puta, i obarala znake. Stigla je čak i u vesti. Tomi- Rej je saslušao izveštaj u toku vožnje. Opisana je kao ćudljivi vetar koji se podigao sa okeana i kretao ka severu prema Los Anđelesu. Dok je slušao, pitao se da li će iko u Palomo Gaju čuti ovaj izveštaj. Možda Džaf, ili Džo-Bet. Nadao se da će tako biti. Nadao se da su čuli i razumeli šta im se približava. Grad je video neke čudne prizore od kada se njegov otac vratio iz stene, ali ništa, sasvim sigurno, nije bilo ravno vetru koji se vukao za njim, ili živoj prašini koja je poigravala na njegovim leđima.