II

     1.
     U početku se ništa nije dogodilo. Nisu čak imale ni košmare. Osećale su samo prijatnu klonulost, sve četiri, koja je možda bila posledica nedavno izbegnute smrti. Prikrile su modrice, nastavile da se normalno ponašaju, i čuvaju svoju tajnu.
     U izvesnom smislu ona je sama sebe čuvala. Čak je i Arlin, koja je prva glasno izrazila svoj užas zbog intimnog napada koji su sve četiri doživele, ubrzo počela na čudan način da uživa u sećanju na njega, što se nije usuđivala da prizna, čak ni ostalim trima. U stvari, jedva da su uopšte i razgovarale. Nisu morale. Sve ih je obuzela neka čudna uzbuđenost: da su, na neki čudovišan način, izabrane. Samo bi Trudi, koja je oduvek volela Mesijanstvo, tom reči okarakterisala ono što je osećala. Za Arlin je to osećanje jednostavno predstavljalo pojačavanje onoga što je oduvek znala o sebi: da je ona jedinstveno čarobno stvorenje, za koga ne važe pravila po kojima živi ostali svet. Za Karolinu je to bilo novo samopouzdanje koje je predstavljalo nejasni odjek otkrovenja do koga je došla u trenucima kada joj se činlo da će sigurno umreti: da je svaki čas koji provede ne udovoljavajući svojim apetitima proćerdan. Za Džojs je to osećanje bilo još jednostavnije. Spasla se smrti za Rendija Krencmena.
     Nije gubila vreme, već je odmah obelodanila svoju strast. Već narednog dana posle događaja na jezeru, otišla je pravo do kuće Krencmenovih u Mirnopotoku i rekla mu na najednostavniji mogući način da je zaljubljena u njega i da namerava da spava s njim. Nije se nasmejao. Samo ju je zapanjeno gledao, a zatim je zapitao, pomalo posremljeno, da li se poznaju. Ranije joj se srce naprosto kidalo kada je ne bi prepoznao. Ali nešto se u njoj promenilo. Više nije bila onako krhka. Da, odgovorila mu je, poznaješ me. Već smo se nekoliko puta sreli. Nije me briga da li me se sećaš ili ne. Volim te i želim da vodiš sa mnom ljubav. Sve vreme dok je ovo govorila nastavio je da zuri u nju, a potom je upitao: posredi je neka šala, je li tako? Na šta mu je ona odgovorila da se nipošto ne radi ni o kakvoj šali, da ozbiljno misli sve što je kazala, a pošto je dan topao i kuća prazna, u njoj su samo njih dvoje, prilika je savršena.
     Zaprepašćenje nije uticalo na Krencmanov libido. Iako nije shvatao zašto mu se ova devojka nudila gratis, ovakve prilike bile su dosta retke tako da ih nije trebalo prezirati. Stoga je, glasom osobe koja svakog dana dobija slične ponude, pristao. Celo popodne proveli su zajedno, obavivši to ne jedanput već tri puta. Otišla je iz njegove kuće oko šest i petnaest i krenula kući kroz Gaj sa utiskom da je obavila nešto što je neizostavno morala da obavi. To nije bila ljubav. Bio je tup, sebičan, i rđav ljubavnik. Ali možda je tog popodneva usadio u nju život, ili bar priložio čajnu kašičicu svoje materije za alhemiju, a to je i bilo sve što je, u stvari, od njega želela. Ova promena prioriteta prošla je nezapaženo. U njenom umu kristalno jasno se izdvajala samo potreba za plodnošću. Ostatak njenog života, prošlost, budućnost i sadašnjost, bili su kao u magli.
     Rano narednog jutra, pošto je spavala mnogo čvršće nego što je to bio slučaj godinama, pozvala ga je, i predložila da se ponovo nađu, tog popodneva. Zar sam bio tako dobar? raspitivao se on. Rekla mu je da je bio više nego dobar; da je bik; njegov kurac osmo svetsko čudo. Spremno je prihvatio, i laskanje i predlog za sastanak.
     Od sve četiri ona je možda imala najviše sreće u svom izboru partnera. Možda je Krencmen bio tašt, i praznoglav, ali bio je i bezopasan i na neki svoj glupav način, nežan. Hitnja koja je odvela Džojs u njegov krevet, gurnula je druge u manje uobičajene zagrljaje.
     Karolina se ponudila izvesnom Edgaru Lotu, čoveku od oko pedeset godina, koji se prethodne godine doselio u njenu ulicu nešto niže od kuće njenih roditelja. Niko od suseda nije se sprijateljio s njim. Bio je usamljenik; društvo su mu pravila samo dva jazavičara. To, odsustvo ženskih poseta, a ponajviše njegov smisao da uklopi boje u odevanju (maramica, leptir-mašna i sokne uvek su bile u odgovarajućoj nijansi) navelo je sve na pretpostavku da je homoseksualac. Ali koliko god da je Karolin bila naivna kada se radilo o pojedinostima ljubavnog snošaja, bolje je poznavala Lota od svojih roditelja. Nekoliko puta ga je uhvatila kako je gleda, i neko unutrašnje čulo joj je govorilo da ti njegovi pogledi znače nešto više od običnog pozdrava. Presrevši ga kada je izveo jazavičare u jutarnju šetnju, stupila je u razgovor s njim, a zatim ga upitala... kada su psi obeležili svoju teritoriju za taj dan... da li bi mogla da pođe do njega. Kasnije će joj on kazati da su njegove namere bile krajnje časne, i da se nije bacila na njega, zahtevajući da joj dokaže svoju naklonost na kuhinjskom stolu, on je ne bi ni takao. Ali kada se već ponudila, kako je mogao da je odbije?
     Iako se nisu slagali ni po godinama ni po anatomiji, ipak su se parili sa neviđenom žestinom, dok su jazavičari šizeli od ljubomore za to vreme, lajući i jureći vlastite repove dok se nisu iscrpli. Posle prvog puta kazao joj je da nije takao ženu šest godina od smrti svoje supruge, što ga je odvelo piću. I ona je, rekao je, bila pokrupnije stvorenje. Razgovor o njenom obimu ponovo ga je uzbudio. Počeli su iz početka. Ovog puta, psi su spavali.
     U početku se sve odvijalo dobro. Nijedno od njih nije uopšte pravilo pitanje kada je trebalo skinuti odeću; nijedno nije gubilo vreme na izjave o lepoti onog drugog, što bi zvučalo smešno; nijedno se nije pretvaralo da će to trajati zauvek. Bili su zajedno radi onoga za šta je priroda predodredila njihova tela, ne trudeći se da išta ulepšaju. Nije za njih bila romansa pri svetlosti sveća. Dan za danom posećivala je gospodina Lota, kako ga je nazivala u prisustvu roditelja, da bi zagnjurila njegovo lice među svoje dojke trenutak pošto bi se vrata za njom zatvorila.
     Edgar nije mogao da poveruje u svoju sreću. Već je bila neobična i sama činjenica što je ona njega zavela (čak ni u mladosti nijedna žena se nije potrudila da učini tako nešto); a to što je došla ponovo, i nastavila da dolazi, ne mogavši da se obuzda dok sve ne bi bilo do kraja obavljeno, graničilo se već sa pravim čudom. Stoga nije bio iznenađen kada je posle dve nedelje i četiri dana prestala da dolazi. Bio je pomalo tužan, ali ne i iznenađen. Posle nedelju dana njenog nedolaženja, ugledao ju je na ulici i upitao je učtivo da li bi... početak i kraj citata... mogli da ponovimo naš hokus- pokus? Čudno ga je pogledala, a onda mu rekla ne. Nije tražio da mu objasni zašto, ali je ona to svejedno učinila. Više mi nisi potreban, ležerno mu je kazala, i potapšala se po stomaku. Tek kasnije, dok je sedeo u svojoj ustajaloj kući sa trećim burbonom u ruci, shvatio je značenje njenih reči i gesta. To ga je navelo da popije i četvrti, a zatim i peti. Veoma brzo je usledio povratak na stari način života. Iako se jako trudio da ovoga puta ne unosi osećanja u vezu, pošto je debela devojka otišla shvatio je da mu je ipak slomila srce.
     Arlin nije imala takvih problema. Put koji je izabrala, gonjena istom neizgovorenom zapovešću kao i ostale, odveo ju je u društvo čija srca nisu bila lako vidljiva, već su se nalazila na mišicama, iscrtana prusko plavim mastilom. I za nju je sve počelo kad i za Džojs, dan pošto se umalo nisu utopile. Obukla je najbolju odeću, uzela majčina kola, i odvezla se do Pomračenja, male plaže severno od Zume, ozloglašene po barovima i motoristima. Stanovnici te oblasti uopšte nisu bili iznenađeni što vide bogatu devojku u svojoj sredini. Takvi tipovi stalno su dolazili ovamo iz svojih pomodnih kuća da bi iskusili život običnog puka, ili da bi pripadnici običnog puka iskusili njih. Obično im je bilo dovoljno nekoliko časova pre no što bi se povukli, vrativši se u svet gde je šofer bio najbliži onome što se podrazumevalo pod tvrdim biznisom.
     Pomračenje su u svoje vreme posećivala neka zaista slavna lica, inkognito, u želji da izvesno vreme riju po njegovoj unutrašnjosti. Džimi Din bio je redovni posetilac u svom najdivljem razdoblju, tragajući za pušačem kome je bila potrebna ljudska pepeljara. U jednom od barova postojao je sto za bilijar sačuvan u znak sećanja na Džejn Mensfild, koja je navodno na njemu izvela nešto o čemu se i sada pričalo samo sa strahopoštovanjem, i to šapatom. Neko je u daskama na podu usekao konture žene koja je tvrdila da je Veronika Lejk, i na licu mesta se onako mrtva pijana onesvestila. Što znači da je Arlin krenula već dobro utabanom stazom koja je vodila iz krila luksuza do prljavštine bara koji je izabrala samo zbog njegovog imena: Mrlja. Za razliku od mnogih drugih koji su ovde dolazili pre nje, njoj nije bilo potrebno piće da bi imala izgovor za svoju razvratnost. Jednostavno se ponudila. Onih koji su bili voljni da je uzmu bilo je na pretek, a ona nije pravila nikakvu razliku. Svako ko je zatražio, dobio je.
     Naredne noći došla je po još, kao i noći posle te, očiju usredsređenih na ljubavnike kao da je zavisna od njih. Nisu svi iskoristili priliku. Neki su je, posle one prve noći, zabrinuto gledali, podozrevajući da tako darežljiva može biti samo kakva ludara ili bolesnica. Drugi su čak pronašli u sebi ostatke viteštva za koje nisu znali da ih poseduju, pa su pokušavali da je podignu sa poda pre no što se red otegne do najlošijih kučića. Međutim, ona se glasno i žestoko bunila svaki put kada bi joj neko prišao s takvom namerom; govorila im je da je ostave na miru. Povlačili su se. Neki bi čak ponovo stali u red.
     Dok su Karolina i Džojs uspele da ono što rade sačuvaju za sebe, Arlin nije mogla da se u nedogled tako ponaša neprimećena. Pošto je celu nedelju dana nestajala iz kuće usred večeri i vraćala se u osvit zore... nedelje tokom koje je na sva pitanja o tome gde ide odgovarala upitnim pogledom, gotovo kao da ni sama nije bila sigurna... njen otac, Lorens Farel, odlučio je da je prati. Smatrao je sebe liberalnim roditeljem, ali ako je njegova princeza upala u loše društvo... ragbista, možda, ili hipika... onda je verovatno njegova dužnost da joj pruži kakav savet. Čim je izišla iz Gaja, počela je da vozi kao pomahnitala, pa je i on morao da pritisne papučicu za gas kako bi održao diskretno rastojanje. Na milju ili dve od plaže, izgubio ju je. Utrošio je sat vremena na obilaženje parkinga pre nego što je pronašao kola, ostavljena ispred Mrlje. Bar je bio na tako zlu glasu da je čak i on čuo za njega. Ušao je, strepeći za sako i novčanik. Unutra je vladala velika zbrka; raspamećeni muškarci, životinje nalivene pivom sa kosom do pola leđa, obrazovali su krug i posmatrali neku predstavu na podu na suprotnom kraju prostorije. Nigde ni traga od Arlin. Zadovoljan što se prevario (verovatno šeta plažom i posmatra talase), već se spremao da pođe, kada je neko počeo da skandira ime njegove princeze.
     "Arlin! Arlin!"
     Okrenuo se. Zar i ona gleda predstavu na podu? Stao je da se probija kroz gomilu promatrača. Tamo, u središtu, pronašao je svoju lepoticu. Jedan joj je sipao pivo u usta, a drugi s njom radio ono što je on, poput svih očeva, mrzeo i da pomisli da njegova kćer radi, osim... u snovima... s njim. Ličila je na majku, dok je ležala pod tim čovekom; to jest, izgledala je isto onako kako je njena majka izgledala veoma davno dok je još bila u stanju da se uzbudi. Bacakala se tamo amo i cerila, luda za čovekom na njoj. Lorens viknu Arlinino ime, i koraknu napred da odvuče divljaka. Neko mu reče da sačeka svoj red. On udari čoveka po vilici, i balavko odlete posrćući nazad ka gomili u kojoj su mnogi već otkopčali pantalone i bili spremni. Onaj momak ispljunu krv i baci se na Lorensa, koji stade da kuka, kada ga oboriše na kolena, da je to njegova kćer, njegova kćer... blagi Bože, njegova kćer. Nije prestao da se buni sve dok je mogao da izgovara reči. Posle je i dalje pokušavao da otpuzi do mesta na kome je ležala Arlin ne bi li je jednim šamarom prizvao k pameti. Međutim, njeni obožavaoci su ga jednostavno izvukli napolje i bacili na samu ivicu autoputa. Ostao je tamo da leži izvesno vreme, dok nije skupio snage da ustane. Oteturao se do kola, i sačekao nekoliko sati, povremeno plačući, dok se Arlin nije pojavila.
     Uopšte je nisu dirnule njegove modrice i krvava košulja. Kada joj je kazao da je video šta je radila, malo je nakrenula glavu, kao da nije sasvim sigurna o čemu on to govori. Naredio joj je da uđe u kola. Ušla je bez pogovora. Ćutke su se odvezli kući.
     Tog dana niko više ništa nije kazao. Ona je ostala u svojoj sobi i slušala radio, dok je Lorens razgovarao sa svojim advokatom o mogućnosti da se Mrlja zatvori, sa policajcima o tome kako da one koji su ga napali izvede pred lice pravde, i sa svojim analitičarem o tome gde je pogrešio. Rano uveče ponovo je pokušala da ode. Presreo ju je, međutim, na putu i počeo svom silinom da sipa optužbe, od čega se prethodnog dana uzdržao. Sve vreme je samo zurila u njega, staklastog pogleda. Njena ravnodušnost ga je samo još više razjarila. Odbila je da uđe u kuću kada je to od nje zatražio, i nije htela da mu odgovori zašto je to radila. Njegova zabrinutost pretvorila se u bes, počeo je da urla, reči su mu postale otrovne pa ju je čak nazvao kurvom vičući iz petnih žila, tako da su žitelji celog Polumeseca počeli da vire kroz otškrinute zavese. Na kraju, zaslepljen suzama usled nemogućnosti da shvati, on ju je udario, i možda bi uradio još nešto gore da se nije Kejt umešala. Arlin nije čekala. Dok je majka čuvala pobesnelog oca, ona je pobegla i pronašla nekoga da je odveze do plaže.
     Te noći izvršena je racija u Mrlji. Dvadeset i jedna osoba je uhapšena, uglavnom zbog posedovnja manjih količina droge, i bar je zatvoren. Kada su policajci stigli, princeza Lorensa Farela izvodila je istu tup-tup predstavu koju je izvodila svake noći već preko nedelju dana. Čak ni Lorens, trapavo nudeći mito, nije uspeo da spreči objavljivanje ovakve jedne priče u novinama. To je postao najčitaniji članak duž cele obale. Arlin je smeštena u bolnicu da bi je potpuno medicinski pregledali. Utvrđeno je da je zaradila dve bolesti koje se prenose seksualnim putem, plus vaške, i da je veoma istrošena, do čega je neminovno moralo doći posle tolikog iskorišćavanja. Ali bar nije bila trudna. Lorens i Kejt Farel zahvaljivali su Gospodu na toj maloj milosti.
     Kada su saznali za Arlinine pohode u Mrlju, roditelji su gadno pojačali kontrolu nad decom u gradiću. Čak je i u Istočnom Gaju primetno opao broj dece koja su lutala unaokolo pošto bi pao mrak. Teško je bilo održavati vezu na koju bi se gledalo s odobravanjem. Čak će i Trudi, poslednja od četiri, ubrzo morati da se odrekne svog partnera, iako je pronašla gotovo svršeni paravan za svoje aktivnosti: religiju. Imala je smelosti da zavede nekog Ralfa Kontrerasa, čoveka mešane krvi koji je radio kao baštovan u luteranskoj crkvi Princ mira u Lovordrvu, koji je u toj meri mucao da se moglo reći da je nem. Dopadao joj se takav kakav je bio. Obavljao je ono što se tražilo od njega i držao jezik za zubima. Sve u svemu, savršeni ljubavnik. Uopšte je nije zanimala njegova tehnika, dok je on junački izigravao muškarčinu. On je za nju jednostavno bio oplođivač. Kada bude obavio svoju dužnost... a telo će joj reći kada nastupi taj trenutak... više nijednom neće pomisliti na njega. Bar je ona tako mislila.
     Međutim, ljubavne afere koje su sve imale (uključujući i Trudinu) uskoro će postati... zahvaljujući Arlininoj indiskreciji... opšte poznata stvar. Iako je njoj možda bilo lako da zaboravi sastanke sa Ralfom Tihim, Palomo Gaju nije.

     2.
     Novinski izveštaji o skandaloznom tajnom žvotu lokalne lepotice Arlin Farel bili su u onoj meri eksplicitni u kojoj su to pravna odelenja tih časopisa dozvoljavala, a pojedinosti su prepuštene mašti tračera. Razvila se unosna mala crna berza tobožnjih fotografija snimljenih za vreme orgijanja, iako su slike bile tako nejasne da je bilo teško zaključiti da li su prikazivale pomenutu stvar. Samu porodicu... Lorensa, Kejt, sestru Džoslin i brata Krega... zadesile su još veće nedaće. Narod koji je živeo na drugoj strani Gaja menjao je svoje uobičajene maršrute kada je išao u kupovinu kako bi prošao kroz Polumesec i pored kuće sramote. Krega su morali da izvade iz škole jer su ga njegovi drugovi nemilosrdno zezali zbog osramoćene starije sestre; Kejt je povećala dozu sedativa što ih je uzimala tako da je na kraju izgovarala samo dvosložne reči i to s mukom. Ali čekalo ih je nešto još gore. Tri dana pošto je Arlin istrgnuta iz jazbine motorista, u Hronici se pojavio intervju koji je navodno dala jedna od Arlininih bolničarki. U njemu je stajalo da je Farelova kćerka većinu vremena provodila u seksualnom ludilu, i da je govorila same obscenosti, koje je prekidala samo kada je razočarano jecala. Samo po sebi, već je i ovo bilo dovoljno za novine. Međutim, dalje je još pisalo da pacijentkinja nije bolovala samo od pregrejanog libida. Arlin Farel je verovala da je opsednuta.
     Priča koju je ispričala bila je veoma detaljna i bizarna. Ona, i još tri njene prijateljice, otišle su da se okupaju u jezeru u blizini Palomo Gaja, gde ih je napalo nešto što je ušlo u sve njih. Taj entitet koji ju je zaposeo, tražio je od Arlin, a... verovatno... i od drugarica koje su se s njom kupale, da ostane u drugom stanju sa bilo kim ko bude u stanju da to obavi. To je uzrok njenih pustolovina u Mrlji. Đavo u njenoj utrobi jednostavno je tražio surogat oca u toj gnjiloj rulji.
     U članku nije bilo nimalo ironije; već sam tekst Arlinine takozvane ispovesti bio je dovoljno apsurdan da mu nije bilo potrebno još dodatno ulepšavanje od strane urednika. Samo slepi i nepismeni u Gaju nisu pročitali otkrića vezana za drogu i lepoticu. Svi su bili ubeđeni da ne postoji ni jota istine u njenim tvrdnjama, razume se, osim porodica prijateljica sa kojima je Arlin bila u subotu, 28. jula. Iako nije pomenula Džojs, Karolinu niti Trudi, njih četiri su bile poznate kao nerazdvojne prijateljice. U umovima onih koji su makar površno poznavali Arlin nije bilo mesta sumnji koga je uvrstila u svoje satanske fantazije.
     Ubrzo je postalo očigledno da se devojke moraju zaštititi od onoga što će uslediti posle ovih Arlininih besmislenih tvrdnji. Otprilike isti razgovor, uzmi ili dodaj po koju nežnost, vodio se u porodicama MekGir, Kac i Hočkis.
     Roditelj je pitao: "Želiš li da na kratko odeš iz Gaja, dok ono najgore ne prođe?" Na šta je dete odgovaralo: "Ne, dobro sam. Nikada se nisam bolje osećala."
     "Jesi li sigrna, mila, da te sve ovo ne uzrujava?"
     "Da li izgledam uzrujana?"
     "Ne."
     "Onda nisam uzrujana."
     Kakva uravnotežena deca, mislili su roditelji, kada mogu s takvim mirom da se suoče sa tragedijom kao što je ludilo prijateljice; zar nam nisu uzdanice?
     Nekoliko nedelja bile su upravo to: kćeri za uzor, koje su podnosile stresnu situaciju sa zavidnim samopouzdanjem. A onda je savršena slika počela da se izobličava kada su na površinu počele da izbijaju neke neobičnosti u njihovom ponašanju. Bio je to jedva primetan proces; moglo je da prođe i duže vreme pre nego što iko primeti prve znake da roditelji nisu budno motrili na svoju dečicu. Roditelji su prvo primetili da su njihova deca zamenila dan za noć: spavaju u podne i šetaju u ponoć. Postale su mušičave kada je hrana bila u pitanju. Čak i Karolina koja je bila poznata po tome što nikada nije odbijala ništa što je bilo za jelo, počela je gotovo patološki da odbija neku hranu: naročito morsku. Nestalo je veselosti s njihovih lica. Zamenila su ih raspoloženja čiji se raspon kretao od ćutljivosti do brbljivosti, od ledenog mira do pomahnitalosti. Prva je Beti Kac predložila svojoj kćeri da ode do porodičnog lekara. Trudi se nije usprotivila. Niti se imalo iznenadila kada je doktor Gotlib izjavio da je potpuno zdrava; i trudna.
     Karolinini roditelji su bili sledeći koji su u strahu zaključili da je ponašanje njihovog deteta takvo da je neophodno izvršiti lekarski pregled. Novosti su bile iste, sa dodatnom napomenom da ako njihova kćer namerava trudnoću da iznese do kraja, mora oslabiti trideset funti.
     Ako je i postojala neka mala nada da ove dijagnoze nisu međusobno povezane, nju je uništio treći i konačni dokaz. Roditelji Džojs MekGir najduže su se opirali da priznaju kako je i njihova kćerka učesnica pomenutog skandala, ali su na kraju i oni zatražili od lekara da je pregleda. I ona je, poput Karoline i Trudi, bila odličnog zdravlja. I ona je bila trudna. Te vesti zahtevale su ponovnu procenu priče Arlin Farel. Da li je moguće da je u njenom suludom trućanju bilo i nešto istine?
     Roditelji su se sastali da porazgovaraju o tome. Zajedno su smislili jedini mogući scenario. Zaključili su da su, izvan svake sumnje, devojke sklopile nekakav pakt. Odlučile su... iz razloga koji su samo njima bili poznati... da zatrudne. Tri su uspele. Arlin nije, što je tu veoma razumnu devojku dovelo gotovo do nervnog sloma. Trbalo se suočiti sa trostrukim problemom. Prvo, pronaći buduće očeve i tužiti ih za seksualni oportunizam. Drugo, prekinuti trudnoće što pre i što sigurnije. Treće, zataškati celu stvar kako sve tri porodice ne bi doživele istu sudbinu kao Farelovi, prema kojima su se ispravni žitelji Gaja odnosili kao prema parijama.
     Nisu uspeli ni u jednome. Što se tiče očeva, jednostavno stoga što nijedna devojka, čak ni pod najoštrijim roditeljskim pretnjama, nije htela da imenuje krivca. Što se tiče pobačaja, opet zato što su deca odlučno odbila da se odreknu onoga za što su prolile ne malo znoja. I konačno, u svojim pokušajima da zataškaju celu stvar, zato što skandali vole da iziđu na svetlost dana, tako da je bila dovoljna samo jedna indiskretna medicinska sestra, pa da novninari počnu da njuškaju, tragajući za novim dokazima delikvencije.
     Priča se pročula dva dana posle održanog sastanka roditelja, i Palomo Gaj... koji je bio uzdrman Arlininim otkrićem, ali ne i bačen na kolena... doživeo je gotovo smrtni udarac. Priča Lude devojke predstavljala je zanimljivo štivo za tragače za letećim tanjirima i one koji su tražili lek od raka, ali ona, u suštini, bila je prilika koja se samo jednom pruža. Ova nova otkrića, međutim, pogodila su u mnogo osetljiviji živac. Pred javnošću su bile četiri porodice čije je solidne, dobro potkovane živote uzdrmao pakt koji su sklopile njihove vlastite kćeri. Da li je u sve bio umešan i nekakav kult, želela je da sazna štampa? Nije li možda nepoznati otac bio isti čovek, zavodnik mladih devojaka; već i sama činjenica da je bio bezimen predstavljala je nepresušni izvor spekulacija. A šta je sa Farelovom kćerkom, koja je prva nagovestila postojanje nečega što su nazvali Liga devica? Nije li ona u svom ponašanju zabrazdila dublje od svojih prijateljica jer je, kao što je to Hronika prva objavila, u stvari, bila jalova? Ili je tek predstojalo rasterećenje ostale tri? To je bila priča koja će se vrteti i vrteti. Sadržala je sve potrebne elemente: seks, opsednutost, porodice u haosu, lokalno kurvanje, seks, ludilo i seks. Šta više, nadalje je priča mogla da bude samo još bolja.
     Štampa je mogla da prati napredovanje trudnoća. Sa malo sreće, to će im se i isplatiti. Sve će roditi trojke, deca će sva biti crna ili mrtvorođena.
     Oh, koliko mogućnosti!