II

     Džo-Bet je ležala na krevetu u tami i posmatrala kako povetarac naizmenično naduvava zavese, a zatim ih isisava napolje u noć. Čim se vratila kući, otišla je da razgovara sa mamom, i rekla joj je da se više neće viđati sa Hauijem. Bilo je to obećanje dato na brzinu, međutim, sumnjala je da ga je mama uopšte čula. Delovala je izgubljeno, špartala je po sobi, kršila šake i mrmljala molitve. Molitve podsetiše Džo-Bet da je obećala da će pozvati pastora, ali da to nije učinila. Sabravši se što je bolje mogla, sišla je i pozvala crkvu. Međutim, pastor Džon nije bio tamo. Otišao je da uteši Andželu Detlou, čiji je muž Brus nastradao u pokušaju da se izvuče telo Badija Vensa. Džo-Bet je tada prvi put čula za tragediju. Brzo je okončala razgovor, i spustila slušalicu, drhteći. Nije uopšte morala da sasluša podroban opis kako su ti ljudi izgubili živote. Ona ih je videla, isto kao i Haui. Njihov zajednički san prekinuo je direktni prenos iz okna u kome su umrli Detlou i njegove kolege.
     Sedela je u kuhinji, frižider je zujao, ptice i bube u stražnjem dvorištu razdragano su muzicirale i pokušavala da unese malo smisla u besmisao. Možda su joj prodali previše optimističku viziju sveta, ali ona je nastavila sve do sada da veruje da, ako već ona ne može lično da razabere stvari, u njenoj blizini postoje oni koji su to u stanju. To saznanje joj je pružalo utehu. Sada više nije bila sigurna. Ako bi bilo kome iz crkve ispričala... a uglavnom su ti ljudi sačinjavali njen krug poznanika... ono što se dogodilo u motelu (san o vodi, san o smrti) oni bi joj rekli isto što i mama: da je to đavolje delo. Kada je to pomenula Hauiju, on joj je kazao da ona u to ne veruje, i bio je u pravu. To je bila glupost. A ako je to bila glupost, šta je onda još od svega onoga čemu su je učili bila glupost?
     Pošto nije bila u stanju da pronađe izlaz iz svojih zbunjenosti, a kako je bila suviše umorna da ih silom raskrčuje, odvukla se do sobe da legne. Nije želela da je uhvati san tako kratko vreme posle traume poslednjeg dremeža, ali umor je svladao njen otpor. Dok je padala, pred njom se pojavila niska prizora, crno bela, bisernog sjaja. Haui kod Batrika; Haui u Šoping centru, licem u lice sa Tomi-Rejem; njegovo lice na jastuku, u trenutku kada je pomislila da je mrtav. A onda se niska prekinula i biseri se razleteli. Utonula je u san.
     Kada se probudila, sat je pokazivao da je osam i trideset pet. U kući je vladao potpuni mir. Ustala je, krećući se što je najtiše mogla kako bi izbegla da je mama pozove. Sišla je, pripremila sebi sendvič i odnela ga nazad u sobu, gde je sada... pošto ga je pojela... ležala, posmatrajući zavese kako ispunjavaju volju vetra.
     Večernja svetlost bila je glatka poput kreme od kajsija, ali već je nestajala. Uskoro će ovladati tama. Osećala ju je kako se približava... smanjujući udaljenost, utišavajući život... i to ju je uznemirilo kao nikada do tada. U domovima nedaleko odavde porodice će tugovati. Žene ostale bez muževa, deca bez očeva, suočiće se sa prvom noći bola. U ostalima, tuga koja je odagnana ponovo će biti vraćena, proučavana, oplakivana. Sada je imala nešto svoje što ju je činilo delom jedne veče tuge. Gubitak je i nju dodirnuo, tama... koja toliko toga oduzima svetu, a vraća tako malo... nikada više neće biti ista.

     Tomi-Reja probudila je lupa prozora. Uspravio se u krevetu. Dan je proveo u groznici koju je sam stvorio. Činilo mu se da je od jutra proteklo mnogo više od dvanaestak časova, ali šta je radio u međuvremenu? Samo je spavao, znojio se i čekao na znak.
     Je li to što je upravo čuo bio znak; lupa prozora, nalik na cvokot zuba umirućeg čoveka? Odbacio je pokrivače. U nekom trenutku je skinuo sa sebe sve osim donjeg veša. Telo čiji je odraz uhvatio u ogledalu bilo je vitko i sjajno; nalik na zdravu zmiju. Divljenje prema samom sebi odvuklo mu je pažnju, pa se sapleo, i dok je pokušavao da se uspravi shvatio je da je izgubio svaku vezu sa prostorijom u kojoj se nalazio. Odjednom mu je izgledala nekako čudna... kao i on njoj. Pod se naginjao kao nikada do tada; orman se smanjio na veličinu kofera, ili je možda on postao groteskno veliki. Pripala mu je muka, pa je posegnuo za nečim čvrstim što bi mu pomoglo da se orijentiše. Nameravao je da se uhvati za vrata ali, ili ga je u toj nameri sprečila njegova šaka ili sama soba, umesto za vrata uhvatio se za okvir prozora. Ostao je mirno da stoji, čvrsto se držeći za drvo, dok mučnina nije prošla. Dok je čekao, osetio je kako mu gotovo neprimetno kretanje okvira prolazi kroz kosti u njegovim prstima i dospeva do zglavaka i ruku, a zatim preko ramena u kičmu. To napredovanje predstavljalo je drhtavi ples u njegovoj kičmi, ples bez ikakvog smisla, dok se nije popelo uz poslednjih nekoliko pršljenova i pogodilo lobanju. Tamo se kretanje, koje je predstavljalo čangrljanje stakla, ponovo preobratilo u zvuk: petlju škljocaja i čangrljanja koja ga je pozivala.
     Nije morala dva puta da ga zove. Pustivši okvir prozora, okrenuo se, osetivši vrtoglavicu, prema vratima. Šutnuo je odeću koju je odbacio u snu. Podigao je majicu i farmerke, neodređeno svestan da bi trebalo da se obuče pre nego što iziđe iz kuće, ali ipak je samo nastavio da vuće odeću za sobom dok se spuštao niz stepenice i izlazio u tamu sa stražnje strane kuće.
     Dvorište je bilo veliko i u haosu, jer se već godinama niko nije potrudio da ga sredi. Ograda se raspala, a grmlje, posađeno da bi štitilo dvorište od puta, izraslo je u čvrsti lisnati zid. I on se uputio prema maloj džungli prema kojoj ga je vodio Gajgerov brojač u njegovoj glavi, čije je kuckanje sa svakim njegovim korakom bivalo sve glasnije.

     Džo-Bet podiže glavu sa jastuka; zubi su je boleli. Pažljivo je dodirnula tu stranu lica. Delovala je osetljivo; skoro kao da je bila u modricama. Ustala je i skliznula niz hodnik do kupatila. Primetila je da su vrata spavaće sobe Tomi-Reja otvorena, što ranije nije bio slučaj. Nije mogla da vidi da li je on bio tamo. Zavese su bile navučene, tako da je unutra bio mračno kao u kakvoj jami.
     Letimičan pregled lica u ogledalu u kupatilu uverio ju je da su, doduše, vidljivi tragovi plakanja, ali da inače ni na koji način nije bila obeležena. Međutim, bol u vilici je i dalje bio prisutan, i polako se prikradao osnovi lobanje. Nikada ranije nije osetila ništa slično. Pritisak nije bio stalan već ritmički, nalik na puls koji nije imao nikakve veze sa radom njenog srca, već je dospeo u nju s nekog drugog mesta.
     "Prestani", promrmlja ona, stisnuvši zube ne bi li se odbranila od udaraca. Ali njima se nije moglo upravljati. Jednostavno su pojačali svoj uticaj na njenu glavu, kao da žele iz nje da istisnu sve misli.
     Uhvatila je sebe kako u očajanju doziva Hauija; sliku svetlosti i smeha kako bi je suprotstavila ovom bezumnom dobovanju koje je pristiglo iz tame. Bila je to zabranjena slika... slika za koju je obećala mami da je neće prizivati... ali to je bilo njeno jedino oružje. Ako se ne usprotivi, dobovanje u njenoj glavi će svojom upornošću pretvoriti njene misli u kašu; naterati je da se kreće u njegovom ritmu, samo u njemu.
     Haui...
     Nasmešio joj se iz prošlosti. Uhvatila se za svetlo sećanje na njega, i nagnula nad lavaboom u nameri da ispljuska lice hladnom vodom. Voda i sećanje su potisnuli napad. Nesigurnim korakom izišla je iz kupatila i uputila se prema sobi Tomi- Reja. O kakvoj god bolesti da se radilo, ona je sigurno pogodila i njega. Od najranijeg detinjstva svaki virus bi ih u isto vreme napao. Možda je ova nova, čudna bolest zadesila pre njega nego nju, pa je njegovo ponašanje u Šoping centru bilo posledica toga. Ta misao je u njoj stvorila nadu. Ako je bio bolestan, to je značilo da se može i izlečiti. Oboje mogu zajedno ozdraviti.
     Njene sumnje su se potvrdile kada je prekoračila prag. Osetila je zadah bolesničke sobe; nepodnošljiv, topao i ustajao.
     "Tomi-Rej? Jesi li tu?"
     Gurnula je vrata kako bi u sobu prodrlo što više svetlosti. Soba je bila prazna, krevet neuredan, tepih sav naboran kao da je po njemu plesao tarantelu. Uputila se ka prozoru s namerom da ga otvori, ali uspela je samo da razgrne zavese. Prizor koji je ugledala bio je dovoljan da se stušti niz stepenice, izvikujući ime Tomija-Reja. Ugledala ga je pri svetlosti iz kuhinje kako posrće kroz dvorište, vukući za sobom farmerke.
     Gustiš na kraju bašte se kretao; a u njemu nije boravio samo vetar.

     "Sine moj", oglasi se čovek među drvećem. "Konačno smo se sreli."
     Tomi-Rej nije jasno razabirao onog koji ga je pozivao, ali nije bilo nikakve sumnje da je u pitanju muškarac. Čangrljanje u njegovoj glavi se ublažilo kada ga je ugledao.
     "Priđi bliže", glasilo je uputstvo. Bilo je nečeg čudnog u slatkoći njegovog glasa i poluskrivenosti. Ono sine moj nije moglo biti istina, je li tako? Zar ne bi bilo divno da jeste? Pošto je već izgubio svaku nadu da će sresti tog čoveka, posle ruganja koja je trpeo u detinjstvu i protraćenih časova koje je proveo zamišljajući ga, da sada konačno ugleda svog izgubljenog oca, koji ga doziva da iziđe iz kuće šifrom za koju znaju samo očevi i sinovi. Bilo bi to tako lepo, veoma lepo.
     "Gde je moja kćer?" upita čovek. "Gde je Džo-Bet?"
     "Mislim da je u kući."
     "Idi, dovedi mi je, hoćeš li?"
     "Samo malo."
     "Odmah!"
     "Prvo želim da te vidim. Hoću da se uverim da ovo nije nikakav trik."
     Stranac se nasmeja.
     "Već čujem svoj glas u tebi", reče on. "I mene su pokušali da pređu raznim trikovima. Zbog toga smo oprezni, je li tako?"
     "Tako je."
     "Svakako da moraš da me vidiš", reče on, izlazeći između drveća. "Ja sam tvoj otac. Ja sam Džaf."

     Kada je Džo-Bet stigla do podnožja stepeništa, čula je mamu kako je doziva iz sobe.
     "Džo-Bet? šta se to događa?"
     "Sve je u redu, mama."
     "Dođi ovamo! Nešto užasno... u mom snu..."
     "Samo trenutak, mama. Ostani u krevetu."
     "Užasno..."
     "Odmah se vraćam. Ostani gde si."

     On je bio tu, od krvi i mesa: otac o kome je Tomi-Rej sanjao na hiljadu raznih načina od trenutka kada je shvatio da ostali dečaci imaju i drugog roditelja, roditelja istog pola koga su bili i oni, koji je znao one muške stvari, i prenosio ih na sinove. Ponekad je maštao da je kopile neke filmske zvezde i da će jednog dana uz ulicu doploviti limuzina iz koje će izići neki čuveni osmeh i izgovoriti upravo ono štoje Džaf sada izgovorio. Ali ovaj čovek je bio bolji od bilo koje filmske zvezde. Nije bog zna kako izgledao, ali je posedovao isto ono tajanstveno držanje kao i lica koja je svet idealizovao, kao da je prevazišao potrebu da pokazuje svoju moć. Tomi-Rej još nije znao odakle je dopirao taj autoritet, ali su znaci bili sasvim jasni.
     "Ja sam tvoj otac", ponovi Džaf. "Da li mi veruješ?"
     Svakako da je verovao. Bio bi budala da se odrekne ovakvog oca.
     "Da", odvrati on. "Verujem ti."
     "I slušaćeš me kao voljeni sin?"
     "Da, hoću."
     "Dobro", reče Džaf, "a sada, molim te, dovedi moju kćer. Zvao sam je, al' ona odbija da dođe. Znaš već zašto..."
     "Ne."
     "Razmisli."
     Tomi-Rej je razmišljao, ali nikakav odgovor mu nije sinuo.
     "Moj neprijatelj", reče Džaf, "dodirnuo ju je."
     Kac, pomisli Tomi-Rej: misli na onog usranog Kaca.
     "Ja sam stvorio tebe, i Džo-Bet, da budete moji agenti. Moj neprijatelj je učinio isto. Napravio je dete."
     "Kac nije tvoj neprijatelj?" upita Tomi-Rej, boreći se da sve ovo poveže, "on je sin tvoga neprijatelja?"
     "I dodirnuo je tvoju sestru. To je sprečava da mi priđe. Ta mrlja."
     "Neće još dugo."
     Rekavši to, Tomi-Rej se okrenu i otrča prema kući, dozivajući Džo-Bet veselim, opuštenim glasom.
     Nalazila se u kući i čula ga je kako je doziva; umirila se. Nije zvučao kao da pati. Već je stigao do dvorišnih vrata kada je ona ušla u kuhinju; stajao je raširenih ruku držeći se za dovratak, nagnut unutra, nasmejan. Mokar od znoja, i gotovo nag, izgledalo je kao da je upravo dotrčao sa plaže.
     "Nešto divno", osmehnu se on.
     "Šta?"
     "Napolju. Pođi sa mnom."
     Svaka vena u njegovom telu kao da se ponosila njegovom kožom. U očima mu je bio sjaj kome nije verovala. Njegov osmeh samo je još produbio njene sumnje.
     "Ne idem ja nikuda, Tomi..." reče ona.
     "Zašto se opireš?" upita on, nakrivivši glavu. "Ne znači da mu pripadaš, zato što te je dodirnuo."
     "O čemu ti to govoriš?"
     "O Kacu. Znam šta je učinio. Nemoj se stideti. Oprošteno ti je. Ali moraš doći da se lično izviniš."
     "Oprošteno?" ponovi ona, a njen povišeni glas samo još više podstače bol u lobanji na nova zlostavljanja. "Ko ti daje pravo da mi opraštaš, ti seronjo jedan! Ti od svih..."
     "Ne ja", prekinu je Tomi-Rej, i dalje se osmehujući. "Naš otac."
     "Šta?"
     "Nalazi se napolju..."
     Ona odmahnu glavom. Bol je postajao sve žešći.
     "Samo pođi sa mnom. On je u dvorištu." Pustio je okvir vrata i krenuo preko kuhinje prema njoj. "Znam da to boli", reče on. "Ali Džaf će to ublažiti."
     "Beži od mene!"
     "To sam ja, Džo-Bet. Tomi-Rej. Nemaš čega da se plašiš."
     "Da, imam! Ne znam šta je to, ali tu je."
     "Tako misliš zato što te je Kac uprljao", primeti on. "I sama znaš da te ja nikada ne bih povredio. Mi osećamo isto, zar ne? Ono što boli tebe boli i mene. Ja ne volim bol." Nasmejao se. "Jesam uvrnut, ali nisam baš toliko uvrnut."
     Uprkos sumnjama, ovim je uspeo da je pridobije, jer je to bila istina. Delili su matericu devet meseci; predstavljali su polovine istog jajašca. On nije želeo da joj naudi.
     "Molim te dođi", reče on, ispruživši šaku.
     Ona je prihvati. Istog časa bol u njenoj glavi popusti, na čemu je bila zahvalna. Čavrljanje je zamenio šapat, izgovoreno je njeno ime.
     "Džo-Bet."
     "Da?" izusti ona.
     "Nisam to ja", reče Tomi-Rej. "Džaf. On te zove."
     "Džo-Bet."
     "Gde je on?"
     Tomi-Rej pokaza prema drveću. Odjednom su se našli daleko od kuće; gotovo da su bili u dnu dvorišta. Nije bila sigurna kako je za tako kratko vreme dospela tako daleko, ali vetar koji se poigravao sa zavesama sada ju je zarobio i požurivao napred, bar joj se tako činilo, prema gustišu. Tomi-Rej je pustio da njena šaka isklizne iz njegove.
     Samo napred, čula ga je kako govori, ovo smo čekali...
     Oklevala je. Bilo je nečeg u načinu na koji se drveće pokretalo, krošnje šumorile, što ju je podsetilo na ružne prizore: oblaka u obliku pećurke, možda; ili krvi u vodi. Ali glas koji joj je laskao bio je dubok i smirujući, a lice kome je pripadao... vidljivo sada... dirnulo ju je. Ako će već nekog muškarca nazivati ocem, ovaj bi predstavljao dobar izbor. Dopali su joj se njegova brada i guste obrve. Dopadao joj se način na koji su njegove usne oblikovale reči koje je izgovarao sa slasnom preciznošću.
     "Ja sam Džaf", reče on. "Tvoj otac."
     "Stvarno?" prozbori ona.
     "Stvarno."
     "Zašto si došao? Posle toliko vremena?"
     "Priđi bliže. Kazaću ti."
     Upravo se spremala da napravi novi korak kada je začula povik iz kuće.
     "Nemoj mu dozvoliti da te dodirne."
     Bila je to mama, čiji je glas tako snažno odjeknuo da je Džo-Bet jedva mogla da poveruje da je ona sposobna za tako nešto. Povik ju je ukupao u mestu. Okrenula se na peti. Tomi- Rej je stajao odmah iza nje. Iza njega, mama je dolazila bosa preko travnjaka, u otkopčanoj spavaćici.
     "Džo-Bet, sklanjaj se od toga!" reče ona.
     "Mama?"
     "Sklanjaj se!"
     Prošlo je gotovo pet godina od kako mama nije izišla iz kuće; mnogo puta za sve to vreme ponovila je da je više nikada neće napustiti. Pa ipak, sada je bila tu, krajnje uznemirena, i izvikivala je ne molbe, već naređenja.
     "Sklanjajte se, oboje!"
     Tomi-Rej se okrenuo prema majci. "Vraćaj se unutra", reče on. "Ovo nema nikakve veze s tobom."
     Mama je sada sporije prilazila.
     "Ti ne znaš, sine", reče ona. "Još ne shvataš."
     "Ovo je naš otac", odvrati Tomi-Rej. "Vratio se kući. Trebalo bi da si zahvalna."
     "Na tome?" upita mama, razrogačenih očiju. "To mi je slomilo srce. A slomiće i vaša ako dozvolite." Sada se nalazila svega jedan jard od Tomija. "Nemoj to dozvoliti", reče ona nežno, ispruživši šaku da ga pomiluje po licu. "Nemoj dozvoliti da nas povredi."
     Tomi-Rej odgurnu maminu šaku.
     "Upozorio sam te", reče on. "Ovo nema nikakve veze s tobom!"
     Mama je istog trenutka odgovorila na to. Napravila je još jedan korak prema Tomi-Reju i ošamarila ga; ošamarila ga je otvorenom šakom tako da je odjeknulo.
     "Glupane!" povika ona na njega. "Zar ne raspoznaješ zlo kada ga vidiš?"
     "Prepoznajem jebenog ludaka čim ga ugledam", odvrati uvredom Tomi-Rej. "Sve tvoje molitve i priče o đavolu... Smučila si mi se! Uspela si da mi uništiš život, a sada želiš i ovo da pokvariš. E pa, neće moći! Tata se vratio kući! A ti jebi se!"
     Njegov istup izgleda da je zabavljao čoveka među drvećem. Džo-Bet ga je čula kako se smeje. Osvrnula se. Očigledno nije predvideo da će pogled usmeriti prema njemu jer je dopustio da mu na trenutak spadne maska koju je navukao na lice. Lice, koje joj se trenutak ranije učinilo tako očinskim, nadulo se; ili se nadulo nešto iza njega. Oči i čelo su se uvećali; brada i usta koji su joj se toliko dopali sada su se nazirali samo u tragovima. Umesto svog oca ugledala je čudovišno dete. Vrisnula je ugledavši taj prizor.
     Istog časa gustiš oko nje je pomahnitao. Grane su se međusobno šibale poput bičevalaca, guleći koru i kidajući lišće, takvom silinom da je bila sigurna kako će se korenje iščupati iz zemlje i krenuti po nju.
     "Mama!" povika ona, okrenuvši se prema kući.
     "Kuda si pošla?" upita je Tomi-Rej.
     "To nije naš otac!" reče ona. "To je trik! Pogledaj! To je neki užasni trik!"
     Tomi-Rej je ili to znao, ali nije mario, ili je u toj meri potpao pod Džafov uticaj da je video samo ono što je Džaf želeo da on vidi.
     "Ti ostaješ sa mnom!" reče on, ščepavši Džo-Bet za ruku, "s nama!"
     Pokušala je da se oslobodi, ali držao ju je suviše čvrsto. Tada se umešala mama i lupila ga pesnicom, nateravši ga da je pusti. Pre nego što je Tomi-Rej uspeo da je ponovo ščepa, Džo- Bet je potrčala prema kući. Oluja od lišća ju je sledila preko trave, kao i mama, koju je uhvatila za ruku, tako da su sada zajedno trčale prema vratima.
     "Zaključaj! Zaključaj!" reče mama, kada su uletele unutra.
     Poslušala ju je. Još nije ni okrenula ključ, a mama ju je već pozvala da je sledi.
     "Kuda?" upita Džo-Bet.
     "U moju sobu. Znam kako ću to zaustaviti. Požuri!"
     Soba je mirisala na mamin parfem i ustajalu posteljinu, ali joj je ovog puta poznata okolina pružila utehu. Sporno je bilo da li je mogla i da im pruži bezbednost. Džo-Bet je odozdo čula udarac nogom o vrata, a zatim preturanje koje je zvučalo kao da neko po kuhinji razbacuje sadržaj frižidera. Usledila je tišina.
     "Tražiš li ključ?" upita Džo-Bet, videvši da je mama zavukla šaku pod jastuk. "Mislim da je sa spoljašnje strane vrata."
     "Uzmi ga!" reče mama. "I to brzo!"
     Začulo se škripanje s druge strane vrata, što je nateralo Džo- Bet da dobro promisli hoće li ih otvoriti. Ali pored otključanih vrata nisu imali nikakve šanse da se odbrane. Mama je pričala o tome kako će zaustaviti Džafa, ali ona sada nije tražila ključ već molitvenik, a molitve ne mogu ništa zaustaviti. Ljudi su sve vreme umirali sa molitvama na usnama. Nije imala drugog izbora do da otvori vrata.
     Pogled joj je odlutao do stepeništa. Džaf je bio tamo, u obliku bradatog fetusa koji ju je fiksirao svojim ogromnim očima. Sićušna usta su mu se cerila. Posegnula je za ključem dok se on peo. "Ovde smo", reče on.
     Ključ nikako da iziđe iz brave. Prodrmala ga je i on se iznenada oslobodio, skliznuvši i iz brave i iz njenih prstiju. Džaf se nalazio na tri koraka od vrha stepeništa. Nije žurio. Čučnula je da dohvati ključ, svesna po prvi put od kada je ušla u kuću da je treperenje koje ju je prvobitno upozorilo na njegovo prisustvo ponovo počelo. Buka koja je od njega poticala zbrkala joj je misli. Zašto se sagnula? Šta li je tražila? setila se kada je ugledala ključ. Zgrabila ga je (Džaf je već bio na vrhu stepeništa), podigla se, povukla, zalupila vrata i zaključala ih.
     "On je ovde!" reče mami, pogledavši u njenom pravcu.
     "Naravno", odvrati mama. Pronašla je ono što je tražila. To nije bio molitvenik, već nož, kuhinjski nož sa oštricom od osam inča koji je pre izvesnog vremena nestao.
     "Mama?"
     "Znala sam da će doći. Spremna sam."
     "Ne možeš se protiv njega time boriti", reče ona. "On čak nije ni ljudsko biće. Je li tako?"
     Mamin pogled skrenu ka vratima.
     "Reci mi, mama."
     "Ne znam šta je on", reče ona. "Pokušavala sam da dokonam... svih ovih godina. Možda je đavo. Možda nije." Ponovo je vratila pogled na Džo-Bet. "Tako dugo sam se plašila", reče ona. "A sada je ovde, i sve izgleda tako jednostavno."
     "Objasni mi onda", zamoli Džo-Bet. "Jer ja ne shvatam. Ko je on? Šta je učinio Tomi-Reju?"
     "Rekao je istinu", reče mama. "Donekle. On jeste vaš otac. To jest, jedan od dvojice."
     "Koliko mi ih je potrebno?"
     "Napravio je od mene kurvu. Napola me je izludeo žudnjama koje nisam želela. Čovek koji je vodio ljubav sa mnom je tvoj otac, ali ovo..." ona upre nožem u pravcu vrata, sa druge strane je dopiralo kucanje "... to te je, u stvari, stvorilo."
     "Čujem te", promrmlja Džaf. "Glasno i jasno."
     "Sklanjaj se", reče mama krenuvši ka vratima. Džo-Bet je pokušala da je zadrži, ali se ona nije obazirala na njena uputstva. S pravom. Nije htela da se nađe u blizini vrata, već pored svoje kćeri. Ščepala je Džo-Bet za ruku i privukla je k sebi, prinevši joj nož grlu.
     "Ubiću je", obrati se ona toj stvari na odmorištu. "Tako mi Boga, ako ga ima na nebesima, govorim ozbiljno. Pokušaj da uđeš ovamo i tvoja kćer je mrtva." Držala je Džo-Bet isto onako snažno kao i Tomi-Rej. Pre nekoliko trenutaka nazvao ju je ludarom. Ili je ovo što je upravo izvodila bilo vredno Oskara ili je on bio u pravu. Šta god bilo posredi, Džo-Bet je bila zarobljenik.
     Džaf je ponovo pokucao na vrata.
     "Kćeri?" pozva je on.
     "Odgovori mu", reče joj mama.
     "Kćeri?"
     "...Da..."
     "Plašiš li se za svoj život? Budi iskrena. Reci mi iskreno. Jer ja te volim i ne želim da ti se išta loše dogodi."
     "Plaši se", reče mama.
     "Pusti nju da odgovori", reče Džaf.
     Džo-Bet nije nimalo oklevala da odgovori. "Da", reče ona. "Da. Ima nož i..."
     "Bila bi prava budala", obrati se Džaf mami, "ako bi ubila jedinu stvar zbog koje tvoj život još ima nekakvog smisla. Ali mogla bi, je li tako?"
     "Neću ti dozvoliti da je se dočapaš", reče mama.
     S druge strane vrata nastupila je tišina. A onda Džaf reče:
     "U redu..." Nežno se nasmejao. "Uvek postoji sutra."
     Još je jednom zatresao vrata, kao da je želeo da se uveri da su zaista zaključana. A onda su smeh i čangrljanje prestali i zamenio ih je neki dubok, grleni zvuk koji je mogao predstavljati režanje nečega što se u bolu rađalo, i od prvog daha bilo svesno da mu nema izlaza iz sadašnjeg stanja. Uznemirenost koju je stvarao taj zvuk ledila je žile bar u istoj onoj meri kao što su to činili zavođenje i pretnje koji su već ranije nestali. A onda je zvuk počeo da bledi.
     "Odlazi", reče Džo-Bet. Mama je i dalje držala nož prislonjen uz njeno grlo. "On odlazi, mama. Pusti me."
     Peti stepenik odozdo dvaputa je zaškripao, potvrdivši uverenost Džo-Bet da su njihovi mučitelji zaista napuštali kuću. Ali prošlo je još trideset sekundi pre nego što je mama popustila stisak kojim je držala Džo-Betinu ruku, i još ceo minut pre nego što je potpuno pustila kćer.
     "Otišlo je iz kuće", izjavi ona. "Ali ostani ovde još malo."
     "A šta ćemo s Tomijem?" Džo-Bet reče. "Moramo ga pronaći."
     Mama odmahnu glavom. "Bilo mi je suđeno da ga izgubim", reče ona. "Nema više svrhe."
     "Moramo pokušati", reče Džo-Bet.
     Otvorila je vrata. Na drugoj strani odmorišta, oslonjeno o gelender, stajalo je nešto što je mogao napraviti samo Tomi- Rej. Dok su još bili deca stalno je pravio lutke za Džo-Bet, igračke u nedostatku boljih koje su ipak u sebi nosile otisak njegovog raspoloženja. Uvek su se osmehivale. Sada je napravio novu lutku; oca porodice, napravljenog od hrane. Glava od hamburgera, sa očima koje je utisnuo palcem; noge i ruke od povrća; trup od tetrapaka za mleko, čiji sadržaj mu je prosuo između nogu, i on je sada oticao praveći barice oko čili bibera i glavica belog luka koje je tamo postavio. Džo-Bet se zagledala u ovu surovost: lice od mesa joj je uzvraćalo pogled. Ovog puta na njemu nije bilo osmeha. Čak ni usta. Samo dve rupe u hamburgeru. Od slabina se širilo mleko muškosti i natapalo tepih. Mama je bila u pravu. Izgubile su Tomi-Reja.
     "Znala si da će se to kopile vratiti", reče ona.
     "Pretpostavila sam da će, pre ili kasnije, doći. Ne po mene. Nije došlo po mene. Ja sam mu samo poslužila kao zgodna materica, kao i sve mi..."
     "Liga devica", upade Džo-Bet.
     "Gde si to čula?"
     "Oh, mama... ljudi pričaju o tome od kada znam za sebe..."
     "Toliko sam se stidela", reče mama. Prinela je šaku licu; druga u kojoj je i dalje držala nož, visila joj je uz bok. "Tako sam se stidela. Htela sam da se ubijem. Ali me je pastor sprečio. Rekao mi je da moram da živim. Zbog Boga. I zbog tebe i Tomi-Reja."
     "Mora da si bila veoma jaka", primeti Džo-Bet, skrenuvši pogled sa lutke kako bi u nju pogledala. "Volim te, mama. Znam da sam kazala da se plašim, ali isto tako znam da me ti ne bi povredila."
     Mama podiže pogled ka njoj, dok su joj suze postojano kapale iz očiju i slivale se niz vilicu.
     Bez razmišljanja je rekla:
     "Budi uverena da bih te ubila."