VIII

     Grilo nije u Gaj poneo odeću koja bi odgovarala skupu u Kunićevom Oku, ali kako je to bila Kalifornija, gde su patike i farmerke predstavljale formalnu odeću, pomislio je da neće biti sumnjiv u svom svakodnevnom odelu. To je bila prva od mnogih grešaka koje je počinio tog popodneva. Čak su i stražari na ulaznoj kapiji bili odeveni u smokinge i nosili crne kravate. Ali on je imao pozivnicu na kojoj je ispisao lažno ime (Džon Svift) i niko nije pravio pitanje oko toga.
     Ovo mu nije bilo prvi put da se uvlači na neki skup pod lažnim imenom. U danima kada je radio kao reporter-istraživač (što je bilo sasvim nešto drugo u odnosu na njegov sadašnji posao petparačkog tračera) posećivao je oživljene sastanke neo-Nacista u Detroitu kao daleki Gebelsov rođak, prisustvovao je na nekoliko seansi lečenja verom koje je držao neki raspop čije bljezgarije je izneo u seriji članaka koji su mu doneli nominaciju za Pulicerovu nagradu, a najnezaboravniji je bio skup sado-mazohista, o kome je njegov članak sprečen da bude objavljen, sprečen intervencijom jednog senatora koga je tamo video na lancu kako jede pseću hranu. U svim tim različitim skupinama osećao se kao ispravan čovek u opasnom društvu koji je krenuo u potragu za istinom: Filip Marlou sa perom. Ovde mu je jednostavno bilo muka. Osećao se poput prosjaka kome je pripala muka na gozbi. Na osnovu Elenine priče o proslavi zaključio je da će sresti slavna lica; ali nije predvideo čudan autoritet koji su ona imala nad njim, potpuno neprimeren njihovim veštinama. Pod krovom Badija Vensa okupilo se na desetine najpoznatijih lica na svetu; legendi, idola, tvoraca stilova. Oko njih su se kretala lica kojima nije mogao da pripiše imena, ali ih je znao sa stranica Varijetea i Holivuskog reportera. Moćnici te industrije... agenti, advokati i direktori studija. Tesla je u svojim čestim podsmehivanjima Novom Holivudu, čuvala najotrovnije primedbe upravo za takve, poslovno-školske tipove koji su istisnuli šefove studija starog stila, Vernera, Šelznika, Goldvina i njihov klan, kako bi vladali fabrikom snova svojim demografijama i računarima. To su bili muškarci i žene koji su birali božanstva za narednu godinu, stavljali njihova imena u usta publici širom celog sveta. Razume se, to im nije uvek polazilo za rukom. Publika je bila prevrtljiva, ponekad sasvim izvesno perverzna, pa bi odlučila da uzdigne nekog nepoznatog nasuprot svim očekivanjima. Ali sistem je bio pripravan na takve anomalije. Potpuni autsajder bio bi uvučen u panteon neverovatnom brzinom i svi bi odmah počeli da tvrde kako su sve vreme znali da je čovek prava zvezda.
     Među ovde okupljenima bilo je nekoliko takvih zvezda, mladih glumaca koji nisu mogli lično poznavati Badija Vensa, ali su se verovatno ovde nalazili jer je ovo bila žurka nedelje; trebalo je videti ovo mesto i biti viđen u ovom društvu.
     Na drugom kraju sobe ugledao je Ročel, ali bila je zauzeta primanjem laskavih pohvala... čitava skala obožavalaca okupila se oko nje, napajajući se njenom lepotom. Nije pogledala u Griloovom pravcu. Čak i da jeste sumnjao je da bi ga prepoznala. Na licu joj je lebdeo odsutan, sanjalački izraz osobe koja je pod dejstvom nečeg mnogo jačeg nego što je divljenje. Pored toga, iz iskustva je znao da su ga lako mešali sa drugima. Bio je bezličan što je on pripisivao činjenici da je pravi mešanac. U njegovoj krvi mogli su se nači tragovi Šveđana, Rusa, Litvanaca, Jevreja i Engleza. Oni su vrlo uspešno potirali jedni druge. On je bio sve i ništa. U okolnostima kao što je bila ova to mu je davalo čudno pouzdanje. Mogao je da prođe kao bilo ko, a da to niko ne primeti, osim ako ne napravi kakav veliki faux pas, pa čak i u takvim prilikama obično je uspevao da se izvadi.
     Prihvativši čašu šampanjca kojom ga je poslužio jedan od kelnera, on se umešao među ostale, praveći mentalne zabeleške imena i lica koja je prepoznao; i imena onih u čijem su društvu bili. Mada niko u toj prostoriji, osim Ročel, nije imao pojma ko je on, gotovo svi čiji je pogled uhvatio su mu klimnuli, pa čak su mu jednom ili dvaput mahnuli pojedinci koji su najverovatnije prikupljali poene u svom krugu poznanika na tome koliko pripadnika ovog blistavog skupa poznaju. On je potpirivao tu varku, klimajući kada mu je bilo klimano i odmahujući kada mu je mahano, tako da je, kada je prešao preko sobe, već imao čvrsto utvrđene akreditive: bio je jedan od momaka. To mu je, pak, donelo u susret ženu u kasnim pedesetim, koja ga je prikovala pogledom i oštro upitala:
     "Dobro, ko si pa ti?"
     Nije pripremio do u pojedinosti svoj alter-ego, kao što je to učinio pre nego što je išao kod neo-Nacista i iscelitelja verom, pa je jednostavno odgovorio:
     "Svift. Džonatan."
     Ona klimnu, gotovo kao da je znala.
     "Ja sam Evelin Kajl", reče ona. "Molim te zovi me Iv. Svi me tako zovu."
     "Dobro Iv."
     "Kako tebe ljudi zovu?"
     "Svift", odvrati on.
     "Odlično" reče ona. "Da li bi stigao tog kelnera i doneo mi novu čašu šampanjca? Kreću se prokleto brzo."
     To joj nije bila poslednja koju je popila. Znala je mnogo o društvu u kome su se nalazili, što mu je otkrivala sa sve više pojedinosti što joj je Grilo više čaša šampanjca donosio i komplimenata udeljivao, od kojih je jedan od poslednjih bio naprosto genijalan. Nagađajući, kazao je da Iv ima oko pedeset godina. A ona je priznala sedamdeset jednu.
     "Uopšte tako ne izgledaš."
     "Kontrola, dragi moj", reče ona. "Puna sam poroka, ali ni u jednom ne preterujem. Da li bi mi dohvatio još jednu od tih čaša dok ne promaknu?"
     Bila je savršena tračara: dobronamerna u svojoj pokvarenosti. U prostoriji u kojoj su se nalazili teško da se mogao naći muškarac ili žena o kojima nije znala neku gadost. Anoreksik u skareletnom, na primer, bila je sestra bliznakinja Ani Kristol, ljubimice slavnih kvizova. Slabila je brzinom koja će se pokazati fatalna po nju, smatrala je Iv, kroz tri meseca. Nasuprot njoj, Merv Tarner, jedan od nedavno najurenih članova veća Univerzala, toliko se nagojio od kada je napustio Crnu Kulu da žena odbija da spava s njim. Što se tiče Lajze Andreate, jadno dete, provela je tri nedelje u bolnici po rođenju drugog deteta, jer ju je njen terapeut ubedio da u prirodi majka uvek pojede posteljicu. Pojela je svoju i doživela takvu traumu da umalo nije od deteta napravila siroče pre nego što je uopšte ugledalo majčino lice.
     "Ludilo", reče ona, osmehujući se od uveta do uveta, "je li tako?"
     Grilo je morao da se složi s njom.
     "Predivno ludilo", nastavi ona. "Celog života sam mu pripadala i mogu reći da nikada nije bilo pomamnije. Prilično mi je toplo; hajdemo malo napolje?"
     "Svakako."
     Uhvatila je Griloa pod ruku. "Umeš da slušaš", primeti ona kada su izišli u baštu. "Što nije uobičajeno za one koji se kreću u ovakvom društvu."
     "Zaista?" upita Grilo.
     "Šta si ti: pisac?"
     "Da", odvrati on, jer mu je laknulo što ne mora da laže tu ženu. Dopala mu se. "I nije neki posao."
     "Niko od nas se ne bavi nekim važnim poslom", odvrati ona. "Budimo pošteni. Mi nećemo pronaći lek protiv raka. Mi se prepuštamo užicima, srce. Jednostavno se prepuštamo."
     Odvukla je Griloa do dela fasade u obliku lokomotive smeštenom u vrtu. "Pogledaj samo ovo? Tako je ružno, slažeš se?"
     "Ne znam. Ima nečeg privlačnog u njima."
     "Moj prvi muž je sakupljao američke apstraktne ekspresioniste. Poloka, Rotkoa. Hladne stvari. Razvela sam se od njega."
     "Zbog slika?"
     "Zbog sakupljanja, neprekidnog sakupljanja. To je bolest, Svifte. Rekla sam mu negde pred kraj... Etane, ne želim da budem samo jedna u nizu tvojih kupljenih stvari. Ili one ili ja. Odabrao je stvari koje nisu mogle da mu odgovore. Bio je takav čovek. Obrazovan, ali glup."
     Grilo se osmehnu.
     "Podsmevaš mi se", ukori ga ona.
     "Nipošto. Oduševljen sam."
     Sva je zasijala dobivši kompliment. "Ti ne znaš nikog ovde, je li tako?" iznenada je primetila.
     Ta primedba ga je pomela.
     "Ti si padobranac. Posmatrala sam te kako ulaziš, pazeći da te ne primeti domaćica. Pomislila sam... konačno!... neko ko ne zna nikoga a želi to, i ja koja znam sve i žalim zbog toga. Brak sklopljen na nebu. Kako ti je pravo ime?"
     "Rekao sam ti..."
     "Ne vređaj me", prekinu ga ona.
     "Zovem se Grilo."
     "Grilo."
     "Natan Grilo. Ali molim te... samo Grilo. Novinar sam."
     "O kako je to dosadno. Pomislila sam da si možda anđeo, koji je došao da nam sudi. Znaš ono... kao Sodoma i Gomora. Isus mi je svedok da to zaslužujemo."
     "Ne voliš baš mnogo ove ljude", primeti on.
     "O dragi moj, drago mi je što sam ovde, a ne u Ajdahu, ali samo zbog vremena. Razgovori koji se ovde vode pravo su sranje." Pribila se uz njega. "Ne gledaj napadno, dobili smo društvo."
     Neki oniži, proćelavi i pomalo poznat čovek im se približavao.
     "Kako se zove?" prošaputa Grilo.
     "Pol Lamar. Bio je Badijev partner."
     "Komedijaš?"
     "To bar tvrdi njegov agent. Jesi li video neki njegov film?"
     "Ne."
     "Čovek više može da se nasmeje Mein Kampfu."
     Grilo je još pokušavao da ne prsne u smeh dok se Lamar pozdravljao sa Iv.
     "Divno izgledaš", reče on. "Kao i uvek." Okrenuo se ka Grilo. "A ko je tvoj prijatelj?" upita on.
     Iv pogleda Griloa i na licu joj zaigra jedva primetan osmeh. "Moja grešna tajna", odvrati ona.
     Lamar uputi Grilou svoj reflektorski osmeh. "Izvinite, nisam upamtio vaše ime."
     "Tajne ne bi trebalo da imaju imena", reče Iv. "To im narušava šarm."
     "Propisno sam ošamaren", primeti Lamar. "Dozvoli mi da ispravim grešku i da te povedem u obilazak kuće."
     "Mislim da nisam u stanju da savladam stepenice, dušo", odvrati Iv.
     "Ali ovo je bila Badijeva palata. Veoma se ponosio njome."
     "Ne dovoljno da me pozove", odvrati ona.
     "To je bilo utočište", reče Lamar. "Zbog toga joj je posvećivao toliko pažnje. Trebalo bi da je pogledaš, njega radi. Oboje bi trebalo."
     "Zašto da ne?" pristade Grilo.
     Evelin uzdahnu. "Kakva znatiželja", reče ona. "Pa dobro... povedi nas."
     Lamar to i učini, vrativši se s njima u predvorje, gde je tempo skupa malo opao. Posle toliko pića i poharanog bifea, gosti su se delimično primirili, dok je mali orkestar svirao usporene verzije standardnih pesama. Nekolicina je plesala. Razgovor više nije bio pomaman, već prigušen. Sklapani su poslovi; kovane zavere.
     Grilou je ova atmosfera išla na živce, a očigledno i Evelin. Ona ga uhvati pod ruku dok su prolazili pored gomile šaptača i njih dvoje krenuše za Lamarom ka stepeništu na drugom kraju. Ulazna vrata bila su zatvorena. Dva stražara sa kapije stajala su leđima okrenuta prema njima sa, šakama skupljenim u pesnice koje su držali prekrštene ispred prepona. I pored lelujavih melodija iz šou-programa, cela proslava je izišla iz predviđenih okvira. Ostala je samo paranoja.
     Lamar je već prešao desetak stepenika.
     "Hajde, Evelin..." reče on, mameći je. "Nisu strme."
     "Jesu za moje godine."
     "Ne izgledaš kao da ti je više od..."
     "Mani se laskanja", prekinu ga ona. "Doći ću kada dođem."
     Sa Griloom pored sebe krenula je uz stepenice, po prvi put jasno otkrivajući koliko joj je godina. Grilo je primetio da se na vrhu stepenica nalazi nekoliko gostiju koji su držali prazne čaše. Svi su ćutali. Niko nije čak ni šaputao. U njemu je počela da raste sumnja da ovde nešto nije u redu; što mu je instinkt i potvrdio kada je bacio pogled u prizemlje. Ročel je stajala u dnu stepeništa, pogleda uprtog nagore. Zurila je pravo u njega. Bio je ubeđen da ga je prepoznala i da će ga ubrzo raskrinkati, pa joj je uzvratio pogled. Ali ona nije ništa kazala. Nastavila je da zuri u njega dok on nije skrenuo pogled. Kada se ponovo osvrnuo, nje više nije bilo.
     "Ovde nešto nije kako treba", promrmlja on Iv na uvo. "Mislim da ne bi trebalo da idemo dalje."
     "Dragi, već sam se popela do polovine", odvratila je ona glasno i povukla ga za ruku. "Nemoj me sada napustiti."
     Grilo podiže pogled prema Lamaru i otkri da ga njegove oči posmatraju isto onako kao Ročeline. One znaju, pomisli on. One znaju, ali ništa ne govore.
     Ponovo je pokušao da odvrati Iv. "Zar ne bismo mogli to da obavimo kasnije?" upita on.
     Nije se dala odgovoriti. "Idem sa ili bez tebe", reče ona i nastavi da se penje.
     "Ovo je prvo odmorište", objavi Lamar kada stigoše do njega. Pored čudnih, tihih gostiju imalo je malo šta da se vidi, pošto je Iv već istakla svoju averziju prema Vensovoj umetničkoj kolekciji. Poznavala je nekolicinu besposličara po imenima i javila im se. Odvratili su joj, ali krajnje rasejano. Bilo je nečeg u njihovoj mlitavosti što je Griloa podsetilo na narkose koji su se upravo ufiksali. Iv niko nije mogao lako da obmane.
     "Saganski", obrati se ona jednome od njih. Na licu mu je bio izraz glumca idola koji se otrcao. Pored njega je stajala žena iz koje kao da je neko iscedio i poslednji trag živosti. "Šta ćeš ovde gore?"
     Saganski podiže pogled prema njoj. "Šššš..." reče on.
     "Je li neko umro?" upita Iv. "Pored Badija."
     "Tužno", odvrati Saganski.
     "Svima će to da nam se desi", glasio je njen bezosećajan odgovor. "I tebi. Videćeš da hoće. Jesi li bio u velikom obilasku kuće?"
     Saganski klimnu. "Lamar..." izgovori on i zakoluta očima u pravcu komedijaša, prebaci cilj, a potom vrati pogled i spusti ga na njega: "Lamar nas je proveo unaokolo."
     "Teško njemu ako sve ovo ne bude vredno truda", primeti Iv.
     "Vredno je", glasio je odgovor Saganskog. "Zaista... je vredno. Naročito sobe na gornjem spratu."
     "Ah da", reče Lamar. "Zašto ne odemo pravo tamo?"
     Griloovu paranoju nije nimalo ublažio susret sa Saganskim i ženom. Ovde se događalo nešto krajnje uvrnuto.
     "Mislim da smo dovoljno videli", reče Grilo Lamaru.
     "Oh, žao mi je", odvrati komedijaš. "Zaboravio sam na Iv. Jadna Iv. Ovo mora da je za tebe isuviše."
     Njegova sažaljivost, odlično odmerena, postigla je upravo onaj efekat kakav je i želeo.
     "Ne budi smešan", frknu ona. "Možda jesam ostarela, ali nisam senilna. Povedi nas gore!"
     Lamar slegnu ramenima. "Jesi li sigurna?"
     "Sigurno da sam sigurna."
     "E pa ako si baš navalila..." reče on i povede ih dalje, pored besposličara, do podnožja narednog dela stepeništa. Grilo ih je sledio. Dok je prolazio pored Saganskog, čuo ga je kako mrmljajući ponavlja delove malopređašnjeg razgovora sa Iv. Mrtva riba mu je plutala u stražnjem delu glave.
     "...to je... zaista, to je... naročito gornje sobe..."
     Iv je već malo bila odmakla, odlučivši da ne zaostane za Lamarom.
     Grilo je pozva: "Iv. Ne idi dalje."
     Nije obraćala pažnju na njega.
     "Iv?" ponovo ju je pozvao.
     Ovog puta se osvrnula.
     "Ideš li, Grilo?" upita ona.
     Ako je Lamar i shvatio da joj se omaklo ime njene tajne ničim to nije pokazao. Nastavio je da je vodi do vrha stepeništa, a zatim je zavio za ugao i nestao.
     Mnogo puta u svojoj karijeri Grilo je izbegao batine zahvaljujući tome što je primao k znanju baš ovakve signale koji su stizali do njega od trenutka kada su krenuli uz stepenice. Ali nije mogao da dopusti da Iv bude uništena vlastitim egom. Psujući i sebe i nju podjednako, on krenu za njom i njenim zavodnikom.
     Napolju, kod kapije, došlo je do manje pometnje. Počelo je vetrom koji se podigao niotkuda, hujeći kroz krošnje drveća na Brdu poput plime. Bio je suv i pun prašine i naterao je nekolicinu kasnih gošći nazad u limuzine kako bi popravile šminku koja je počela da se razliva.
     Iz tog naleta vetra izronila su kola; u kolima se nalazio prljavi mladić koji je tek tako zatražio da ga puste u kuću.
     Stražari su ostali hlandokrvni. Imali su već u svojoj karijeri posla sa bezbrojnim padobrancima poput ovoga; sa klincima koji su imali petlje, ali ne i mozga i koji su samo želeli na trenutak da bace pogled na one koji žive na visokoj nozi.
     "Nemaš pozivnicu, sinak", reče jedan od njih dečaku.
     Padobranac iziđe iz kola. Bio je poprskan krvlju; ne svojom. A u očima mu se nazirao mahnit pogled koji natera stražare da posegnu za oružjem koje su nosili pod jaknama.
     "Moram da vidim svog oca", odvrati dečak.
     "Je li on ovde gost?" zanimalo je stražara. Nije bilo nemoguće da je ovo neki bogati klinac iz Bel-Era, otkačio od droge, koji traži oca.
     "Aha, gost je", odvrati Tomi-Rej.
     "Kako se zove?" upita stražar. "Klark, daj mi spisak."
     "Nema njega ni na jednom od vaših spiskova", reče Tomi-Rej. "On ovde živi."
     "Pogrešio si kuću, sinko", reče mu Klark koji je morao da povisi glas kako bi nadjačao huk vetra u granama drveća, koji nije jenjavao. "Ovo je kuća Badija Vensa. Osim ako nisi neko od njegovih kopiladi!" On se isceri u pravcu trećeg čoveka, koji mu nije uzvratio osmeh. Njegov pogled bio je uprt u samo drveće, ili u vazduh koji je komešao njegove krošnje. Suzio je oči, kao da je nazirao nešto na nebu prljavom od prašine.
     "Zažalićeš zbog ovoga, crnčugo", govorio je klinac prvom stražaru. "Vratiću se ja, i kažem ti... ti si prvi na spisku." Uperio je prst u Klarka. "Čuješ me? On je prvi. Ti odmah posle njega."
     Vratio se u kola, i krenuo unazad, zatim okrenuo i uputio se niz Brdo. Zahvaljujući nekoj obeshrabrujućoj slučajnosti, vetar kao da je krenuo za njim, nazad u Palomo Gaj.
     "Jebeno čudno", reče onaj što je gledao u nebo, dok su poslednji pokreti u drveću nestajali.
     "Pođi gore u kuću", obrati se prvi čuvar Klarku. "Proveri da li je sve u redu tamo gore..."
     "Zašto ne bi bilo?"
     "Pizda mu materina, 'oćeš li ili ne?" reče čovek, i dalje zureći niz Brdo za dečakom i vetrom.
     "Ne daj da ti otpadnu sise", odvrati Klark i ode da posluša.
     Pošto je vetar nestao, dvojica preostalih stražara postaše svesni posvemašnje tišine. Nikakav zvuk nije dopirao iz grada ispod njih. Niti iz kuće iznad njih. A oni su se nalazili u utihloj aleji drveća.
     "Jesi li ikada bio u okršaju na frontu, Reb?" upita onaj koji je osmatrao nebo.
     "Jok. A ti?"
     "Naravno", stiže odgovor. Izduvao je prašinu u maramicu koju mu je žena Marsi ispeglala za gornji džep smokinga. Zatim je šmrcnuo i osmotrio nebo.
     "Između dva napada..." reče on.
     "Da?"
     "Upravo je ovakvo osećanje."
     Tomi-Rej, pomisli Džaf, istog časa prekinuvši sa poslom i uputivši se ka prozoru. Sva pažnja bila mu je usmerena na posao koji je obavljao, tako da nije shvatio da mu je sin blizu dok ovaj već nije krenuo niz Brdo. Pokušao je mladiću da uputi poziv, ali poruka nije bila primljena. U prethodnim prilikama Džaf je sasvim lako manipulisao njegovim mislima, ali sada to više nije bilo tako jednostavno. Nešto se izmenilo; nešto veoma važno što Džaf nije umeo da objasni. Dečakov um više nije bio otvorena knjiga. Međutim, oni signali koje je ipak primao bili su zbunjujući. Pojavio se strah u dečaku koji nikada ranije nije osetio; i hladnoća, duboka hladnoća.
     Nije imalo svrhe pokušavati da se razabere u tim signalima; okupirale su ga tolike druge stvari. Dečak će se vratiti. U stvari, to je bila jedina jasna poruka koju je primao: Tomi- Rej je nameravao da se vrati.
     U međuvremenu, Džaf je morao svoje vreme da posveti mnogo hitnijim stvarima. Ovo poslepodne se i te kako isplatilo. Za nepuna dva sata ostvario je ono zbog čega je i organizovao ovo okupljanje. Dobio je saveznike koji su posedovali duboku čistotu nezamislivu među teratama iz Gaja. Egoi, čiji su plod bile, u početku opirali su se njegovom ubeđivanju. To se moglo i očekivati. Nekolicina, misleći da će biti ubijeni, izvadila je novčanike i pokušala mitom da se izvuče iz gornje sobe. Dve žene su razgolitile svoje silikonske grudi i ponudile svoja tela samo da ne umru; jedan od muškaraca pokušao je da postigne sličnu nagodbu. Ali njihova narcisoidnost se krunila poput zida od šećera, a njihove pretnje, nagodbe, molbe i izvođenja ućutkani su čim su počeli putem znoja da izbacuju svoje strahove. Sve ih je poslao nazad na zabavu, izmužene i pasivne.
     Društvo koje je sada stajalo postrojeno duž zidova bilo je pročišćeno zahvaljujući svežim regrutima, a entropijska poruka išla je od jedne terate do druge, dok se njihova raznolikost prenosila u senkama na nešto drevnije; tamnije, jednostavnije. Izgubile su svoju posebnost. Nije više mogao nijednoj da pripiše ime njenog tvorca. Ganter Rotberi, Kristin Šepard, Lori Dojl, Martina Nesbit: gde su oni sada bili? Postali su obična, namrgođena glina.
     Imao je onoliku legiju kolikom je mogao da vlada; da je bila mnogo veća, njegova vojska bi se razularila. Možda je već i počela tako da se ponaša. Pa ipak, i dalje je odlagao trenutak kada će konačno dopustiti svojim šakama da učine ono za šta su stvorene, i ponovo-stvorene, da rade: da koriste Umetnost. Dvadeset godina je prošlo od onog sudbonosnog dana kada je pronašao simbol Šoala, izgubljen u tranzitu u divljinama Nebraske. Nikada se nije vratio. Čak ni tokom rata sa Flečerom trag bitke nikada ga nije odveo nazad u Omahu. Sumnjao je da tamo još živi bilo ko koga je poznavao. Bolest i očajanje sigurno su odneli dobru polovinu. Starost, drugu polovinu. Njega, razume se, nisu ni dotakle te sile. Protok godina nema nikakvu vlast nad njim. Samo je Nuncio to imao, a posle takve jedne promene nije bilo povratka. Morao je da ide napred, da dočeka da se ostvari ambicija koja mu je bila usađena toga dana, i tokom dana koji su usledili. Iz banalnosti svoga života odleteo je u čudne oblasti i retko kada bi se osvrnuo. Ali danas, kada su pred njim stala da defiluju poznata lica u sobi na spratu, da plaču, da se tresu, da ogoljuju grudi a zatim i duše, nije mogao a da se ne seti čoveka kakav je bio, koji se nikada nije smeo ni ponadati da će se naći u tako slavnom društvu. Kada je to učinio, pronašao je u sebi nešto što je sve ove godine, gotovo uspešno, prigušivao. Istu onu stvar koju je znojem isterivao iz svojih žrtvi: strah.
     Iako se promenio do neprepoznatljivosti, jedan njegov mali deo još je bio i zauvek će ostati Randolf Džaf, i taj deo mu je prošaputao u uvo: Ovo je opasno. Ne znaš u šta se upuštaš. Ovo bi te moglo ubiti.
     Posle tolikih godina, gotovo je doživeo šok kada je začuo stari glas u glavi, ali to je takođe bilo neobično umirujuće. Nije mogao ni potpuno da ga ignoriše, jer je ono na šta ga je upozoravao bilo tačno: on nije znao šta ga čeka nakon što upotrebi Umetnost. Niko to nije znao. Čuo je sve priče; proučio je sve metafore. Ali to su bile samo priče, samo metafore. Suština nije bukvalno predstavljala more; Efemeris nije bio pravo ostrvo. To je samo bio način na koji je jedan materijalista opisivao stanje uma. Možda to Stanje Uma. Bio je na nekoliko minuta od otvaranja vrata koja su vodila u to stanje, a gotovo ništa nije znao o njegovoj pravoj prirodi.
     To bi ga moglo odvesti u ludilo, pakao i smrt isto onako lako kao i u nebesa i večni život. Nije bilo načina da to sazna dok ne upotrebi Umetnost.
     Zašto bi je uopšte upotrebio? prošaputa u njemu čovek kakav je bio pre trideset godina. Zašto jednostavno ne bi uživao u moći koju si stekao? To je više nego što si ikada sanjao da ćeš postići, je li tako? Dolaze ti žene i nude svoja tela. Muškarci padaju na kolena slineći i preklinjući te za milost. Šta više želiš? Šta bi više bilo ko mogao poželeti?
     Razloge, glasio je odgovor. Neko značenje koje se krije iza tih grudi i suza; trenutni pogled na neku veću sliku.
     Imaš sve, reče onaj stari glas. Više nećeš dobiti. Ne postoji ništa više od toga.
     Na vratima se začu lako kucanje: Lamarov kod.
     "Sačekaj", promrmlja on, pokušavši da nastavi raspravu koju je vodio sam sa sobom u glavi.
     Sa druge strane vrata Iv je kucnula Lamara po ramenu:
     "Ko je unutra?" upita ona.
     Komedijaš joj se kratko osmehnu.
     "Neko koga treba da upoznaš", odvrati on.
     "Neki Badijev prijatelj?" upita ona.
     "Kako da ne."
     "Ko?"
     "Ne poznaješ ga."
     "Zašto bi se onda gnjavili da ga upoznamo?" reče Grilo. On uhvati Iv za ruku. Sumnja se sada pretovrila u sigurnost. Ovde gore je nešto zaudaralo, a iza vrata su dopirali zvuci kao da u prostoriji ima više od jedne osobe.
     Stigao je poziv da uđu. Lamar okrenu kvaku i otvori vrata.
     "Izvoli, Iv", reče on.
     Ona se oslobodi Griloovog stiska i dozvoli Lamaru da je povede preko praga u sobu.
     "Mračno je", čuo ju je Grilo kako kaže.
     "Iv", zausti on, proguravši se pored Lamara kroz vrata za njom. Kao što je rekla, zaista je bilo mračno. Veče se spustilo na Brdo i ono malo svetlosti što je prodiralo kroz prozor na suprotnom kraju jedva da je ocrtavalo unutrašnjost. Međutim, jasno je video Ivinu priliku pred sobom. Ponovo ju je uhvatio za ruku.
     "Bilo je dosta", reče on i poče da se okreće prema vratima. U tom trenutku Lamarova pesnica ga pogodi posred lica; bio je to dobar, neočekivani udarac. On ispusti Ivinu ruku; pade na kolena, namirisavši vlastitu krv u nosu. Komedijaš je iza njega zalupio vrata.
     "Šta se to događa?" čuo je Iv kako pita. "Lamar! Šta se dešava?"
     "Nema zbog čega da brineš", promrmlja čovek.
     Grilo podiže glavu, usled čega mu ponovo poteče krv iz nosa. Prineo je šaku licu ne bi li je zaustavio i osvrnuo se po sobi. U onom kratkom trenutku kada je uspeo da osmotri unutrašnjost, pomislio je da je nakrcana nameštajem. Pogrešio je. Ovo je bilo nešto živo.
     "Lam...", ponovi Iv, u čijem glasu više nije bilo ni traga odvažnosti. "Lamar... ko je ovde?"
     "Džaf..." javi se nečiji blagi glas. "Randolf Džaf."
     "Da upalim svetlo?" upita Lamar.
     "Ne", glasio je odgovor iz senke. "Ne, nemoj. Ne još."
     Iako mu je u glavi bučalo, Grilo je prepoznao i glas i ime. Randolf Džaf. Dotična činjenica mu je odmah razjasnila identitet oblika koji su izvirivali iz najmračnijih uglova ogromne sobe. Bila je pretrpana zverima koje je on stvorio.
     I Iv ih je videla.
     "Blagi Bože..." promrmlja ona. "Blagi Bože, blagi Bože, šta se to ovde dešava?"
     "Prijatelji prijatelja", odvrati Lamar.
     "Nemojte je povrediti", zatraži Grilo.
     "Nisam ja ubica", začu se glas Randolfa Džafa. "Svi koji su ušli ovamo, izišli su živi. Meni treba samo jedan vaš mali deo..."
     U glasu mu se nije osećala ona samouverenost koju je Grilo čuo u Šoping centru. Veliki deo svog profesionalnog života proveo je slušajući ljude kako govore; tražeći znake života ispod života. Kako ono reče Tesla? Otprilike nešto kao da ima oko za skrivenu agendu. Sada se u Džafovom glasu, nema sumnje, osećao podtekst. Dvoličnost kakve ranije nije bilo. Da li im je to nudilo neku nadu u bekstvo? Ili bar pomilovanje.
     "Sećam te se", reče Grilo. Morao je da izvuče tog čoveka napolje: da podtekst pretvori u tekst. Da ga natera da izrazi svoje sumnje. "Video sam te kako goriš."
     "Ne..." reče glas iz tame, "... to nisam bio ja..."
     "Moja greška. Ko onda... ako smem da pitam...?"
     "Ne, ne smeš", odvrati Lamar koji se nalazio iza njega. "Koga od njih želite prvog?" upita on Džafa.
     Nije dobio odgovor na svoje pitanje. Umesto toga čovek reče: "Ko sam ja? Čudno da to uopšte pitaš." Glas mu je gotovo bio sanjalački.
     "Molim vas", promrmlja Iv. "Ne mogu da dišem ovde gore."
     "Tišina", reče Lamar. Prišao joj je u nameri da je prihvati. A u senci, Džaf se promeškolji na stolici poput čoveka koji nikako ne može udobno da se namesti.
     "Niko ne zna..." poče on, "... kako je to užasno."
     "Šta to?" upita Grilo.
     "Posedujem Umetnost", odvrati Džaf. "Posedujem Umetnost. Što znači da je moram upotrebiti. Bila bi prava šteta to ne učiniti, posle sveg ovog čekanja, ovolike promene."
     A, usr'o se, pomisli Grilo. Blizu je ivice i užasava ga mogućnost da se prevali preko nje. U šta, on to nije znao, ali nema sumnje da se radilo o stanju koje se moglo iskoristiti. Odlučio je da ostane na podu, gde nije predstavljao fizičku pretnju po onog drugog čoveka. Krajnje blago je kazao:
     "Umetnost. Šta je to?"
     Ako je trebalo da Džafove naredne reči predstavljaju odgovor, onda je on bio posredan.
     "Svi su izgubljeni, znaš. Ja to koristim. Koristim strah u njima."
     "Ti nisi?" reče Grilo.
     "Ja nisam?"
     "Izgubljen."
     "Mislio sam da sam pronašao Umetnost... ali možda je Umetnost pronašla mene."
     "To je dobro."
     "Zaista?" upita on. "Ne znam šta će uraditi..."
     To je znači posredi, pomisli Grilo. Dobio je nagradu i sada se boji da je odmota.
     "Mogla bi nas sve uništiti."
     "Nisi tako rekao", promrmlja Lamar. "Rekao si da ćemo snevati. Sve snove koje je Amerika ikada sanjala; koje je svet ikada sanjao."
     "Možda", odvrati Džaf.
     Lamar pusti Iv i koraknu ka svom gospodaru.
     "Ali sada kažeš da bismo mogli umreti?" reče on. "Ne želim da umrem. Hoću Ročel. Hoću ovu kuću. Imam budućnost. Ne želim toga da se odreknem."
     "Ne pokušavaj da izmakneš sa kaiša", reče Džaf. Prvi put u toku ovog razgovora Grilo je začuo odjek čoveka koga je video u Šoping centru. Lamarov otpor mu je povratio stari duh. Grilo ga je proklinjao zbog ove pobune. Iz nje je proistekla samo jedna dobra stvar: Iv je došla u priliku da se povuče prema vratima. Grilo je ostao na podu. Svaki pokušaj da joj se pridruži samo bi skrenuo pažnju na oboje, tako da nijedno ne bi uspelo da pobegne. Ako uspe da iziđe, mogla bi da napravi uzbunu.
     Lamarove žalbe su se u međuvremenu umnožile.
     "Zašto ste me slagali?" upita on. "Trebalo je od samog početka da znam da mi nećete doneti nikakvo dobro. E pa, nosite se..."
     Grilo ga je u sebi huškao da nastavi. Sve jači sumrak držao je korak sa pokušajima njegovih očiju da prodru kroz njega, pa nije uspeo ništa bolje da sagleda svog tamničara nego kada je ušao, mada je primetio da prilika sada stoji. Taj pokret je izazvao konsternaciju među senkama, jer su zveri skrivene u njima odgovorile na zbunjenost njihovog tvorca.
     "Kako se usuđuješ?" upita Džaf.
     "Rekli ste mi da smo bezbedni", reče Lamar.
     Grilo začu škripu vrata iza sebe. Iako je želeo da se okrene, odoleo je iskušenju.
     "Bezbedni, kazali ste!"
     "Nije to tako jednostavno!" odvrati Džaf.
     "Odlazim odavde!" odvrati Lamar i okrenu se ka vratima. Bilo je suviše mračno da bi Grilo video izraz na njegovom licu, ali tračak svetlosti iza njega i zvuk Ivinih koraka dok je bežala iz sobe, predstavljali su dovoljan dokaz. Grilo je ustao kada je Lamar, psujući, krenuo ka vratima. Bio je još ošamućen od udarca i klatio se dok je ustajao, ali uspeo je da stigne korak pre Lamara do vrata. Sudarili su se, zajedno tresnuvši o vrata i ponovo ih zatvorivši. Nastala je trenutna pometnja, gotovo farsična, u kojoj su se obojica otimali za kvaku na vratima. A onda se nešto umešalo, nadnevši se nad komedijaša. Bilo je bledo u tami; sivo naspram crnog. Lamar tiho zakrklja kada ga to stvorenje ščepa otpozadi. Ispružio je ruke prema Grilou, koji mu se izvuče ispod prstiju, leđima okrenut prema središtu sobe. Nije mogao da dokona kako je terata proždirala Lamara i bilo mu je milo zbog toga. Dovoljno mu je bilo da vidi kako on mlati udovima i da čuje grlene zvuke koje je ispuštao. Video je kako komdijaševa telesina udara o vrata, zatim klizi niz njih, mada je terata uglavnom zaklanjala njegovo telo. Zatim su se oboje umirili.
     "Mrtav?" zadahta Grilo.
     "Da", odvrati Džaf. "Nazvao me je lažovom."
     "Upamtiću."
     "I treba."
     Džaf napravi u tami pokret koji Grilo nije uspeo da shvati. Ali posledice su bile i te kako jasne. Iz čovekovih prstiju iskočiše perle svetlosti, osvetlivši mu lice koga nije bilo, telo odeveno isto kao i u Šoping centru, i kao da rasteraše tamu, i samu sobu, sa teratama, koje više nisu predstavljale složene zveri kakve su nekada bile, već zupčaste senke, nanizane duž svih zidova.
     "E pa, Grilo..." zausti Džaf, "... izgleda da ipak to moram uraditi."