I

     Predsednici, mesije, šamani, pape, sveci i ludaci pokušavali su... tokom milenijuma... da se novcem, ubistvom, drogom i bičevanjem dočepaju Suštine. U tom svom naumu propali su gotovo svi do jednoga. More sna bilo je manje više sačuvano, o njegovom postojanju kolale su samo izabrane glasine, nikada dokazane, te su one stoga bile samo još moćnije. Dominirajuće vrste Kozma čuvale su ono malo zdravog razuma koji je on posedovao tako što su to more posećivale u snu, tri puta u životu i odlazile iz njega, uvek želeći više. Ta glad ih je napajala energijom. Stvarala bol; izazivala bes. Terala ih da čine dobro u nadi, često nesvesnoj, da će im biti odobren redovitiji ulaz. Terala ih da čine zlo usled idiotske sumnje da neprijatelji protiv njih kuju zaveru, neprijatelji koji znaju za tu tajnu, ali je ne saopštavaju.
     Ona nekolicina koji su poput Hauija, Džo-Bet, Tomi-Reja i dvadeset dvoje gostiju iz kuće Badija Vensa pošli na taj put, nisu bili slučajni putnici. Oni su bili izabrani, radi ciljeva Suštine, i otišli su (uglavnom) pripremljeni.
     S druge, pak, strane, Haui nije bio ništa pripremljeniji od bilo kog komada nameštaja koji je bio ubačen u grlo pukotine. Prvo je bio zavitlan kroz petlje energije, a zatim u nešto što je ličilo na središte groma, sevanje je bilo kratkotrajno, sjajne vatre pojavile su se svuda oko njega. Iz kuće su iščezli svi zvuci onog trenutka kada je ušao u grlo. Isto kao i komadi đubreta koji su stigli s njim. Bio je bespomoćan, a nije mogao ni da upravlja svojim telom niti da se orijentiše, bio je u stanju samo da se tumba kroz oblak; sevanje je postalo ređe, ali sjajnije, a pasaži tame između postajali su sve dublji, dok nije počeo da se pita ne zatvaraju li se to možda njegove oči i ne nalazi li se tama... zajedno sa osećajem da pada koje ju je pratilo... samo u njegovoj glavi. Ako je to bio slučaj, bio je srećan u njenom zagrljaju, jer su mu sada i misli bile u slobodnom padu i samo su se trenutno usredsređivale na slike koje su izranjale iz tame, čineći se potpuno čvrstim, mada je bio gotovo ubeđen da se nalaze u oku njegova uma.
     Stalno je iznova zazivao lice Džo-Bet, uvek kako ga gleda preko ramena. Recitovao joj je reči ljubavi; jednostavne reči za koje se nadao da ih je čula. Ako i jeste, one je nisu nimalo približile. Nije bio iznenađen. Tomi-Rej je bio raščinjen u istom oblaku od misli kroz koji su on i Džo-Bet padali, a braća blizanci polažu pravo na svoje sestre koje seže čak do utrobe. Konačno, oni su zajedno plutali u tom prvom moru, njihove misli i vrpce su se preplitale. Haui nije zavideo Tomi-Reju ni na čemu... ni na lepoti, osmehu, ni na čemu... osim na onom vremenu intimnosti sa Džo-Bet, pre seksa, pre gladi, pre prvog udisaja. Mogao je samo da se nada da će on biti s njom na kraju njenog života isto onako kao što je Tomi-Rej bio na početku, kada godine odnesu seks, apetit i konačno dah.
     A onda su njeno lice i zavist nestali, i nove misli su mu ispunile glavu, ili su to bili trenutni snimci istih. Sada nije bilo ljudi, samo mesta, pojavljivala su se i ponovo nestajala kao da se njegov um kretao kroz njih tražeći neko određeno. Našao je ono što je tražio. Nejasnu plavu noć koja je postajala sve opipljivija oko njega. Osećaj pada prekinuo se u trenu. Bio je onaj pravi na pravom mestu, trčao je po daskama koje su odzvanjale dok mu je hladan vetar duvao u lice. Iza sebe je čuo kako ga dozivaju Lem i Riči. Nastavio je da trči i da se sve vreme osvrće. Jedan pogled bio je dovoljan da razreši tajnu gde se nalazi. Iza njega se protezala linija čikaškog neba, njegova svetla bleštala su naspram noći, što je značilo da je vetar koji mu je duvao u lice dolazio sa Mičigenskog jezera. Trčao je duž doka, mada nije znao kog, dok je jezero zapljuskivalo njegove potpornje. Bila je to jedina velika voda koju je ikada upoznao. Ona je uticala na vreme u gradu i njegovu vlažnost; usled nje je vazudh u Čikagu mirisao drugačije nego u bilo kom drugom mestu; stvarala je oluje sa grmljavinom i bacala ih na obalu. Zaista, jezero je bilo tako nepromenjivo, tako neizbežno, da je on vrlo retko uopšte razmišljao o njemu. A kada jeste, onda je ono za njega bilo mesto na koje su ljudi koji su imali para izvozili svoje čamce, a oni koji su pare izgubili odlazili da se udave.
     Sada, međutim, dok je nastavljao da trči duž doka, a Lemovo dozivanje bledelo iza njega, pomisao da ga na kraju čeka jezero dirnula ga je kao nikada do tada. On je bio mali; ono ogromno. On pun suprotnosti; ono je jednostavno primalo sve u svoj zagrljaj, ne sudeći ni mornarima ni samoubicama.
     Ubrzao je, jedva osećajući pritisak đonova o daske, dok je u njemu sve više jačalo osećanje da je ovaj prizor, koliko god izgledao stvaran, predstavljao samo još jednu od izmišljotina njegova uma, oblikovanu na osnovu delića sećanja kako bi lakše prošao kroz ono što bi ga u protivnom dovelo do ludila: kamen međaš između snevane jave života koju je napustio i paradoksa, kakav god on bio, koji je bio pred njim. Što se više bližio kraju doka, sve je postajao sigurniji da je u tome stvar. Njegov korak, koji je već ionako bio lak, sada je postao još lakši, koraci sve duži i duži. Vreme je omekšalo i rasteglo se. Imao je priliku da se zapita da li more sna zaista postoji, bar onako kao što je Palomo Gaj postojao, ili je dok koji je on stvorio pružen u čistu misao.
     Ako je to bio slučaj, tamo su se sretale mnoge misli; desetine hiljada svetala kretalo se u vodama pred njim, neke su probijale površinu poput vatrometa, druge su duboko zaranjale. Haui je shvatio da je pronašao i neka koja je sam zapalio. Nije bilo vredno hvale, ali primetio je uočljiv sjaj u svojoj koži, nalik na slabi odjek odjeka Flečerove svetlosti.
     Prepreka na kraju doka nalazila se na nekoliko stopa od njega. S druge strane, vode onoga što je sada prestao da smatra Jezerom. Ovo je bila Suština i kroz nekoliko trenutaka sklopiće se nad njegovom glavom. Nije se plašio. Upravo obrnuto. Jedva je čekao da stigne do prepreke i baci se u nju radije nego da traći vreme na koračanje. Ako je bio potreban još koji dokaz da ništa od ovoga nije bilo stvarno, dobio ga je pri sudaru, prepreka se razletela u krhotine koje su se smejale kada ih je dodirnuo. I on je poleteo. Predstavljao je svetlost koja je padala u more sna.
     Elemenat u koji je zaronio nije ličio na vodu jer se u njemu nije ni smočio niti osetio hladnoću. Ali ipak je na njemu plutao, njegovo telo se izdizalo kroz iskričave mehuriće ka površini, a on pri tom nije ulagao nikakav napor. Nije se uplašio da će se udaviti. Prožimalo ga je samo krajnje duboko osećanje zahvalnosti što je ovde, gde je pripadao.
     Osvrnuo se preko ramena (koliko osvrtanja) na dok. Poslužio je svojoj svrsi, jer je ono što je moglo predstavljati užas, pretvorio u igru. Sada se raspadao u paramparčad, isto kao i prepreka.
     Sav srećan ga je posmatrao kako nestaje. Oslobodio se Kozma, plutao je u Suštini.

     Džo-Bet i Tomi-Rej su otišli u pukotinu zajedno, ali njihovi umovi su pronašli različite načine da sebi predstave put i uranjanje.
     Užas koji je Džo-Bet osetila kada je poneta izbrisan je iz njene glave u olujnom oblaku. Zaboravila je haos i osetila mir. Za ruku je više nije držao Tomi-Rej već mama, iz ranijih godina, kada je još bila u stanju da se suoči sa svetom. Šetale su kroz umirujući sumrak, po travi. Mama je pevala. Možda se radilo o nekoj crkvenoj pesmi čije reči je zaboravila. Izmišljala je besmislice kako bi popunila stihove, koji su, kako se činilo, bili u ritmu njihovih koraka. Tu i tamo Džo-Bet bi izgovorila nešto što je naučila u školi, kako bi uverila mamu da je dobra učenica. Sve lekcije su bile o vodi. O tome kako posvuda ima plima, da čak postoje i plime suza, o tome da je život začet u moru i da u telu ima više vode od bilo kog drugog elementa. Kontrapunkt činjenica i pesme još dugo se nastavio, lagano, ali ona je osetila tanane promene u vazduhu. Vetar je nailazio u češćim naletima i namirisala je more. Izložila mu je lice, zaboravivši na lekcije. Mamina pesma postala je tiša. Džo-Bet nije više osećala da li se i dalje drže za ruke. Nastavila je da korača, ne osvrćući se. Tle više nije bilo prekriveno travom, već golo, i negde napred obrušavalo se u more, na kome se činilo da ima bezbroj čamaca koji su su ljuljuškali sa upaljenim svećama na pramcima i jarbolima.
     Tle je naglo nestajalo. Nije osetila strah čak ni dok je padala. Samo izvesnost da je mamu ostavila za sobom.
     Tomi-Rej se našao na Topangi, da li u zoru ili u sumrak, nije bio siguran. Iako na nebu više nije bilo sunca, nije bio sam. Čuo je u tami smeh i šaputavo dahtanje devojaka koje pričaju. Pesak pod njegovim bosim nogama bio je topao i lepljiv od ulja za sunčanje. Nije mogao da vidi serf, ali je znao u kom pravcu treba da potrči. Krenuo je u pravcu vode, znajući da ga devojke posmatraju. Uvek su ga posmatrale. Pravio se da to ne primećuje. Kada se nađe na vrhu talasa, kada se stvarno bude kretao, možda će im uputiti osmeh. A onda će, kada se bude vraćao plažom, jednu usrećiti.
     Ali kada je ugledao talase pred sobom, shvatio je da ovde nešto nije u redu. Ne samo da je plaža bila u mraku, a more tamno, već kao da su se neka tela ljuljuškala u peni talasa, a što je bilo još gore, ta tela su bila fosforescentna. Usporio je korak, ali je znao da ne može da stane, okrene se i pođe nazad. Nije želeo da bilo ko na plaži, a naročito ne devojke, pomisli da se uplašio. Međutim, jeste; užasno. U moru se nalazilo neko radioaktivno đubre. Serferi su popadali sa svojih dasaka, otrovani, i pokupili su ih sami vrhovi talasa na kojima su nameravali da jašu. Sada ih je jasno video, koža im je mestimično bila srebrnasta, a mestimično crna, kosa nalik na plave oreole. I njihove devojke su bile s njima, isto tako mrtve kao i serferi u prljavoj peni.
     Znao je da nema izbora, morao je da im se pridruži. Sramota koju bi doživeo ako bi se okrenuo i vratio obalom bila je gora od umiranja. Posle ovoga će svi oni postati legende. Njega i mrtve jahače talasa, odneće ista plima. Hrabreći sam sebe, zakoračio je u more, koje je istog trenutka postalo duboko, kao da je plaža jednostavno nestala pod njegovim nogama. Otrov mu je već sagorevao sistem; video je kako mu telo postaje svetlije. Počeo je ubrzano da diše, a svako naredno udisanje vazduha bilo je bolnije od prethodnog.
     Nešto se očešalo o njega. Okrenuo se, očekujući da ugleda nekog mrtvog serfera, ali bila je to Džo-Bet. Izgovorila je njegovo ime. Nije mogao da nađe reči kojima bi joj odgovorio. Koliko god se trudio da ne pokaže strah, nije uspevao. Upravo je piškio u more; zubi su mu cvokotali.
     "Pomozi mi", reče on. "Džo-Bet. Ti si jedina koja mi može pomoći. Umirem."
     Zagledala se u njegovo cvokotavo lice.
     "Ako ti umireš, onda oboje umiremo", reče ona.
     "Kako sam dospeo ovamo? I zašto si ti ovde? Ti ne voliš plažu."
     "Ovo nije plaža", odvrati ona. Uhvatila ga je za ruke, a od te kretnje su poskočili nekoliko puta poput bova. Ovo je Suština, Tomi-Rej. Sećaš se? Mi se nalazimo s druge strane rupe. Ti si nas provukao."
     Primetila je po izrazu njegovog lica da mu se vraća sećanje.
     "Oh moj Bože... oh Isuse..." izusti on.
     "Sećaš se?"
     "Da. Isuse, da." Cvokotanje je preraslo u jecanje kada se priljubio uz nju, obgrlivši je rukama. Nije se opirala. Nije imalo smisla svetiti se u ovom trenutku kada su se oboje nalazili u tako velikoj opasnosti.
     "Šššš", reče ona, dopustivši mu da zagnjuri svoje toplo, izranavljeno lice u njeno rame. "Šššš. Ništa ne možemo da učinimo."

     Ništa nije ni trebalo činiti. Suština ga se dočepala i on će plutati, i plutati, i možda... na kraju... sustići Džo-Bet i Tomi-Reja. U međuvremenu mu se dopadalo da bude izgubljen u ovoj ogromnosti. Ona je sve njegove strahove... čitav njegov život, u stvari... činila beznačajnim. Ležao je na leđima i gledao u nebo. To nije bilo, kao što je u prvi mah pomislio, noćno nebo. Nije bilo zvezda, niti onih stajaćih niti onih koje padaju. Nije bilo oblaka koji skrivaju mesec. U stvari, u početku je izgledalo potpuno bezoblično, ali kako su sekunde prolazile... ili minuti, ili časovi; nije znao niti mu je bilo mnogo stalo... shvatio je da se preko njega kreću najtananiji od talasa boje prečnika nekoliko stotina milja. Aurora Borealis je predstavljala sitnicu u poređenju sa ovim prizorom, u kome je, na mahove, mislio da je video obličja koja su se obrušavala i penjala, nalik na jata raža od po pola milje u prečniku, koje su se hranile u stratosferi. Nadao se da će se bar malo spustiti, kako bi ih jasnije osmotrio, ali opet možda, mozgao je on, one nisu imale šta jasnije da pokažu. Nije sve bilo dostupno očima. Pojedini prizori su onemogućavali usredsređivanje, hvatanje i analizu. Kao sve ono što je osećao prema Džo-Bet, na primer. To je bilo isto onako čudno i teško uhvatiti kao i boje iznad njegove glave, ili obličja koja su se onde igrala. Videti ih predstavljalo je u istoj meri stvar osećanja koliko i mrežnjače. Šesto čulo bilo je saosećanje.
     Zadovoljan svojim usudom, nežno se preokrenuo u eteru i pokušao da pliva u njemu. Početni zamasi su mu dosta dobro uspeli, mada je teško bilo odrediti da li uopšte napreduje kada nije imao s čime da uporedi svoje kretanje. Svetla u moru svuda oko njega... saputnici među koje je i on spadao, pretpostavljao je, mada se činilo da za razliku od njega ne poseduju oblik... bila su suviše neodređena da bi mogao da ih upotrebi kao kote. Da nisu ona možda bila usnule duše? Deca, ljubavnici i umirući, svi su oni putovali vodama Suštine dok su spavali, da bi se smirili i bili uljuljkani, dodirnuti mirom koji će ih nositi, kao što ih je plima nosila, kroz buru u kojoj će se probuditi? Život koji treba proživeti, ili izgubiti; ljubav u koju ulaze u strahu od starenja ili nestajanja posle ove epifanije. Zaronio je lice ispod površine. Mnoga svetlosna-obličja bila su mnogo ispod njega, neka su se nalazila tako duboko da nisu bila veća od zvezda. Nisu se sva kretala u istom pravcu kao i on. Neka, poput raža od pola milje iznad njega, bila su u skupinama, šoali, uzdizali su se i padali. Drugi su išli jedni uz druge. Ljubavnici, pretpostavio je on, mada verovatno nisu svim ovdašnjim snevačima, koji su spavali pored ljubavi svoga života, ta osećanja bila i uzvraćena. Možda svega nekolicini. Ta misao ga je vratila nazad u vreme kada su on i Džo-Bet putovali ovamo; i naterala da se zapita gde li je ona sada. Morao je paziti da ga mir ne otupi; da ga ne natera da je zaboravi. Podigao je lice iz mora.
     Zahvaljujući tome, uspeo je da izbegne sudar koji bi usledio kroz nekoliko sekundi. Nekoliko jardi od njega, usred ovog mira nalazilo se nešto što je po svom izgledu bilo šokantno, deo drečave olupine iz Vensove kuće. A nekoliko jardi iza toga, nešto što je još više uznemiravalo, komad naplavine koji je bio suviše ružan da bi ovamo pripadao, pa ipak se ni po čemu nije moglo reći da dolazi iz Kozma. Virio je četiri ili više stopa iznad linije vode, i visio isto toliko ili više ispod nje; čvornovato, voštano ostrvo koje je plutalo poput blede balege u ovom čistom moru. Ispružio je ruku i dohvatio olupinu ispred sebe, prebacio se na nju mlatarajući. Ovaj čin odneo ga je bliže enigmi.
     Bila je živa. Nije ju jednostavno naseljavalo nešto živo, već je cela bila od žive materije. Iz nje su dopirali otkucaji dva srca. Njena površina je, izvan svake sumnje, sijala poput kože, ili nekog njenog derivata. Ali šta je to, u stvari, bilo, nije mu postalo jasno dok nije gotovo mogao da se očeše o nju. Tek je tada ugledao mršave prilike... dva gosta sa proslave... koji su stezali jedan drugoga sa izrazom besa na licima. Nije imao čast da se druži sa Semom Saganskim, niti da čuje kako nagriženi prsti Daga Frankla prebiraju po klavijaturi. Video je samo dva neprijatelja, koji ne samo da su bili nerazdvojivi, već su se nalazili u srcu ostrva koje kao da je poteklo iz njih. Iz njihovih leđa, poput ogromnih grba. Iz njihovih udova, nalik na nove udove koji nisu podizali branu pred neprijateljem već su se mešali s njegovim telom. Ta struktura je i dalje dobijala nove kvržice, začetke daljnjeg rasta, koji su izbijali duž udova, ali tako da svaka nova varijacija nije oponašala prvobitni oblik... ruku, kičmu... već onu koja joj je neposredno prethodila, tako da je svaka daljnja varijacija bivala sve manje ljudska, i na njoj je bilo manje mesa. Prizor je bio, pre bi se moglo reći zadivljujući nego uznemirujući, a usredsređenost boraca jednog na drugog, nagoveštavala je da oni tokom ovog procesa nisu osećali bol. Dok je posmatrao ovu strukturu kako raste i širi se, Haui je neodređeno shvatio da posmatra rađanje čvrstog tla. Možda će borci na kraju umreti i raspasti se, ali sama struktura nije bila u toj meri sklona propadanju. Već su perimetri ovog ostrva i njegovi visovi više podsećali na korale, nego na meso, onako čvrsti i skoreli. Kada borci umru, postaće fosili zakopani u srcu ostrva koje su sami stvorili. Samo ostrvo nastaviće da pluta.
     Pustio je splav olupinu i odgurnuo se dalje, pored ostrva. Naplavine i pobacane stvari sada su prljale površinu mora: nameštaj, komadi žbuke, držači za svetiljke. Plivao je pored glave i vrata konjića sa ringišpila, čije je nacrtano oko zurilo unazad kao da je užasnuto što vidi da je glava odvojena od tela. Ali među ovim otpacima nije bilo nikakvog znaka koji bi nagoveštavao nastajanje ostrva. Izgleda da Suština nije stvarala iz stvari bez umova, mada se pitao da li bi njen genije odgovorio... kada bi mu bilo dato dovoljno vremena... na tragove umova koji su stvorili ove artefakte. Da li je Suština mogla da iz glave nekog drvenog konja iznedri ostrvo koje bi dobilo ime po tvorcu konja? Sve je bilo moguće.
     Nikada nije ništa istinitije bilo izrečeno niti pomišljeno.
     Sve je bilo moguće.

     Džo-Bet je znala da nisu sami. To i nije bila neka uteha, ali predstavljala je bar nešto. Tu i tamo čula bi nečije dozivanje, glasovi su povremeno bili uznemireni, ali isto tako često bili su i pomahnitali, nalik na pastvu koja se prostirala po površini Suštine napola užasnuta, napola puna strahopoštovanja. Nije odgovorila ni na jedan od tih poziva. Kao prvo, viđala je prilike koje su plutale pored nje, uvek na izvesnoj udaljenosti, koje su nagoveštavale da ljudi ovde ne ostaju ljudska bića. Postaju neprirodni. Imala je dovoljno problema da iziđe na kraj sa Tomi-Rejom (koji je predstavljao drugi razlog što nije odgovorila na pozive) i nije joj bilo do zazivanja novih nevolja. On je od nje tražio da mu sve vreme posvećuje pažnju; pričao joj je dok su plutali, potpuno bezizražajnim glasom. Imao je mnogo toga da joj kaže, između izvinjenja i jecaja. Nešto od toga je već znala. Priču o tome kako se dobro osećao kada im se otac vratio i kako se osećao izdan kada ih je obojicu odbacila. Ali bilo je tu još mnogo toga i neke stvari su joj slomile srce. Prvo joj je ispričao o svom putovanju u Misiju, iznosio je, uglavnom, samo pojedine delove priče, ali ona je odjednom prerasla u svesni tok opisa užasa kojima je prisustvovao i koje je počinio. Možda bi i pala u iskušenje da ne poveruje u najgore delove... ubistva, vizije vlastitog raspadanja... da nije bilo njegove lucidnosti. Nikada ga u životu nije čula da se tako dosledno izražava kao kada joj je opisivao kako to izgleda biti Dečak-Smrt.
     "Sećaš se Endija?" upitao ju je u jednom trenutku. "Imao je istetoviran znak... bila je to lobanja... na grudima, iznad srca?"
     "Sećam se", odvrati ona.
     "Imao je običaj da kaže da će se jednoga dana popeti na talas kod Topange... u poslednjoj vožnji... i da se nikada više neće vratiti. Imao je običaj da govori kako voli Smrt. Ali nije je voleo, Džo-Bet..."
     "Ne."
     "Bio je kukavica. Podizao je mnogo buke, ali bio je kukavica. Ja nisam, je li tako? Ja nisam nikakav mamin dečko..."
     Ponovo je počeo da jeca, jače nego ranije. Pokušala je da ga umiri, ali ovog puta njeno tešenje nije imalo uspeha.
     "Mama..." čula ga je kako ponavlja, "mama..."
     "Šta je sa mamom?" upita ona.
     "Nisam ja bio kriv."
     "Šta nisi?"
     "Samo sam tebe tražio. Nisam ja bio kriv."
     "Pitala sam za šta?" upita Džo-Bet, malo ga odgurnuvši od sebe. "Tomi-Rej, odgovori mi. Jesi li je povredio?"
     Ličio je na izgrđeno dete, pomisli ona. Izgubio je svaku pretenziju da izgleda muževno. Bio je pravo, balavo derište. Patetično i opasno: neizbežna kombinacija.
     "Povredio si je", reče ona.
     "Ne želim da budem Dečak-Smrt", pobuni se on. "Ne želim nikoga da ubijem..."
     "Ubiješ?" ponovi ona.
     Gledao je pravo u nju, kao da ju je njegov izravan pogled mogao uveriti u njegovu nevinost. "Nisam to ja učinio. Već mrtvaci. Otišao sam tebe da potražim, a oni su me sledili. Nisam mogao da ih se otresem. Pokušao sam, Džo-Bet, zaista sam pokušao."
     "Moj Bože!" izusti ona odgurnuvši ga iz svog zagrljaja.
     Nije to učinila naročito snažno, ali je ta njena kretnja nesrazmerno jako uzburkala element Suštine. Neodređeno je bila svesna da je uzrok ovome njeno gnušanje; Suština je vlastitim uzbuđenjem odgovarala na njeno mentalno uzbuđenje.
     "To se ne bi dogodilo da si ostala sa mnom", pobuni se on. "Trebalo je da ostaneš, Džo-Bet."
     Odgurnula se od njega, a njena osećanja nateraše Suštinu da proključa.
     "Kopile!" dreknula je na njega. "Ubio si je! Ubio si je!"
     "Ti si mi sestra", reče on. "Ti si jedina koja me može spasti!"
     Ispružio je ruku prema njoj, lice mu se svo pretvorilo u tugu, ali ona je u njegovim crtama nazirala samo maminog ubicu. Mogao je tvrditi da je nevin dok je sveta i veka (ako već nisu i tu granicu prekoračili), nikada mu neće oprostiti. Ako je i primetio njeno gnušanje, odlučio je da ga ignoriše. Počeo je da se rve sa njom, šakama ju je hvatao za lice, zatim za grudi.
     "Ne napuštaj me!" počeo je da viče. "Neću ti dopustiti da me napustiš!"
     Koliko puta ga je samo pravdala, jer su nekada bili dva jajeta blizanca? Uočavala je njegovu pokvarenost, a ipak mu praštala? Čak je namolila i Hauija da potisne odvratnost koju je osećao prema Tomi-Reju, nje radi. Što je dosta dosta je. Ovaj čovek može biti njen brat, njen brat blizanac, ali on je ubica njihove majke. Mama je preživela Džafa, pastora Džona i Palomo Gaj, da bi je u rođenoj kući ubio vlastiti sin. Bio je to neoprostiv zločin.
     Ponovo je ispružio ruke prema njoj, ali ovog puta bila je spremna. Udarila ga je posred lica, jedanput, pa još jedanput, što je snažnije mogla. Šok koji je doživeo primivši udarce naterao ga je da je na trenutak pusti i ona je počela da se udaljava od njega, bacajući mu uzburkano more u lice. Ispružio je ruke ispred sebe kako bi se zaštitio i ona mu je umakla, neodređeno svesna da joj telo nije više onako glatko kako je nekada bilo, ali nije zastala da otkrije zbog čega. Sada joj je najvažnije bilo da se što je više moguće udalji od njega; da ga spreči da je ikada više dodirne; ikada. Nastavila je snažnim zamasima, ne obazirući se na njegove jecaje. Ovog puta se nije osvrnula, bar dok njegov glas nije zamro. Tada je usporila i osvrnula se. Nigde ga nije bilo. Ophrvao ju je bol... bila je to prava agonija... ali snašao ju je još veći užas još pre nego što je u potpunosti postala svesna da je mama mrtva. Udovi su joj otežali i sve teže ih je izvlačila iz etera. Dok su je suze napola zaslepljivale, podigla je šake ispred lica. Kroz izmaglicu videla je da su joj prsti okoreli, kao da je šake prvo uronila u ulje, a zatim u prezle; i ruke su joj bile sve iskrivljene od sličnog đubreta.
     Počela je da jeca, potpuno svesna šta taj užas predstavlja. Suština je počela da se bavi njome. Nekako je uspevala da očvrsne njen bes. More je njeno meso pretvaralo u plodno blato. Iz njega su iskakala obličja isto onako ružna kao i bes koji ih je nadahnuo.
     Njeno jecanje pretvorilo se u urlik. Gotovo da je zaboravila kako to izgleda ispustiti jedan ovakav krik, jer je tolike godina bila mamina pripitomljena kćerka, nasmejana za ceo Gaj u ponedaljak ujutro. Sada je mama bila mrtva, a Gaj je verovatno bio u ruševinama. A ponedeljak? Šta je bio ponedeljak? Samo jedno ime nasumice prikačeno danu i noći u dugoj istoriji dana i noći koji su predstavljali život sveta. Sada nisu ništa značili: dani, noći, imena, gradovi ili mrtve majke. Sve što je za nju imalo smisla bio je Haui. On joj je jedini ostao.
     Pokušala je da ga zamisli, u očajničkoj želji da se uhvati za nešto u ovom ludilu. Njegov lik joj je izmicao u početku... pred sobom je videla samo izobličeno lice Tomi-Reja... ali je ustrajala, zamišljajući ga na delove. Njegove naočari, bledu kožu, njegov čudan hod. Njegove oči, pune ljubavi. Njegovo zajapureno lice, kakvo je bilo kada se unosio u ono što je govorio, a to je činio često. Njegova krv i ljubav, u jednoj toploj misli.
     "Spasi me", zajecala je ona, nadajući se uprkos nadi da su čudne vode Suštine odnele njen krik do njega. "Spasi me, ili je sve gotovo."