13.

     Mnoge stvari koje prirodno radimo postaju nam teške tek kada pokušamo da ih učinimo predmetom intelektualnog poimanja. Moguće je toliko mnogo saznati o nekom predmetu, a da čovek pri tom ostane potpuna neznalica.

     Mentatski tekst broj dva (dicto)

     S vremena na vreme Odrade je večeravala sa akolitkama i njihovim proktorkama-posmatračima, najneposrednijim čuvarima u ovom zatvoru svesti iz koga mnoge nikada neće biti puštene.
     Ono što su akolitke mislile i činile odista je hranilo podacima dubine svesti Vrhovne majke, pružajući joj predstavu o tome kako Kapitol funkcioniše. Akolitke su više od časnih majki izražavale svoja raspoloženja i slutnje. Potpune sestre su, naime, veoma vešto skrivale svoja najgora raspoloženja. Nisu, doduše, pokušavale da sakriju osnovne stvari, ali svaka je mogla da odšeta u voćnjak ili da zatvori vrata i tako se nađe van vidokruga duho-braniteljki.
     Ali ne i akolitke.
     Poslednjih dana u Centrali je bilo malo zatišja. Čak su i trpezarije neprestano bile zauzete, bez obzira na doba dana. Radno vreme je poremećeno, ali to jednoj časnoj majci nije zadavalo teškoće zahvaljujući sposobnosti da prilagodi svoje dvadesetčetvoročasovne ritmove najrazličitijim promenama. Odrade nije mogla da troši snagu na takva podešavanja. Danas, tokom večernjeg obeda, Odrade zasta na vratima akolitske dvorane i začu iznenadan tajac.
     Čak je i način na koji su akolitke prinosile hranu ustima govorio ponešto. U kom pravcu su oči bludele dok su štapići za jelo ulazili u usta? Da li je zalogaj bio nagao a žvakanje brzo, pre grča gutanja? To je valjalo osmotriti. Nemiri su se kuvali u njoj. Pogledaj samo onu tamo zamišljenu, koja je na svaki zalogaj gledala kao da se pita na koji način su sakrili otrov u ovim pomijama? Stvaralačka svest iza tih očiju. Proveriti da li je vredi postaviti na neko osetljivije mesto.
     Odrade stupi u dvoranu. Pod je imao šare šahovske table, načinjene od crnog i belog plaza, praktično neiskrzivog. Akolitke su govorile da su ove šare bile smišljene upravo zato da bi ih časne majke koristile kao šahovsku tablu: "Postave jednu od nas ovde, drugu tamo, a neke duž one središnje linije. Onda nas pokreću - i pobednik uzima sve."
     Odrade sede u ćošak jednog stola, pored zapadnih prozora. Akolitke joj napraviše mesto, tiho i nenametljivo.
     Ova dvorana bila je deo najstarije građevine na Kapitolu: sva u drvetu sa široko razmaknutim gredama iznad glava; bili su to veoma debeli i teški balvani crne boje. Bile su dugačke nekih dvadeset pet metara, i bez spojeva. Negde na Kapitolu postojao je zabran genetički isplaniranih hrastova koji su parali nebo na svojim brižljivo održavanim plantažama. Drveće koje se, bez krošnji, uznosilo barem trideset metara, imalo je preko dva metra u prečniku. Bili su zasađeni još prilikom izgradnje ove dvorane, u sklopu priprema za zamenu greda kada ih bude nagrizao zub vremena. Računalo se da sadašnje grede mogu da izdrže hiljadu devet stotina standardnih godina.
     Kako su pažljivo obližnje akolitke promatrale Vrhovnu majku - a da se nijednog časa nije činilo da gledaju pravo u nju.
     Odrade okrenu glavu i baci pogled kroz zapadne prozore na zalazak sunca. Ponovo prašina. Nalet peska koji se širio iz pustinje raspalio je sunce na zalasku, tako da je sada sijalo kao kakav udaljeni žar koji bi svakog trena mogao da eksplodira, pretvarajući se u neobuzdani oganj.
     Odrade obuzda uzdah. Misli poput ovih podsticale su njene noćne more: ponor... zategnut konopac. Znala je da bi, ako bi samo zatvorila oči osetila kako se njiše na konopcu. Lovac sa sekirom bio je sve bliži!
     Akolitke koje su jele u njenoj neposrednoj blizini nervozno se promeškoljiše kao da su osetile njen nemir. Možda i jesu. Odrade začu šuškanje odeće i to je izvuče iz noćne more. Postala je osetljiva za nove tonove u zvucima Centrale. Na pozadini najuobičajenijih kretnji mogao se razaznati zvuk struganja - stolice koja se pomerila iza nje... i otvaranje kuhinjskih vrata. Krupan rapavi pesak. Ekipe za čišćenje žalile su se na pesak i 'prokletu prašinu'.
     Odrade je gledala kroz prozor ka izvoru tih nevolja: južni vetar. Dosadna magla žutomrke boje spustila je zavesu preko obzorja. Kad vetar prestane, prašina koju je donosio zaticaće se u uglovima zgrada i na padinama brda u zavetrini. Nosila je miris kremena, nešto bazno što je nadraživalo nozdrve.
     Odrade spusti pogled na sto, pošto je jedna akolitka-služiteljka stavila jelo ispred nje.
     Odrade shvati da zapravo uživa u ovoj promeni u odnosu na brze obroke u svojoj radnoj sobi i ličnoj trpezariji. Kada je jela sama tamo gore, akolitke su donosile hranu tako hitro i odnosile posude sa takvom tihom efikasnošću da je ponekad bivala iznenađena kada bi opazila da je sve iščezlo. Ovde se obedovanje odvijalo u živahnom raspoloženju i uz razgovor. U njenim odajama događalo se da šef kuhinje dođe kvocajući: "Niste jeli dovoljno." Odrade je uglavnom vodila računa o takvim prekorima. Duho-branitelji su imali i svoju upotrebnu vrednost.
     Večerašnji obrok sastojao se od slig-svinjetine u sosu od soje i melase, sa minimumom melanža i primesom bosiljka i limuna. Sveža zelena boranija bila je kuvana al dente, sa biberom. Za piće, tamnocrveni sok od grožđa. Okusila je znatiželjno zalogaj slig-svinjetine i zaključila da može da prođe, premda je za njen ukus bila malo prekuvana.
     Otkuda mi onda osećanje da je previše ovakvih jela?
     Stala je da jede i njena hiperosetljivost prepoznade dodatke. Ova hrana nije joj poslužena samo da bi nadoknadila izgubljenu energiju. Neko je iz kuhinje zatražio njenu današnju dijetetsku listu i prilagodio jelo u skladu s njom.
     Hrana je klopka, pomisli ona. Pojačava zavisnost. Nisu joj se dopadali lukavi načini na koje su kuvari Kapitola skrivali stvari koje su stavljali u hranu 'za dobro onih koji obeduju'. Znali su, dakako, da časna majka može da prepozna sastojke i da unutar datih granica podesi metabolizam. Sada su je, izvesno, posmatrali, pitajući se kako će Vrhovna majka oceniti večerašnji jelovnik.
     Dok je jela, slušala je ostale za stolom. Niko je nije uznemirio ni glasom ni pokretom. Buka ponovo postade gotovo ista onakva kakva je bila pre njenog ulaska. Nestašni jezici uvek su blago menjali ton kada bi ona ulazila i nastavljali da čavrljaju tišim glasom.
     Jedno neizrečeno pitanje počivalo je u svim ovim zaposlenim glavama oko nje: Zbog čega je večeras došla ovamo?
     Odrade je kod nekih obližnjih devojaka osećala strahopoštovanje, reakciju koju su Vrhovne majke pokatkad namerno izazivale da bi se njome okoristile. Strahopoštovanje, sa jednom žaokom. Akolitke su šaputale izmedu sebe (tako su je proktorke izvestile): 'Ona ima Tarazu.' Htele su da kažu da Odrade poseduje svoju prethodnicu kao primarnost. Njih dve su bile istorijski par pomno proučavan od strane kandidatkinja.
     Dar i Tar, već legenda.
     Čak je i Belonda (draga, stara zločesta Belonda) zbog ovoga pristupala Odradi sa okolišanjem. Svega nekoliko frontalnih napada vrlo malo žestine u njenim optužujućim osporavanjima. Verovalo se da je Taraza spasla Sestrinstvo i to je ućutkivalo najveći deo opozicije. Taraza je govorila da su Uvažene Naložnice u biti varvarke i da se njihovo nasilje, iako ne potpuno otklonjivo, može dovesti do krvavog ispražnjenja. Događaji su manje ili više ovo i potvrdili.
     Uz izvesne ispravke, Tar. Nijedna od nas nije mogla da predvidi razmere njihovog nasilja.
     Tarazina klasična veronika (kako bliska slici arene za borbu sa bikovima) smeštala je Uvažene Naložnice u takve epizode pokolja koje su zaoštravale stanje u vaseljeni stvarajući sve veći broj potencijalnih podržavalaca njihovih nesrećnih žrtava.
     Kako da nas ja odbranim?
     Nije toliko bilo u pitanju to da su odbrambeni planovi bili neodgovarajući. Oni su lako mogli postati nebitni.
     To je, dakako, ono što ja tražim. Moramo se pročistiti i pripremiti za vrhunske napore.
     Belonda se izrugivala ovoj ideji. "Za našu smrt? Je li to razlog zbog koga moramo da se pročistimo?"
     Belonda će zauzeti ambivalentan stav kada otkrije ono što je Vrhovna majka isplanirala. Belonda-zločesta će aplaudirati. Belonda-mentat će zagovarati odlaganje 'do nekog povoljnijeg trenutka'.
     No, ja ću slediti vlastiti neobičan put uprkos svemu što moje sestre misle.
     A mnoge sestre su mislile da je Odrade odista najneobičnija Vrhovna majka koju su ikada prihvatile: izglasana podizanjem više leve no desne ruke. Taraza kao njena primarnost. Bila sam uz tebe kada si umirala, Tar. Nikog više osim mene da preuzme tvoju ličnost. Slučajan izbor?
     Mnogi su o Odradi imali nepovoljno mišljenje. Kada bi se događalo da se opozicija digne na noge, ubrzo bi došlo i do povlačenja i priklanjanja 'primarnosti Taraze - najboljoj Vrhovnoj majci u našoj istoriji.'
     Zabavno! Taraza unutar nje prva bi se nasmejala i upitala: Zašto im ne kažeš nešto o mojim greškama, Dar? Posebno o tome kako sam tebe pogrešno procenila.
     Odrade je zamišljeno žvakala zalogaj slig-svinjetine. Kasnim sa posetom Šeani. Na jug u pustinju, i to hitno. Šeana mora biti spremna da zameni Tam.
     Promene krajolika pomaljale su se u Odradinim mislima. Više od hiljadu pet stotina godina od kako je Bene Geserit zauzeo Kapitol. Naša obeležja na sve strane. Ne samo u karakterističnim zasadima vinograda i voćnjaka. Prizori ovakvih promena na njima bliskom tlu mora da su snažno uticali na kolektivnu svest.
     Akolitka koja je sedela pored nje učtivo se nakašlja. Da li je naumila da se obrati Vrhovnoj majci? To se retko događalo. Mlada žena, ipak, nastavi da jede ne prozborivši ni reč.
     Odradine misli vratiše se na predstojeći put u pustinju. Šeana ne sme biti unapred upozorena. Moram da budem sigurna da je ona ono što nam je potrebno. Bilo je nužno da Šeana odgovori na neka pitanja.
     Odrade je znala na šta će naići kada se u obilasku bude zaustavljala na putovanju: kod sestara, u biljnom i životinjskom životu, u samoj osnovi Kapitola, videće krupne i tanane promene, stvari koje će pomutiti toliko hvaljenu vedrinu Vrhovne majke. Čak je i Murbela, koja nikad nije napuštala ne-brod, osetila ove promene.
     Još ovog jutra Murbela je, sedeći leđima okrenuta svojoj konzoli, sa novom pomnošću slušala Odrade koja je govorila stojeći iznad nje. Oštra pozornost zapažala se kod zatočene Uvažene Naložnice. Glas joj je odavao podozrenje i neuravnoteženo prosuđivanje.
     "Sve je prolazno, Vrhovna majko?"
     "To je znanje utisnuto u tebe zahvaljujući Drugim sećanjima. Nijedna planeta, nijedno kopno ili more, nijedan deo bilo kog kopna ili mora ne ostaje ovde za večna vremena."
     "Morbidna misao!" Odbojnost.
     "Gde god da se nalazimo, samo smo upravnice."
     "Beskorisno gledište." Kolebljiva, znatiželjna: otkud da Vrhovna majka izabere ovaj trenutak da izgovori ovakve stvari.
     "Čujem kako Uvažene Naložnice zbore kroz tebe. Nude ti pohlepne misli, Murbela."
     "Tako ti veliš!" Duboko ozlojeđena.
     "Uvažene Naložnice veruju da mogu da kupe beskonačnu bezbednost: recimo, jednu malu planetu sa puno potčinjenih ljudskih jedinki."
     Na Murbelinom licu pojavila se grimasa nezadovoljstva.
     "Još planeta!" obrecnula se Odrade. "Uvek samo još, još i još! Eto zašto su nagrnule ovamo!"
     "Bedni su ostaci ovog starog carstva."
     "Izvrsno, Murbela! Počinješ da razmišljaš kao jedna od nas."
     "A to me pretvara u ništa!"
     "Ni u ribu ni u živinu već u tvoje sopstveno istinsko biće? Čak i tada samo si upravnica. Čuvaj se, Murbela! Ako težiš da poseduješ nešto, to ti je isto kao da hodaš po živom pesku."
     Ovo je izazvalo zbunjeno mrgođenje. Nešto je valjalo preduzeti u vezi sa načinom na koji su emocije tako otvoreno poigravale na Murbelinom licu. Ovde se to moglo dopustiti, no, jednog dana..."
     "Znači, ništa ne možeš bezbedno da poseduješ. Pa šta!" Gorko, gorko.
     "Izgovaraš neke od pravih reči, ali mislim da još nisi pronašla mesto u sebi na koje možeš da se osloniš do kraja svog životnog veka."
     "Sve dok me neki neprijatelj ne otkrije i uništi me?"
     Obuka Uvaženih Naložnica prianja kao lepak! Pre neko veče govorila je Dankanu na način koji mi kazuje da je spremna. Van Gogova slika ju je, verujem, učinila prijemčivom. Čula sam to u njenom glasu. Moraću još jednom da pregledam snimak.
     "Ko će te uništiti, Murbela?"
     "Nikada nećete uspeti da odolite napadu Uvaženih Naložnica!"
     "Već sam istakla osnovnu činjenicu koja nam je bitna: nijedno mesto nije večno bezbedno."
     "Još jedna od tvojih prokletih beskorisnih pouka!"
     Odrade se sada u akolitskoj dvorani seti da nije stigla da pregleda komejski snimak razgovora Dankana i Murbele. Umalo joj se nije oteo uzdah i ona ga prikri kašljanjem. Ni u kom slučaju se nije smelo dozvoliti da ove mlade žene primete da je Vrhovna majka uznemirena.
     U pustinju, kod Šeane! U obilazak čim nadem vremena za to. Ah, vreme!
     Akolitka koja je sedela pokraj Odrade ponovo proizvede onaj grleni zvuk. Odrade je ovlaš osmotri - plavuša u kratkoj crnoj odeći ukrašenoj belom bojom - srednji treći stepen. Nijedan pokret glavom u pravcu Odrade, nijedan pogled postrance.
     To je ono što ću otkriti na svom obilasku: strahovanja. A u prirodi unaokolo one stvari koje uvek vidimo kada starimo: stabla koja su ostala neposečena zato što više nema drvoseča - iščezlim u našem Raštrkavanju, otišlim u svoje grobove, nestalim na nepoznatim mestima, možda čak palim u ropstvo. Hoće li mi se naše arhitektonske maštarije učiniti privlačnim samo zbog toga što su nedovršene, a njihovi graditelji odsutni? Ne. Mi ne dajemo mnogo na maštarije.
     Druga sećanja su baš sadržavala primere koje je ona želela da pronađe: stare zgrade, lepše zbog toga što nisu dovršene. Graditelji bankrotirali, vlasnik se naljutio na svoju milosnicu... Neke stvari bile su zanimljivije zbog toga: stari zidovi, stare ruševine. Skulpture vremena.
     Šta bi rekla kada bih naredila da se jedna od mojih fantazija postavi u mom omiljenom voćnjaku?
     Akolitka pokraj Odrade konačno zausti: "Vrhovna majko?"
     Izvrsno: tako retko skupe dovoljno hrabrosti.
     "Da?" Blago, upitno. Bilo bi dobro da je nešto važno posredi. Da li će umeti da je čuje?
     Čula ju je. "Uznemiravam vas, Vrhovna majko, iz nužde, ali i zbog toga što znam koliko vam je stalo do voćnjaka."
     Izvanredno! Ova akolitka je imala petlju. Odrade ju je ćutke i netremično posmatrala.
     "Ja radim na karti za vašu spavaću sobu, Vrhovna majko."
     Tako, dakle. Ova je bila pouzdan stručnjak, osoba kojoj je ukazano poverenje da radi za Vrhovnu majku. Tim bolje.
     "Hoću li skoro dobiti tu kartu?"
     "Kroz dva dana, Vrhovna majko. Upravo doterujem površinski sloj na kome ću označavati dnevni rast pustinje."
     Kratko joj je klimnula. To je bilo u skladu sa nekadašnjim redom: imamo akolitku koja je bila zadužena da se brine za aktuelnost karte. Odrade je želela da joj svakog jutra po buđenju uobrazilja bude podstaknuta izmenjenim prizorom pustinje, da to bude prva stvar koja će joj se utisnuti u svest po ustajanju iz postelje.
     "Ostavila sam jutros izveštaj u vašoj radnoj sobi, Vrhovna majko: ,Održavanje voćnjaka'. Možda ga niste primetili."
     Odrade je videla samo natpis. Kasno je došla iz vežbaonice, jer joj je bilo stalo da poseti Murbelu. Toliko mnogo je zavisilo od Murbele!
     "Plantaže oko Centrale se moraju ili napustiti ili valja preduzeti sve za njihovo održanje", reče akolitka. "To je suština mog izveštaja."
     "Ponovi izveštaj doslovce."
     Dok je Odrade slušala noć se spustila i sobne svetiljke zablistaše. Sažeto. Jezgrovito, čak. Izveštaj je sadržavao određene prizvuke prebacivanja i Odrade je znala da oni potiču od Belonde. Nije postojao nikakav arhivski potpis, ali upozorenja Vremenske kontrole prolazila su kroz arhivu i ova akolitka se poslužila nekolikim originalnim rečima.
     Pošto je zaključila izveštaj, akolitka ućuta.
     Kako da odgovorim? Voćnjaci, pašnjaci i vinogradi nisu bili samo uporišta protiv tuđinskog upada ili prijatni ukrasi u okolnom predelu. Oni su podupirali moral i stolove Kapitola.
     Podupiru i moj moral.
     Kako je spokojno ova akolitka čekala. Kovrdžava plava kosa i ovalno lice. Prijatan lik, premda su usta bila poširoka. Na njenom tanjiru ostalo je hrane, no ona više nije jela. Ruke skrštene u krilu. Stojim vam na usluzi, Vrhovna majko.
     Dok je Odrade razmišljala kako da odgovori, nametnu joj se sećanje na jedan davnašnji događaj koji je sada istovremeno tekao sa neposrednim posmatranjem. Prisetila se svoje obuke na ornitopteru. Dve akolitke-učenice sa instruktorom usred bela dana visoko iznad močvarnih predela Lampadasa. Sparili su je sa akolitkom koja je bila onoliko nevešta koliko je to Sestrinstvo moglo da prihvati. Genetski izbor očito. Starateljki rasplođavanja ona je bila potrebna da bi prenela jedno svojstvo na izdanke. To sigurno nije bila emocionalna ravnoteža ili inteligencija. Odrade je zapamtila ime: Linčin.
     Linčin je povikala instruktoru: "Ja ću da upravljam ovim prokletim 'topterom!"
     Ubrzo su i nebo i pejsaž sa drvećem i močvarnim obalama jezera stali da se obrću izazivajući im vrtoglavicu. To je izgledalo ovako: mi nepokretni, a svet oko nas se okreće. Linčin je sve vreme radila pogrešno. Svaki pokret uzrokovao je sve gore okretanje.
     Instruktor ju je isključio iz sistema, okrenuvši prekidač koji je jedino on mogao da dosegne. Nije izustio ni reč sve dok nisu ponovo poleteli pravo i vodoravno.
     "Nema izgleda da ćeš ikada naučiti da upravljaš ovim gospo. Nikada! Nemaš ispravne reakcije. Neko poput tebe morao bi da počne sa ovom vrstom obuke još pre puberteta."
     "Ima! Ima! Upravljaću ovom prokletom stvari." Ruke su joj grčevito potezale neposlušne komande.
     "Nisi uspela, gospo. Prizemi!"
     Odrade je odahnula, sve vreme svesna da je Linčin mogla da ih ubije.
     Okrenuvši se prema Odrade na zadnjem sedištu Linčin je stala da zapomaže: "Reci mu! Reci mu da mora da se pokori jednoj od Bene Geserita!"
     Obraćanje koje je uzimalo u obzir da je Odrade - nekoliko godina starija od Linčin - već uveliko ispoljavala svoje zapovedničke sklonosti.
     Odrade je ćutke sedela, nepomičnih crta lica.
     Ćutanje je često najrečitije, nažvrljala je na ogledalu kupatila neka benegeseritka koja je imala osećanje za humor. Odrade je još tada shvatila da je to dobar savet, što se kasnije mnogo puta i potvrdilo.
     Postavši ponovo svesna ove akolitke u blagovaonici, Odrade se zapita otkuda da je to staro sećanje baš sada vaskrslo samo od sebe. Takve stvari su se retko događale bez neke svrhe. Ćutanje, sada, dabome, ne dolazi u obzir. Humor? Da! To beše poruka. Odradin humor (primenjen kasnije) pružio je mogućnost Linčini da nauči ponešto o samoj sebi. Naglašeni humor.
     Odrade se osmehnu akolitki pored sebe u trpezariji. "Da li bi volela da si konj?"
     "Šta?" Ova reč joj se otela, ali ipak uzvrati osmehom na osmeh Vrhovne majke. Ničeg alarmantnog u tome. Čak toplo. Svi su govorili da Vrhovna majka dopušta izlive nežnosti.
     "Naravno da ne razumeš", reče Odrade.
     "Ne, Vrhovna majko." I dalje strpljivo i sa osmehom.
     Odradin prodoran pogled pretraživao je mlađano lice. Jasne plave oči još netaknute potpunim plavetnilom začinske agonije. Usta veoma slična Belinim, ali bez tragova zlobe. Pouzdani mišići i pouzdana inteligencija. Biće valjana za potrebe Vrhovnih majki koje su se dale predvideti. Dokaz za to su njeno naimenovanje za nadzornicu karte i malopređašnji izveštaj. Osetljiva. Sasvim u skladu sa njenom vrhunskom inteligencijom. Malo je verovatno da će se uspeti do samog vrha, ali će uvek biti na ključniim položajima gde će njeni kvaliteti doći do izražaja.
     Zašto sam sela baš pokraj ove?
     Odrade je često odabirala određeno društvo tokom svojih poseta pri obedima. Uglavnom akolitke. One su umele tako mnogo da otkriju. Izveštaji o njima često su nalazili put do radne sobe Vrhovne majke: lične opaske proktorki o ovoj ili onoj akolitki. Ponekad bi, međutim, Odrade rešila da odabere stolicu iz razloga koji nije umela da objasni. Kao što sam večeras učinila. Zašto baš ovu?
     Retko bi došlo do razgovora sem ako ga Vrhovna majka ne bi pokrenula. Obično je to bilo blago podsticanje, koje se ticalo više ličnijih stvari. Ostale unaokolo bi sa zavišću slušale.
     U takvim trenucima Odrade je često ispoljavala stav gotovo religiozne vedrine. To je ospokojavalo one nervozne. Akolitke su bile... pa, akolitke, ali Vrhovna majka je bila vrhunska veštica svih njih. Nervoza se mogla smatrati prirodnom.
     Neko iza Odradinih leđa prošaputa: "Večeras je stavila Stregi na žeravicu."
     Na žeravicu. Odradi je bio poznat taj izraz. Bio je korišćen i u njenim akolitskim danima. Ova se, dakle, zvala Stregi. Neka za sada to ostane neizgovoreno. Imena sadrže magiju.
     "Da li ti se dopala večera?" upita Odrade.
     "Podnošljiva je, Vrhovna majko." Iako to nije bilo lako utvrditi, Stregi je bila zbunjena promenom pravca razgovora.
     "Prekuvali su je", primeti Odrade.
     "Služeći toliki narod, Vrhovna majko, ne mogu baš svima da ugode!"
     Iznosi svoje mišljenje i to čini valjano.
     "Leva ruka ti podrhtava", nastavi Odrade.
     "Nervozna sam u vašem prisustvu, Vrhovna majko. Pored toga tek sam stigla iz vežbaonice. Veoma zamorno danas."
     Odrade je analizirala drhtanje. "Radila si sklekove."
     "Da li je to bilo bolno i u vaše vreme, Vrhovna majko?" (U ta drevna vremena?)
     "Isto kao i danas. Bol nas uči, tako su mi govorili."
     Ovo je ublažilo napetost. Zajednička iskustva, proktorsko blebetanje.
     "Nisam shvatila ono o konjima, Vrhovna majko." Stregi spusti pogled na tanjir. "Ovo ne može biti konjsko meso. Sigurna sam da..."
     Odrade se glasno nasmeja, privlačeći preneražene poglede. Spustila je ruku na Stregino rame i blago se osmehnula. "Hvala ti, moja draga. Niko me nije tako nasmejao u poslednjih nekoliko godina. Nadam se da je ovo početak dugog i radosnog druženja."
     "Hvala vam, Vrhovna majko, ali ja..."
     "Objasniću ti ono o konju: posredi je jedna moja mala šala i nije mi bila namera da te ponizim. Hoću da nosiš malo dete na ramenima i da se krećeš brže no što bi ga njegove noge nosile."
     "Kako želite Vrhovna majko." Bez primedbi, bez daljih pitanja. Pitanja su bila tu, ali odgovori će doći u svoje vreme i Odrade je to znala.
     Magično vreme.
     Povlačeći ruku, Odrade reče: "Tvoje ime?"
     "Stregi, Vrhovna majko, Aloana Stregi."
     "Budi spokojna, Stregi. Pobrinuću se za voćnjake. Potrebni su nam za moral koliko i za hranu. Javi se večeras Službi za određivanje zaduženja. Reci im da želim da budeš u mojoj radnoj sobi sutra u tri ujutro."
     "Biću tamo. Vrhovna majko. Hoću li nastaviti da obeležavam vašu kartu?" upitala je u trenutku kada je Odrade ustajala od stola. "Za sada, Stregi. No, zatraži da Služba obezbedi novu akoliktu i počni da je obučavaš. Uskoro ćeš biti prezauzeta za kartu." "Hvala, Vrhovna majko. Pustinja raste vrlo brzo." Stregine reči pružile su Odradi određenu zadovoljštinu, odagnavši turobnost koja ju je skoljavala tokom najvećeg dela dana.
     Ciklus je dobijao još jednu priliku čineći još jedan obrt gonjen onim podzemnim silama koje su nosila imena kao što su 'život' i 'ljubav' i druga, nepotrebna.
     Tako se to okreće. Tako se to obnavIja. Magija. Koje bi veštičarenje moglo da skrene pažnju sa ovog čuda?
     U svojoj radnoj sobi izdala je jedno naređenje Vremenskoj kontroli a zatim isključila sve pomoćne sprave i otišla do lučnog prozora. Kapitol se večeras kupao u bledocrvenom sjaju koji je poticao odbijanja svetlosti sa tla prema niskim oblacima. To je vrhovima krovova i zidovima pridavalo romantičan izgled koji je, međutim, brzo izazvao Odradinu odbojnost.
     Romansa? Nije bilo ničeg romantičnog u onome što je ona učinila u akolitskoj trpezariji.
     Konačno sam to uradila. Predala sam se. A sada, Dankan mora da vaspostavi sećanja našeg bašara. Delikatno zaduženje. Produžila je da zuri u noć, suzbijajući grčeve u stomaku.
     Ne samo da sam se ja predala, već sam predala i ono što je ostalo od mog Sestrinstva. Evo kako to izgleda, Tar.
     Tako to izgleda, a tvoj plan je lukav.
     Spremala se kiša. Odrade je to osetila u vazduhu koji je prodirao kroz ventilatore oko prozora. Nije bilo nužno čitati vremensku prognozu. U svakom slučaju, retko je to činila u poslednje vreme. Zbog čega se gnjaviti time. No, Stregin izveštaj sadržavao je ozbiljno upozorenje.
     Kiše su postajale retke i samim tim dobrodošle. Sestre bi tada, uprkos hladnoći, izlazile da prošetaju. U ovoj misli iskrilo je zrno žalosti. Svaka kiša koju je posmatrala nametala je isto pitanje: Je li ova poslednja?
     Ljudi iz Vremenske kontrole činili su čuda održavajući raspojasanu pustinju u suši, a navodnjavajući samo rastinje. Odrade nije znala na koji način su uspevali da nateraju kišu da se vlada u skladu sa njenim naredbama. Do nedavno oni nisu bili u stanju da ispune takve naloge, čak i kada su poticali od Vrhovne majke. Pustinja će pobediti jer smo mi taj proces stavile u pokret.
     Otvorila je središnje okno prozora. Na ovoj visini vetar je prestao. Samo su se oblaci kretali iznad glave. Na većim visinama vetar je gonio stvari na svoj način. Kao da se osećala neka hitnost i u vremenskim prilikama. Vazduh je bio studen. Oni su, dakle, podesili temperaturu da bi obezbedili ovo malo kiše. Zatvorila je prozor, ne osećajući želju da izađe napolje. Vrhovna majka nije imala vremena da učestvuje u igri poslednje kiše. Jedna kiša s vremena na vreme. A tamo, napolju, pustinja je neodoljivo napredovala prema njima.
     To možemo da ucrtavamo u kartu i pratimo. Šta ćemo sa mojim progoniteljem - onom snoviđenskom prilikom sa sekirom? Koja će mi karta reći gde je ona noćas?