48.

     Suprotnosti složene u parove određuju tvoje težnje, a te težnje te zarobljavaju.

     Bič zensunija

     "Namerno si ih pustio da umaknu, Danijele!"
     Starica je trljala šake o umrljanu prednju stranu svoje baštenske kecelje. Oko nje je bilo letnje jutro, cveće je cvetalo, ptice se dozivale na obližnjem drveću. Nebo je izgledalo zamagljeno, a na obzorju se videlo žuto zračenje.
     "Ma hajde, Marti, nije bilo namerno", odgovori Danijel. On skide svoj okrugli pljosnati šešir i počeša se po gustoj, čekinjavoj sedoj kosi pre no što ga vrati na njegovo mesto. "Iznenadio me je. Znao sam da vidi nas, ali nisam mislio da vidi i mrežu."
     "A ja sam za njih izabrala jednu tako lepu planetu", požali se Marti. "Jednu od najboljih. Predstavljala bi pravi izazov za njihove sposobnosti."
     "Nema svrhe kukati", pomirljivo će Danijel. "Sada se nalaze tamo gde ne možemo da ih dotaknemo. Mada se dosta rasplinuo, nadao sam se da ću ga lako uhvatiti."
     "Sa njima je i jedan gospodar Tleilaksa", nastavi Marti. "Ugledala sam ga kada su se našli pod mrežom. Mnogo bi mi se dopalo da mogu proučiti još jednog gospodara."
     "Ne vidim zašto. Uvek nam samo zvižde, uvek nas teraju da ih ućutkujemo. Ne volim kada se sa gospodarima postupa na taj način. Da to nije za njihovo..."
     "Oni nisu bogovi, Danijele."
     "Nismo ni mi."
     "I dalje mislim da si ih pustio da umaknu. Tako si nestrpljiv da potkrešeš svoje ruže!"
     "Šta bi, molim te, uopšte imala da kažeš tom gospodaru?" upita Danijel.
     "Nameravala sam da se malo našalim kada upita ko smo. Oni to uvek pitaju. Nameravala sam da kažem: 'Šta ste očekivali, boga, bradom i glavom?'"
     Danijel se zakikota. "To bi bilo zabavno. Tako im je teško da prihvate da Liceigrači mogu biti nezavisni od njih."
     "Ne vidim zašto. To je prirodna posledica. Podarili su nam moć da upijamo nepregledna sećanja i iskustva drugih ljudi. Sakupi ih dovoljno, i..."
     "U pitanju su osobe koje uzimamo. Marti."
     "Koješta. Gospodari je trebalo da znaju da ćemo ih jednog dana imati sasvim dovoljno, kako bismo bili u stanju da donosimo vlastite odluke o vlastitoj budućnosti."
     "I njihovoj?"
     "Oh, izvinila bih mu se pošto bih ga postavila na njegovo mesto. Toliko toga možeš postići upravljajući drugima. Nisam li u pravu, Danijele?"
     "Čim ti vidim taj izraz na licu, Marti, odmah odlazim da krešem svoje ruže." On se vrati nizu žbunova sa zelenim listovima i crnim cvetovima, velikim poput njegove glave.
     Marti viknu za njim: "Sakupi dovoljan broj ljudi i dobijaš jednu veliku loptu znanja, Danijele! To je ono što bih mu rekla. A i te Bene Geserite u tom brodu! Rekla bih im koliko ih imam. Da li si ikada primetio kako se osećaju povezane kada ih gledamo?"
     Danijel se savi nad svojim crnim ružama.
     Zurila je za njim sa rukama na usnama.
     "Da ne pominjem mentate", reče on. "Na tom brodu bilo ih je dvojica - obojica gole. Želiš li s njima da se poigraš?" "Gospodari su uvek i njih pokušavali da nadziru", odvrati ona. "Ovaj gospodar će zapasti u nevolju ako pokuša da se nametne onom velikom", reče Danijel odsekavši jedan izdanak blizu zemlje iz korenite stabljike svojih ruža. "Oh, ova je baš lepa."
     "Mentati, takođe", doviknu mu Marti. "Rekla sam im. Ne vrede ni prebijene pare."
     "Pare? Mislim da to nisu razumeli, Marti. Časne majke, da, ali ne i taj veliki mentat. Nije se još toliko rasplinuo."
     "Znaš li šta si pustio da ti umakne, Danijele?" upita ona, prišavši mu. "Taj gospodar je imao jednu nulentropsku cev u grudima. Takođe punu ćelija gola!"
     "Video sam je."
     "Zato si ih pustio da umaknu!"
     "Nisam ih pustio." Njegove velike makaze za kresanje počeše da obavljaju svoj posao. "Gole. On im je dobrodošao."