25.

     Najbolja umetnost podražava život na neodoljiv način. Ako odražava san, onda to mora biti san života. Da je drugačije ne bi bilo mesta gde bismo se mogli povezati. Naši utikači ne bi pasovali.

     Darvi Odrade

     Dok su tog kasnog popodneva putovali na jug prema pustinji, Odrade otkri da se predeo uznemirujuće izmenio u odnosu na ono što je videla prilikom prethodnog obilaska od pre tri meseca. Osećala je da je bila u pravu što se odlučila za površinsko vozilo. Pogledi uokvireni debelim plazom koji ih je štitio od prašine otkrivali su više pojedinosti na ovoj ravni.
     Mnogo je suvlje.
     Njena sadašnja ekipa jezdila je u srazmerno laganom prevoznom sredstvu; bilo je svega petnaest putnika, uključujući i vozača. Suspenzori i fini mlazni pogon stupali su na scenu kada su želeli da se odvoje od tla. Vozilo je bilo u stanju da glatko pređe tri stotine milja na sat na ravnom. Njena pratnja (prevelika, zahvaljujući prerevnosnoj Tamalane) sledila ih je u autobusu koji je, pored toga, nosio i odeću za presvlačenje, hranu i piće za povremena usputna zaustavljanja.
     Stregi, koja je sedela pored Odrade a iza vozača, odjednom upita: "Zar ne bismo mogli da ovde obezbedimo malo kiše, Vrhovna majko?"
     Odrade stisnu usne. Ćutanje je bilo najbolji odgovor.
     Krenuli su sa zakašnjenjem. Kada su već svi bili okupljeni na polaznom doku i spremni da krenu stigla je poruka od Belonde. Još jedan izveštaj o katastrofi zahtevao je, u poslednjem trenutku, prisustvo Vrhovne majke!
     Bila je to jedna od onih prilika kada je Odrade osećala da može da bude jedino zvaničan tumač. Da odšeta do ivice pozornice i saopšti im ono što je glasilo: "Danas smo, sestre, saznale da su Uvažene Naložnice uništile još četiri naše planete. Dakle, za toliko smo manje."
     Ostalo nam je još samo dvanaest planeta (uključujući i Buzel), i progonitelj bez lica je sada za toliko bio bliži.
     Odrade je osećala kako bezdan zjapi ispod nje.
     Belondi je bilo naređeno da do nekog pogodnijeg trenutka ne objavljuje te najnovije loše vesti.
     Odrade pogleda kroz prozor pored sebe. Koji je trenutak bio pogodan za ovakve vesti?
     Putovale su na jug već nešto duže od tri sata. Uglačana traka druma poput zelene reke vijugala je ispred njih. Ovaj put ih je vodio kroz brežuljkasti predeo zasađen plutastim hrastovima koji su se protezali sve do obzorja zatvorenog grebenom. Hrastovi su bili patuljastog rasta, poređani u manje disciplinovane plantaže nego voćnjaci. Redovi su im vijugali uz brda: prvobitna plantaža bila je zasađena na postojećem terenu tako da su sada polu-terase bile zamračene dugačkom mrkom travom.
     "Tamo uzgajamo tartufe", primeti Odrade.
     Stregi je imala da doda još loših vesti. "Čula sam da su tartufi
     u nevolji, Vrhovna majko. Nema dovoljno kiše."
     Nema više tartufa? Odrade se za trenutak kolebala da li da pozove akolitku za vezu iz zadnjeg dela vozila i zapita Vremensku kontrolu da li je postojala mogućnost da se ova suša ispravi.
     Obazrela se na svoju pratnju. Tri reda, po četiri osobe u svakom, sve sami stručnjaci za produžavanje njenih opažajučih moći i sprovođenje naređenja. Trebalo je videti onaj autobus koji ih je pratio! Jedno od većih takvih vozila na Kapitolu. Najmanje trideset metara dugačak! Nakrcan ljudima! Prašina se kovitlala preko i oko njega.
     Po Odradinom naređenju Tamalane je putovala u njemu. Svi su znali da je Vrhovna majka umela da bude ljuta kada bi bila izazvana. Tam je povela previše osoba, no Odrade je to otkrila kada je bilo kasno za bilo kakve izmene.
     "Ovo nije obilazak! To je, gotovo, kao neka prokleta invazija! Sledi me, Tam. Mala politička drama. Olakšava smenu.
     Odrade vrati pogled na vozača, jedinog muškarca u ovim kolima. Klerbaj, stručnjak za transport sirćeta. Sparušeno lice, koža boje tek prevrnute vlažne zemlje. Odradin omiljeni vozač. Brz, siguran i svestan granica mogućnosti svoje mašine.
     Popeli su se na vrh brda i plutasti hrastovi se prorediše ustupajući mesto voćnjacima koji su okruživali neku naseobinu. Lepo je izgledala u ovoj svetlosti, pomisli Odrade. Niske zgrade belih zidova i krovova od narandžastih ploča. Daleko niz padinu mogao se videti senovito zasvođen ulaz u ulicu, a u istom pravcu, malo iza toga, visoka središnja građevina u kojoj se nalazila regionalna nadzorna uprava.
     Ovaj prizor ospokoji Odrade. Naseobina je imala živahan izgled, ublažen razdaljinom i izmaglicom koja se podizala iz kruga voćnjaka oko nje. Grane su po ovoj zimi bile gole, ali sposobne barem za još jedan rod.
     Sestrinstvo je uvek zagovaralo lep izgled svoje okoline spomenu se ona. Ugađanje koje je obezbeđivalo potporu čulima, ne zanemarujući ni potrebe želuca. Udobnost gde god je to bilo moguće... ali ne prevelika!
     Odrade se pažljivije zagleda. Da! Sićušne mrlje zelenog na tamnim granama. Zima je ovde omašila. Boreći se za uslovljavanje smena godišnjih doba Vremenska kontrola nije mogla da izbegne povremene greške. Pustinja koja se širila ovde je suviše rano stvorila visoke temperature: neobične zagrejane oblasti koje su uzrokovale listanje i cvetanje biljaka baš kada je bilo vreme za nenadan mraz. Odumiranje plantaža postajalo je suviše obična stvar.
     Savetnik za poljoprivredu iskopao je odnekud prastari izraz 'Miholjsko leto', opisujući u izveštaju voćnjak u punom cvatu zatečen snegom. Odrade oseti kako joj se sećanje komeša na podsticaj savetnikovih reči.
     Miholjsko leto. Kako prikladno!
     Savetnici koji su delili taj mali pogled na muke njihove planete prepoznali su metaforu pljačkaške studeni koja je dolazila za petama nepodobnoj toploti: neočekivano oživljavanje toplog vremena, doba kada su napadači mogli da iznenade svoje susede.
     Setivši se ovoga, Odrade oseti jezu od progoniteljeve sekire. Koliko brzo? Nije se usuđivala da potraži odgovor. Ja nisam kvizac haderah!
     Ne okrećući se, Odrade oslovi Stregi. "Jesi li ikad bila na ovom mestu - Pondrilu?"
     "To nije bio moj kandidatski centar, Vrhovna majko, no pretpostavljam da mu je sličan."
     Da, ove naseobine su zaista bile veoma slične: uglavnom niske zgrade smeštene u krugu vrtova i voćnjaka, školski centri za posebne obuke. Bio je to sistem provere sestara koje su obećavale. Što je cedilo bilo finije to ste bili bliže Centrali.
     Neke od tih naseobina, kakav je bio Pondril, bile su namenjene čeličenju štićenica. Slali su žene svaki dan na višečasovni fizički rad. Ruke koje su kopale zemlju i postajale umrljane od voća retko su kasnije u životu odbijale prljavije poslove.
     Sada kada su se našli izvan domaka prašine, Klerbaj otvori prozore. Vrelina pokulja unutra! Šta je ta Vremenska kontrola radila?
     Dve zgrade na rubu Pondrila bile su spojene prvim spratovima iznad ulice, tvoreći dugačak tunel. Sve što je nedostajalo da bi sve to ličilo na gradske kapije iz prezačinske istorije bila je neka teška rešetka, pomisli Odrade. Okupljenim vitezovima mračna vrućina ovog ulaza ne bi bila strana. Bio je izveden u tamnom plakamenu, vizuelno istovetnom kao kamen. Izvesno je da su iznad stražarskih mesta bili postavljeni komeji.
     Zapazila je da je dugačak, senovit ulaz u naseobinu čist. U boravištima Bene Geserita nozdrve su retko bile saletane isparenjima truleži ili kakvim drugim neprijatnim mirisima. Nije bilo sirotinjskih četvrti. Svega nekoliko bogalja hramalo je pločnicima. Puno zdravih tela. Valjana uprava brinula se da zdrava zajednica bude srećna.
     Imamo, ipak, svoje invalide. A medu njima, dakako, nisu svi telesni invalidi.
     Klerbaj parkira vozilo odmah kod izlaza iz senovite ulice i oni iziđoše. Tamalanin autobus se zaustavi neposredno iza njih.
     Odrade se ponada da će ulazni prolaz obezbediti olakšanje od vrućine, ali nastranost prirode načinila je od ovog mesta pravu peć i ovde je temperatura zapravo bila još viša. Bilo joj je drago kada je izišla odatle na jasnu svetlost središnjeg trga, gde joj je znoj koji je liptao sa njenog tela pružio nekoliko sekundi osveženja.
     Ta iluzija olakšanja naglo je prestala čim je sunce stalo da joj prži glavu i ramena. Bila je primorana da posegne za metaboličkom kontrolom kako bi podesila temperaturu tela.
     Voda je pljuskala u bleštavom bazenu središnjeg trga - nehatno razmetanje koje će uskoro biti prošlost.
     Neka ga za sada. Moral.
     Čula je korake svojih pratilaca, ono uobičajeno gunđanje protiv 'predugog sedenja u istom položaju'. Na drugom kraju trga dao se videti odbor za doček koji je hitao ka njima. Na njegovom čelu Odrade je prepoznala Cimpej, upravnicu Pondrila.
     Pratilje Vrhovne majke stupiše na plave pločice oko vodoskoka - sve izuzev Stregi koja je stajala pokraj Odrade. Tamalaninu skupinu takođe je primamilo pljuskanje vode. Sve je to bilo nerazdvojno od čovekovog sna tako prastarog da se nikad neće moći potpuno odbaciti.
     Plodna polja i otvorena voda - čista, pitka voda u koju možeš da zagnjuriš lice utažujući žeđ.
     I doista, neke od njenih pratilja upravo su to činile u fontani. Lica su im svetlucala od kapljica.
     Pondrilska delegacija im pristupi i zaustavi se blizu Odrade na plavim pločicama oko fontane. Cimpej je sa sobom dovela još tri časne majke i pet starijih akolitki.
     Odrade zapazi da su sve te akolitke blizu agonije. Njihova svest o bliskim iskušenjima ispoljavala se u neposrednosti njihovih napetih pogleda.
     Odrade je retko viđala Cimpej u Centrali, gde je ova povremeno dolazila u svojstvu učiteljice. Izgledala je zgodno: smeđa kosa, ali tako tamna da je na ovoj svetlosti delovala crvenkastocrno. Usko lice gotovo turobno u svojoj strogosti. Crte lica su joj bile ustožerene u potpuno plavim očima ispod gustih obrva.
     "Drago nam je što te vidimo, Vrhovna majko." Zvučala je kao da to odista misli.
     Odrade nakloni glavu u jedva primetnoj kretnji. Čujem te. Zašto ti je toliko drago što me vidiš?
     Cimpej namah shvati. Ona pokaza na jednu visoku časnu majku upalih obraza koja je stajala pored nje. "Sećaš se Fali, naše starateljke voćnjaka? Fali je upravo bila kod mene sa delegacijom vrtlara. Ozbiljne žalbe."
     Falino preplanulo lice izgledalo je pomalo sivo. Iznurena radom? Imala je tanke usne iznad oštre brade. Prljavština pod noktima. Odrade to primi sa odobravanjem. Ne libi se da sudeluje u kopanju.
     Delegacija vrtlara. Žalbe su se, dakle, umnožavale. Mora da je bilo ozbiljno. Nije ličilo na Cimpej da uznemirava Vrhovnu majku beznačajnim stvarima.
     "Da čujemo," reče Odrade.
     Letimično pogledavši Cimpej, Fali krenu sa svojom podrobnom pričom navodeći čak i struke vođa delegacije. Svi su, oni, dakako, bili valjani ljudi.
     Odrade uskoro prepoznade obrazac. Održani su skupovi u vezi sa neminovnim posledicama. I sama Cimpej je prisustvovala nekima od njih. Kako ste mogli objasniti svom narodu da je neki daleki crv (koji možda još nije ni postojao) zahtevao ovakvu promenu? Kako ste mogli objasniti poljoprivrednicima da to nije bila stvar 'samo malo više kiše' već je zadirala u srce celokupne klime planete? Više kiše ovde moglo je da znači skretanje vetrova na velikim visinama. To bi za uzvrat promenilo stanje negde drugde, prouzrokovavši jugo zasićen vlagom koji ne samo da bi napravio dar-mar već bi bio i opasan. Sasvim lako je bilo, ukoliko ste stvarali pogrešne uslove, proizvesti velika tornada. Nije bilo jednostavno održavati željenu klimu planete uz pomoć malih podešavanja. Kao što sam ja ponekad zahtevala. Svaki put se morala iznova stvarati potpuna ravnoteža.
     "Ova planeta glasa poslednji put", reče Odrade. Bila je to jedna stara aluzija na ljudsku grešnost Sestrinstva.
     "Zar Dina još ima pravo glasa?" upita Fali. Bilo je više gorčine u tom pitanju no što je Odrade mogla da predvidi.
     "Osećam žegu. Videle smo listove na vašim voćnjacima kada smo dolazile", reče Odrade. Znam šta te brine, sestro.
     "Ove godine ćemo izgubiti deo roda", potuži se Fali. Optužba u njenim rečima: To je tvoja greška!
     "Šta si rekla svojoj delegaciji?" upita Odrade.
     "Da pustinja mora da raste i da Vremenska kontrola više ne može da izvodi svako podešavanje koje nam je potrebno."
     Istina. Dogovoreni odgovor. Neprikladan, kakva je istina često bila, ali sve što su sada imale. Nešto će uskoro morati da se da. U međuvremenu, biće još delegacija i gubitaka roda.
     "Da li biste želeli da popijete čaj sa nama, Vrhovna majko?" umeša se diplomatski Cimpej. Vidiš kako se zaoštrava, Vrhovna majko? Fali će se sada vratiti brizi o voću i povrću. Njeno pravo mesto. Poruka predata.
     Stregi se nakašlja.
     Moraćemo da suzbijemo taj prokleti tik! No, značenje je bilo jasno. Stregi je bila zadužena za njihovu satnicu. Moramo da krenemo.
     "Pošle smo sa zakašnjenjem", objasni Odrade. "Zaustavile smo se tek toliko da protegnemo noge i vidimo da li imate probleme koje ne možete same da rešite."
     "Možemo da izađemo na kraj sa vrtlarima, Vrhovna majko."
     Cimpejin oštar ton rekao je mnogo više i Odrade se umalo ne osmehnu.
     Proveravaj ako želiš, Vrhovna rnajko. Gledaj gde hoćeš. Utvrdićeš da je Pondril po propisima Bene Geserita.
     Odrade uputi pogled prema Tamalaninom autobusu. Neki su se već vraćali u njegovo okrilje opremljeno rashladnim uređajima. Tamalane je stajala pokraj vrata dobrano u dometu glasa.
     "Čula sam lepe stvari o tebi, Cimpej", reče Odrade. "Možeš da delaš bez našeg mešanja. Ne bih želela, zaista, da te uznemirim sa pratnjom koja bi bila daleko veća od ove." Ovo poslednje je izrekla dovoljno jasno da je svi zasigurno čuju.
     "Gde ćete provesti noć, Vrhovna majko?"
     "U Eldiju."
     "Nisam bila tamo poodavno, ali sam čula da se more dosta smanjilo."
     "Izvidnički letovi potvrđuju to što si čula. Nije nužno da ih obaveste da dolazimo, Cimpej. Već znaju. Ipak, morale smo ih pripremiti za ovu invaziju."
     Fali, starateljka voćnjaka, načini mali korak napred: "Vrhovna majko, kada bismo mogle samo..."
     "Reci svojim vrtlarima, Fali, da imaju izbor. Mogu da gunđaju i čekaju dok ne stignu Uvažene Naložnice da ih porobe ili da se odluče za odlazak u Raštrkavanje."
     Odrade se vrati do svog vozila i sede. Držala je oči zatvorene sve dok nije čula kako se vrata zaptivaju i dok nisu bili uveliko na putu. Tek tada ih ponovo otvori. Već su se nalazili daleko od Pondrila, na staklastoj traci kroz južne kružne voćnjake. Oko nje je vladala napeta tišina. Sestre su bile duboko utonule u razmišljanje o malopređašnjem ponašanju Vrhovne majke. Nezadovoljavajući susret. Akolitke su, prirodno, shvatile raspoloženje. Stregi je izgledala sumorno.
     Ova klima je zahtevala punu pažnju. Reči više nisu mogle da zaglade pritužbe. Dobri dani mereni su nižim standardima. Svako je znao uzrok, ali su promene ostajale žižna tačka. Vidljive. Niste se mogli požaliti na Vrhovnu majku (ne bez dobrog razloga), ali ste mogli gunđati zbog vremena.
     "Zbog čega su morali baš danas da izazovu toliku hladnoću?" Zašto baš danas kada moram da izlazim? Bilo je sasvim toplo kada smo krenule, ali pogledaj sada. A ja sam bez prikladne odeće!
     Stregi je želela nešto da kaže. Pa zato sam je i povela. No ona je postala gotovo brbljiva od kako je ubrzana prisnost raspršila njeno strahopoštovanje prema Vrhovnoj majci.
     "Vrhovna majko, potražila sam u svojim priručnicima objašnjenje za..."
     "Čuvaj se priručnika!" Koliko je puta u svom životu čula ili izgovorila te reči? "Priručnici stvaraju navike."
     Stregi je često dobijala pouku o navikama. Bene Geserit ih je posedovao - te stvari koje je narod čuvao kao 'tipične za veštice.' Ali obrasci koji su drugima omogućavali da predviđaju ponašanje morali su se brižljivo iskoreniti.
     "Šta će nam onda priručnici, Vrhovna majko?"
     "Uglavnom da bismo ih opovrgavali. Zakonik je za novajlije i druge u osnovnoj obuci."
     "A istorije?"
     "Nikada nemoj prenebregnuti banalnost zabeleženih istorija. Kao časna majka naučićeš da svakog novog trenutka ponovo učiš istoriju."
     "Istina je prazan pehar." Vrlo ponosna zbog ovog zapamćenog aforizma.
     Odrade se umalo nije osmehnula.
     Stregi je dragulj.
     Bila je to upozoravajuća pomisao. Neko dragoceno kamenje moglo se prepoznati po svojoj nečistoći. Stručnjaci su lako uočavali nečistoće u kamenju. Tajni otisak. Ljudi su bili poput toga. Često ste ih znali po njihovim manama. Blistava površina premalo vam je govorila. Valjana identifikacija zahtevala je od vas da duboko gledate unutra i vidite nečistoće. Postojala je draguljska kakvoća celokupnog bića. Šta bi Van Gog bio bez takve nečistoće?
     "Te stvari koje se govore o istoriji opaske su pronicljivih cinika, Stregi. One treba da budu tvoj vodič pre agonije. Posle toga bićeš sopstveni cinik i otkrićeš vlastite vrednosti. Za sada, istorija ti otkriva datume i kazuje ti da se nešto dogodilo. Časne majke istražuju to nešto, spoznavajući predrasude istoričara."
     "Je li to sve?" Duboko uvređena. Zašto traće moje vreme na taj način?
     "Mnoge istorije su pretežno bezvredne zbog toga što su pune predrasuda ili su pisane da bi se zadovoljila ova ili ona moćna skupina. Sačekaj dok ti se ne otvore oči, moja draga. Mi smo najbolji istoričari. Mi smo bile tamo."
     "A moja gledanja će se svakodnevno menjati?" Vrlo samoposmatrački.
     "To je pouka koju, prema bašarevom savetu, moramo čuvati svežu u našoj svesti. Prošlost mora biti uvek iznova tumačena sadašnjicom."
     "Nisam sigurna da ću uživati u tome, Vrhovna majko. Toliko mnogo moralnih odluka."
     Ahhh, ovaj dragulj je prozreo stvar do same suštine i izražava svoju svest poput prave Bene Geserit. Među Streginim nečistoćama blistale su sjajne pločice.
     Odrade postrance pogleda zamišljenu akolitku. Sestrinstvo je pre mnogo vremena ustoličilo pravila da svaka sestra mora da donosi vlastite maralne odluke. Nikad ne sledi nekog vođu a da sama sebi ne postavljaš pitanja. Otuda je moralno uslovljavanje mladih imalo tako izrazito prvenstvo.
     Zbog toga smo sklone da uzimamo naše perspektivne sestre dok su još tako mlade. Može biti da se upravo zbog toga moralna greška uvukla u Šeanu. Dobili smo je prekasno. O čemu to ona i Dankan onako potajno razgovaraju rukama?
     "Uvek je lako prepoznati moralne odluke", reče Odrade. "One počinju tamo gde napuštaš vlaštiti interes."
     Stregi je posmatrala Odrade sa strahopoštovanjem. "Hrabrost koja je za to potrebna!"
     "Ne hrabrost! Čak ni očajanje. Ono što mi činimo je, u svom najosnovnijem smislu, krajnje prirodno. Činimo, jer nema drugog izbora."
     "Ponekad učinite da se osećam kao poslednja neznalica, Vrhovna majko."
     "Izvrsno! To je polazna mudrost. Ima puno vrsta neznanja, Stregi. Najosnovnije se ispoljava u praćenju vlastitih želja, bez njihovog preispitivanja. Ponekad to činimo nesvesno. Brusi svoju osetljivost. Budi svesna onog što radiš nesvesno. Uvek se zapitaj: 'Kada sam to učinila, šta sam pokušala da steknem?'
     Popeli su se na poslednje brdo pre Eldija i Odradi dobro dođe što sad može da prekine ovaj razgovor.
     Neko iza nje promrlja. "Eno mora."
     "Stani ovde", naredi Odrade kada su se približili širokoj okuci koja je gledala na more. Klerbaju beše poznato ovo mesto i bio je spreman. Odrade je često tražila od njega da zaustavi ovde. Prikočio je baš tamo gde je želela. Vozilo zaškripa i stade. Čuli su kako se autobus zaustavlja iza njih; jedan razgovetan glas tamo pozadi skrenu pažnju ostalima da 'pogledaju ono'!
     Eldio je ležao duboko dole sa Odradine leve strane: vižljaste zgrade; neke od njih bile su uzdignute od tla na vitkim cevima; vetar je prolazio ispod i kroz njih. Ovo je bilo dovoljno daleko na jugu i u nizini u odnosu na Centralu, te je bilo znatno toplije. Male vertikalne ose vetrenjača, kao igračke sa ove razdaljine, obrtale su se na ćoškovima eldijskih zgrada obezbeđujući naseobini energiju. Odrade ih pokaza Stregi.
     "Zamislile smo ih kao nezavisnost od robovanja složenoj tehnologiji koju drugi kontrolišu."
     Dok je izgovarala ove reči Odrade skrenu pogled na desno. More! Bio je to zastrašujuće sveden ostatak nekadašnjeg slavnog prostranstva. Dete Mora mrzelo je ono što je videlo.
     Topla para podizala se od mora. Mutni purpur goletnih brda izvlačio je pomućen obris horizonta na drugom kraju vode. Opazila je da je Vremenska kontrola uvela vetar da rasprši zasićen vazduh. To je urodilo uzburkanom penom talasa koji su se valjali po šljunku ispod ovog vidikovca.
     Odrade se spominjala da se tu nalazio niz ribarskih sela. Sada kada se more povuklo sela su ležala podalje od obale na padini. Nekada su ta sela predstavljala pitoreskan naglasak duž obale. Najveći deo njihovog stanovništa otišao je u novo Raštrkavanje. Ljudi koji su ostali sagradili su žičaru, kojom su odnosili svoje čamce do vode i vraćali ih natrag.
     Ona je to u isti mah i opravdavala i osuđivala. Konzervacija energije. Čitavo stanje iznenada ju je pogodilo kao kakav užas - sličan onim mestima iz starog carstva sa gerijatrijskim ustanovama gde su ljudi čekali da umru.
     Koliko će proteći pre no što ova mesta umru?
     "More je tako malo!"
     Glas je dopro iz zadnjeg dela vozila. Odrade ga bez problema prepoznade. Arhivska činovnica. Jedna od Belinih prokletih špijunki.
     Nagnuvši se napred Odrade potapša Klerbaja po ramenu. "Odvezi nas dole blizu obale, u onaj mali zaliv odmah ispod nas. Hoću, Klerbaje, da se okupam u našem moru, dok još postoji." Stregi i dve druge akolitke pridružiše joj se u toploj vodi zaliva. Ostali su šetali duž obale ili posmatrali ovu čudnu scenu iz kola ili autobusa.
     Vrhovna majka pliva naga u moru.
     Odrade je osećala okrepljujuću vodu oko sebe. Plivanje joj je bilo neophodno zbog naredbodavnih odluka koje je morala da donese.
     Koliko su od ovog poslednjeg velikog mora mogle sebi da dozvole da zadrže tokom ovih poslednjih dana umerenog života njihove planete. Pustinja je dolazila - potpuna pustinja, kako bi bila jednaka onoj sa iščezle Dine. Ako nam sekironosac da vremena. Pretnja je bila sve opipljivija, a provalija sve dublja. Proklet bio taj neobuzdani talenat! Zbog čega moram da znam?
     Lagano, Dete Mora i kretanje talasa povratiše joj osećaj ravnoteže. Ova vodena masa bila je glavni problem - mnogo značajniji od razbacanih malih mora i jezera. Vlaga se podizala odavde u znatnim količinama. Ta energija kojom su se neutralisala odstupanja u klimi i muke Vremenske kontrole da održi kontrolu. Pa ipak, ovo more je i dalje hranilo Kapitol. Predstavljalo je i transportni i komunikacioni put. Pomorski prevoznici bili su najjeftiniji. Energetski troškovi moraju da budu uravnoteženi sa ostalim činiocima u njenoj odluci. Ali more će iščeznuti. Čitave populacije bile su suočene sa novim razmeštanjima.
     Umešaše se, odjednom, i sećanja Deteta Mora. Nostalgija. To je zaprečavalo put ispravnom rasuđivanju. Koliko brzo more mora da nestane? To je bilo pitanje. Sva ona neminovna premeštanja i raseljavanja čekala su tu odluku.
     Najbolje je da to uradim hitro. Bolovi će utonuti u našu prošlost.
     Hajde da počnemo s tim!
     Otplivala je do plićaka i podigla pogled ka začuđenoj Tamalane. Donji delovi Tamalanine odore potamneli su od rasprskavanja jednog neočekivanog talasa. Odrade podiže glavu iznad malih talasa.
     "Tam! Odstraniti more što je pre moguće. Naredi Vremenskoj kontroli da isplanira shemu hitnog dehidriranja. Prehrambena i transportna kontrola moraće da se uključe u to. Odobriću konačan plan posle našeg uobičajenog razmatranja."
     Tamalane se okrenu bez reči i prizva rukom odgovarajuće sestre da joj se pridruže. Učinivši to, samo je još jednom ovlaš pogledala Vrhovnu majku. Vidiš! Bila sam u pravu što sam povela neophodan kadar!
     Odrade iziđe iz vode. Vlažan pesak škripao joj je pod stopalima. Uskoro će to biti suv pesak. Odenula se ne mareći za brisanje peškirom. Odeća joj je nelagodno prionula uz telo, ali se ona ne obazre na to, već se pope obalom daleko od ostalih ne gledajući više prema moru.
     Uspomene iz sećanja moraju samo to i ostati. Stvari koje se s vremena na vreme uzimaju i maze radi oživljavanja prošlih radosti. Nijedna radost ne može trajati večito. Sve je prolazno. 'Ovo će, takođe, proći' - što važi i za čitavu našu živu vaseljenu.
     Tamo gde je plaža postala ilovača, sa nekoliko retkih biljaka, konačno se okrenu i pogleda more koje je malopre osudila.
     Samo je život sam po sebi vredeo, reče ona prateći tok svoje svesti. A život nije mogao da se produži bez stvaralačkog hitanja napred.
     Opstanak. Naša deca moraju da prežive. Bene Geserit mora da preživi!
     Nikakvo pojedinačno dete nije bilo važnije od te sveukupnosti. Prihvatila je ovo, doživljavajući ga kao da joj se čitava vrsta obraćala iz njenog najdubljeg bića, bića koje je prvi put upoznala kao Dete Mora.
     Odrade dopusti Detetu Mora još jedan poslednji udisaj slanog vazduha, dok su se vraćali ka vozilu spremnom da ih odveze u Eldio. Osetila je kako se smiruje. Onoj suštastvenoj ravnoteži, jednom spoznatoj, nije bilo neophodno more da se održava.